Liječnici: ‘Kristianova smrt ne smije postati još jedan slučaj nakon kojeg se sve nastavlja po starom‘

Smrt 32-godišnjeg Kristiana Josipa Periša 21. listopada u Klinici za psihijatriju Sveti Ivan u zagrebačkom Jankomiru, otvorila je ozbiljna pitanja o postupanju prema psihijatrijskim pacijentima i odgovornosti zdravstvenog sustava. Četvorica medicinskih tehničara osumnjičena su za teško ubojstvo, nakon što su se u javnosti pojavile snimke nadzornih kamera koje prikazuju postupanje prema Perišu tijekom hospitalizacije. Sva četvorica nalaze se u istražnom zatvoru.

Slučaj je izazvao brojne reakcije javnosti i zdravstvenih djelatnika, a proveden je i izvanredni inspekcijski nadzor Ministarstva zdravstva. Ravnateljica Klinike Majda Grah danas je podnijela ostavku.

O svemu se oglasila i Udruga liječnika Sentinel Uma, koja se bavi promicanjem mentalnog zdravlja liječnika i drugih zdravstvenih djelatnika. U priopćenju upozoravaju na potrebu utvrđivanja individualne i institucionalne odgovornosti, zaštite