PEDESET GODINA ČUVENOG DOKUMENTA

LABUĐI PJEV STARE BOLJŠEVIČKE GARDE Je li ipak Tito bio ključni šaptač iz sjene u nastanku Deklaracije o nazivu i položaju hrv. književnog jezika?

Miroslav Krleža i Josip Broz Tito

Nekako u doba kada je prije pola stoljeća u hrvatskoj javnosti počelo prevladavati uvjerenje da je odzvonilo upravo stoljetnom “prigovaranju” sa Srbima oko jedinstvenih jezičnih strategija, šef zajedničke države zatekao se na jednoj od svojih vizitacija, u Pragu. Premda se još i znalo da Titu jezici, barem oni strani, ne idu loše, o njegovoj se književnoj kulturi nije govorilo, a i da jest, vjerojatno bi bila predmet viceva. No, na primanju što ga je u svome grandomanskom stilu priredio za prašku elitu zatekao se i Dušan Karpatsky, češki slavist od kojeg smo se nedavno oprostili. Karpatsky je predstavljen kao Krležin prevoditelj i znanac i sve bi ostalo na uzgrednoj kurtoaznoj memorabiliji da se Tito nije s njime upustio u raspravu o netom objavljenim Zastavama, koje je pisac očito obojici poslao, pri čemu se nije ustručavao provjeriti što je i kako njegov mladi sugovornik od pročitanog razumio.

Tito je vješto pothranjivao kontroverzije o svome pa i jezičnom identitetu. Još uvijek tako filološki eksperti dođu u prigodu začuditi se kako velikim stranim agenturama koje su ga pokušavale prozreti nije bilo razumljivo ono o čemu je upućeno prije pola milenija iz Sibira tumačio Jurko Križanić: da se slavenski govori nigdje tako (milo)zvučno ne prepliću kao u porječjima velikih ruskih i malih hrvatskih vodotoka, oko Kupe i Sutle. Uostalom, ta je misao urezana i na Križanićevoj spomen-ploči, na zidu njegove zavičajne crkve u Ozlju.

Vojskovođa kajkavac

A tu politički dalekosežnu nijansu da je Tito “kajkavac” u svome prvom predsjedničkom obraćanju Hrvatima nije propustio posredovati Vladimir Nazor. Kada je na Zelengoru stigla vijest da su ga vijećnici na plitvičkom proplanku pokraj jezera Labudovac izabrali na simbolički prvu dužnost u novoj, federalnoj Hrvatskoj koja je počela osvješćivati oblike svoje državnosti, Nazor je bio u Titovu društvu. Njih su dvojica ranije toga krvavog ratnog proljeća (1943.) više puta razgovarali, a i razmjenjivali poruke. Nazor je tako Titu čestitao i Uskrs koji je te godine došao “kasno”, između Neretve i Sutjeske. Kada, dakle, Nazor poručuje Hrvatima da je Tito “jedan od nas”, teško je uopće (više) moglo biti sumnje o kome je pritom doista riječ, govori li vojskovođa materinskim naglaskom iz gaja u kojem je podignut obelisk hrvatskoj himni.

Nazor je dakako i prije nego što je upoznao kajkavskog maršala bio načisto da hrvatska narječja nisu tek dijalekti, da i u čakavskom te kajkavskom počiva zapretena energija suzvučja za eksploziju što bi mogla dovršiti revoluciju Matije Gupca. “Sretnog li pjesnika” - kaže tako Nazor za Gundulića (1940.), kada se vratio iz kazališta s recitala “Dubravke”: “Nije znao za Vuka, Daničića i Maretića, pa nije zazirao od čakavskog izgovora pojedinih riječi”. U to je doba i Krleža, ironizirajući Vuka Karadžića, očitovao distancu spram jezične koncepcije koja se ne samo po kriteriju (iz)govorne osnove već i kao sustav književnog i političkog jezika svodila u “dogovornu” točku što je postupno dokidala policentričnost. Pritom nije uopće riječ o iznimnom recepcijskom učinku njegovih Balada, čija se artificijelnost štoviše dobro uklapala u “poželjnu” ekspresivnost varijanti, koliko o posve decidiranom gledištu koje se moglo čuti iz beogradskih akademskih krugova da je za Krležu inače, u njegovim romanima, neprevladivo ograničenje to što piše “regionalnim jezikom”. Problem, dakle, u svojoj modernoj historijskoj genezi nije bio tek u tome kako se položaj koje narodne skupine u jezičnoj praksi i nazivu reflektira s obzirom na društvena očekivanja i administrativne kriterije već i u razumijevanju odnosa nacije i države, što će u socijalističkoj federalnoj konstituciji umjesto u smiraju završiti u kulturnom konfliktu.

Dok je boravio u Titovu ratnom stožeru Nazor se posebno zbližio s mladim, ali utjecajnim crnogorskim revolucionarom koji nije skrivao svoje književne ambicije, Milovanom Đilasom. Đilas je Nazora sa Zelengore na dugom i opasnom putu dopratio sve do prvih hrvatskih “predsjedničkih dvora” u Otočcu. No kada se sljedeće (1944.) godine opet nađu na Visu morat će povesti i razgovore bez sigurna ishoda, kakvi su u književnosti poželjni, a u društvenoj zbilji barem delikatni. Nazor je, naime, s naslova svoga formalnog autoriteta od vodstva novoutemeljene novinske agencije, Tanjuga, tražio da svoje vijesti, dok to čini s hrvatskog područja poput Visa, emitira na hrvatskom jeziku. Problem, koji mu se činio neozbiljan, ili ga nije najbolje razumio, dospio je onda na stol organizacijskog šefa partizanskog pokreta Aleksandra Rankovića. Ne želeći ga zapravo “otvarati”, Ranković je pragmatično tražio od Đilasa da se on oko toga razjasni sa svojim “prijateljem” Nazorom. Premda nema neposrednih detalja o njihovu “dogovoru”, očito je “jezično pitanje” ostavljeno kao tema “za poslije”. A upravo je Nazor “poslije” predsjedao konstituanti koja je (1947.) donijela prvi hrvatski Ustav uopće. Treba s ozbiljnom rezervom uzeti gledišta da bi Nazorov utjecaj u tom procesu bio tek formalan i simboličan. U nekoliko navrata on je na sjednicama održao ne samo nadahnute već i promišljene govore, a i nije bio jedini. Predsjednik vlade Vladimir Bakarić započeo je obrazloženje konačnog teksta Ustava nedvosmisleno: “Povijest hrvatskog naroda, od njegovog doseljenja u ove krajeve pa sve do današnjih dana, jest neprekidna borba za samostalnost, za slobodu, za vlastitu državu”. I doista, upravo u duhu Nazorovih “teritorijalnih” indicija, Hrvatsku se definira kao državu o čijem se ozemlju ne može raspravljati bez Sabora.

Slobodna područja

Ali mnoga pitanja o (narodnom) životu u toj državi nisu raspravljena ni tim, ni bilo kojim od ustavnih dokumenata za polustoljetnog razdoblja “narodne demokracije”. Kada je riječ o upotrebi (i nazivu) jezika razloga je za to nekoliko. Pored “osjetljivosti”, odnose se na pragmatične i idejne okolnosti, a i svojevrsnu ustavnu radionicu kojom je poredak neprestance perpetuirao svoju opstojnost. U pragmatičnom pogledu nije bila riječ tek o “osjetljivosti” uporabe jezika u zajedničkim federalnim poslovima - novčarstu, diplomaciji, vojsci - već još više o tome da su u sve četiri države s građanima koji govore jezičnom osnovom u štokavskom narječju “drugi” bili izrazito konstitutivno zastupljeni, ne samo Srbi u Hrvatskoj, nego i Hrvati u Srbiji, te i jedni i drugi i u Bosni i Hercegovini i u Crnoj Gori. Dosljedno pak “idejnoj” osnovi konstitucije držalo se do lenjinističkog načela prema kojemu nije dobro pretjerano normativno “pritiskati” ona područja društvenog života za koja se “sloboda” podrazumijeva, jer bi učinak mogao biti suprotan od, makar razumne, intencije. Tako je sve do “pravorijeka” federalnog ustavnog suda iz 1988. (!), kojim se Hrvatskom saboru odriče da se “jezikom u javnoj upotrebi” bavi na način kako je to (1972. - 74.) ipak učinio, opstalo (prešutno) načelo prema kojemu je škrtom i dvosmislenom ustavnom normom sugerirano da se (i) u Hrvatskoj govori jezikom koji je po sebi jedan a naziva se složenicom hrvatskog i srpskog narodnog imena, već kako se u kojoj prigodi uzme.

Takvu su pristupu protivljenja u Hrvatskoj zastupljena otpočetka, i to ne toliko izvan kao unutar (političkog) sustava, a postupno ih je najbolje, makar ne i precizno, artikulirao Krleža. Krleža nije bio uključen u ustavotvorni Sabor, jer se tada još na njegovu “ulogu” gledalo s oprezom, ali će postupno institucijski - kao akademik i enciklopedist - ali i osobno, kao javna figura, jačati. Već početkom 1950-ih, kada je iz Matice srpske u Novom Sadu pokrenuta jezična “akcija” za normiranje “zajedničke” jezične osnove, Krleža je predstavnicima te kulturne institucije koji su ga došli pitati za podršku sasuo u lice ledenu suzdržanost, a onda ih i otvoreno pitao kako to misle provesti kada i nadalje u svojim edicijama toleriraju da se o njemu govori kao o “lokalnom” piscu. Sama se akcija prividno odvijala mimo politike i s pozivom na kulturu sjećanja, stogodišnjicu tzv. Bečkog dogovora srpskih i hrvatskih književnika, koji je imao biti predtekst suvremene jezične politike. Uvidjevši zapravo odmah da od “bečkog dogovora” nema ništa, Matica hrvatska je (1851.) predložila slavenskim kulturnim zavodima konferenciju, u Varšavi ili Beogradu, koja bi “ako nam nije suđeno imati jedan književni jezik” vijećali o tome “kako da se razni načini pisanja kod Slavljana jedan drugome približe”. Takvu je nakanu ruska ambasada u Beču smjesta prokazala kao subverzivnu, držeći do jezične kao imanentno državne politike, što će poslije u vlastitom, a onda i jugoslavenskom ambijentu zastupati i srpske vlade. Tako je i sam Karadžić, umjesto da u Beogradu figurira kao koncentracijska “slavjanska” figura prilično dugo ostao persona grata, ovjenčana rijetkom titulom počasnoga građanina, tek u Zagrebu.

Tekovine Novog Sada

Bilo bi jednostavno pretpostaviti da je hrvatska kultura, njezini filolozi i pisci, uz novosadsku jezičnu akciju pristala tek stoga što je “morala”. Prije će biti da je uza sve psihološke utege, poput ustaške, pa i jezične šizme, prevladao onaj kulturni osjećaj o kojem je Krleža uoči definitivnog jezičnog raspleta, a u povodu obljetnice “ilirskog preporoda”, govorio kao o snazi da se zbog budućnosti takvo supstancijalno blago kao što je bio kajkavski jezik “baci kroz prozor”. Teško da bi bez svega onoga što je novosadska koncepcija kao dokumentiranu summu iznijela na vidjelo bilo moguće deklaratorno postaviti (ustavno) pravo pojedinca i naroda na razumijevanje jezika kao identitetske, osjećajne svojine.

Usporedni razvoj političkog sustava koji je pored općih podrazumijevao i konkretna rasplitanja čvorova, pa su iz revolucionarnog rasporeda ispadali redom Andrija Hebrang, Milovan Đilas i Aleksandar Ranković dinamizirao je taj proces, ali ne uvijek i relaksirao. Dok je Ranković još na sceni (1963.), za “javne rasprave” o prednacrtu “novoga” Ustava mnogi su hrvatski pisci u nju uključeni, pa njihov staleški časopis Republika prati njihova “razmišljanja” u kojima je naglašen pojam “slobode”, ali se o jeziku (naglas) još ne govori ništa.

Sudeći po memoarskom iskazu Miroslava Brandta, povjesničara koji će kao potpredsjednik Matice hrvatske ući u hrvatsku jezičnu povijest, Matica se još u Rankovićevo doba pokušala oduprijeti izravnom nadzoru političke policije koja u to doba još i nije bila posebno “tajna”. Brandt je od šefa njezine zagrebačke sekcije Josipa Manolića u neposrednom razgovoru tražio da se suzdrže od neugodnog i nepotrebnog nadzora, što se postupno, povlačenjem agenata iz njezinih izdavačkih sekcija, i dogodilo. No transformacija “službe” razvila se prema “zapadnom” sustavu “spavača” i insajderskih informatora, što će u jezičnom prevratu potaknutom (1967.) novim ciklusom ustavnih reformi vjerojatno utjecati na sam proces, a elaboracijski svakako pomoći pri njegovu povijesnom razumijevanju. Bez obzira na metode, politička policija nije u tadašnjem sustavu izgubila “jedinstvo djelovanja” s nositeljem jednostranačkog komunističkog poretka. Sam Manolić u svojim je memoarima suzdržano uputio na okvir pa i krugove u kojima se taj proces kristalizirao. Bit će (zasad) dovoljno primijetiti da se u ekstenzivnim razradama različitih scenarija pripremanja Deklaracije o Manolićevu iskazu šuti, a i da ga se ne pita ima li što dodati!

Nevidljivi akteri

U recentnim raspravama potaknutim pedesetom obljetnicom Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika prvi se put ozbiljnije razmatra arhivska građa iz javnih fondova i privatnih zbirki, posebno ona strukturirana u policijskim, a još uvijek ne i u političkim forumima. Možda je za javnu raspravu o “otvaranju” arhiva korisno zapaziti koliko je pri “obradi” te policijske građe kada ju se javno prezentira potrebno biti oprezan, ne samo zbog obzira spram ljudi koji su u njoj dovedeni u uzajamnu “priču” kakva iz dokumentarnog lako prijeđe u fikcionalni raspored, koliko zbog i nadalje nevidljivih aktera i značenja. Ako sami sudionici ponekad ističu da nisu bili svjesni njezina dosega, Deklaraciji neće, barem ne kada se uzima kao dokument o jeziku, koristiti ni to da se naknadno prenaglašava njezina važnost. U ustavnopravnoj hrvatskoj tradiciji ona se doista potvrdila prvorazrednim dokumentom, njome su izvorišne osnove prvog hrvatskog Ustava povezane u definitivnu cjelinu. U jezičnoj, odnosno filološkoj tradiciji, poslije Deklaracije sve više se gubi strast za hrvatskim, upravo književnim jezikom, sve do apsurdnog paradoksa da se taj stari i moćni jezik javno dovodi u sablazan, da bi se njegova posebnost legitimirala ili još gore argumentirala “razlikovnošću”.

Deklaracija je kao uvjerljiva argumentacijska osnova, makar ne i dokument visokoga stila ili pismenosti, nastala u vrlo kratkom razdoblju prve polovice ožujka 1967., budući da je Matica konzultacijski skup sazvala trećega u mjesecu, devetoga se održao, a već petnaestoga je njezin tajnik Igor Zidić (su)potpisao dopis Vladimiru Bakariću kojim Deklaraciju preporučuje za potporu s “najvišeg mjesta”. Od 37 pozvanih na tom je skupu bilo 29 “naučnih radnika i književnika”: 9 članova Akademije, 12 sveučilišnih profesora, pet znanstvenika i pet književnika, a od njih je natpolovična većina bila u Partiji, dobar dio i sudionici partizanskog pokreta. Mnogo se međutim više od tog ključnog “plenuma” pozornosti posvećuje tko je bio u sastavu povjerenstva koje je izradilo “prednacrt” odnosno tko je nazočio, izostao ili se odrekao podignute ruke na simboličnom skupu u Društvu književnika Hrvatske, kada se jednom ipak hrvatski pisci nisu ni u kuloarima odrekli Krleže. U zbilji su od svih tih simboličnih gesti, pa i samoga Krležina šešira, mnogo važniji bili pravodobni i precizni koraci što su ih, intencionalno ili svjesno, proveli Matičini dužnosnici Jakša Ravlić i spomenuti Brandt, te posebno tajnik, tada posve “obični”, a ne “glavni” Igor Zidić.

Svileni rukopis

Inače itekako sklon nadinterpretacijama, Zidić je u plenumu memoarista o Deklaraciji, koji je rastao umjesto da opada s protokom vremena, gotovo pa jedini filološki dosljedan. U prvom, dramatičnom kružoku svoje kulturtregerske karijere uspješno položio ispit pred kabinetom prekaljenih boljševičkih meštara. Njegov svileni rukopis u korištenju skalpela podsjećat će poslije na Bakarića, a prepoznavanje momentuma na Tuđmana, ali sve dok četrdeset godina daleke 2007. opet presudno ne pomogne da Matica Pravopisom smiri novi jezični pravopisni kovitlac Zidić, za razliku od mnogih ekstenzija svoje kontroverzne biografije, nije izgubio krležijanski osjećaj za dubinu jezičnog misterija i diskreciju u strategijama njegova održanja. Kao ni sam Krleža on prividno neće plaćati visoke cijene svoga (jezičnog) “izbora”, ali ako je itko osjetio stvarnu usamljenost s kojim se vode te vrste emocionalnih bojeva, onda su to upravo ta dva hrvatska kulturna antipoda, pa je dodatna sreća da o meritumu nisu raspravljali.

Jesmo li zdraviji?

U političkom je smislu Deklaracija bila epilog ili labuđi pjev stare hrvatske boljševičke garde: Tita i Krleže, Bakarića i Tuđmana, Šibla i Holjevca, po godinama ne i biografijom mlađeg Mika Tripala. Nije tu dakako, pa ni kao “šaptač” u teatru sjena, glavni bio Krleža, nego dječak sa Sutle, iz kumrovečkog “nokturna”. Njemu, a ne tek Krleži, nitko nije mogao nametnuti, barem ne u epilogu, da govori drugim “jezikom” nego onim koji misli. Pa ni unisoni ton zapadne štampe koja je na temu Deklaracije podržavala tobožnji Titov smjer jednoga “središta” nasuprot hrvatskih separatista. Teško da ga je pritom zanimala i Krležina dosjetka o jeziku koji Hrvati poput njih dvojice nazivaju hrvatskim, a Srbi srpskim. Od slične je pretpostavke naime polazila i novosadska koncepcija, to jest da svatko može govoriti po svome: teoretski bi sudac u Nišu pisao dispozitive na hrvatskosrpskom, jer je došao iz Varaždina, a javni radiotelevizijski servis i u Zagrebu govorio srpskohrvatski, jer “vijesti” dolaze iz Beograda.

O čemu je zapravo pritom riječ objasnio je još godinu dana prije Deklaracije, u ožujku 1966. u beogradskoj Politici Titov ministar Mirko Tepavac. Javio se u Društvenoj hronici povodom Rečnika savremenog srpsko-hrvatskog jezika s jezičnim savetima koji je Nolit objavio u pedeset (!) tisuća primjeraka. Tepavac mnogo dalekosežnije od Deklaracije uočava da taj Rečnik traži odgovarajuće pisanje velikim ili malim slovom za “republike”, jer su “autonomne pokrajine i pojedine (!) republike unutar savezne države privremene administrativne jedinice”. Tepavac ironizira da u Rečniku nema ni jedne riječi iz korijena Hrvat, a “ni u priloženoj ispravci štamparskih grešaka ‘Hrvat’ nije unet”. Naprotiv da bi “svet reči i ideja” toga Rečnika “bio potpuno predstavljen, treba dodati da je uz reč ‘srbovanje’ doslovno uneto sledeće značenje ‘ponašati se kao pravi Srbin’”, pa poentira: “Treba li društvo nešto da uradi?” S Deklaracijom se upravo to i dogodilo: društvo je uradilo ono na što je bilo pozvano. Hrvatsko društvo koje je to tada uradilo očito nije bilo bolesno. Imamo li se pedeset godina poslije razloga smatrati zdravijim?

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. rujan 2021 07:39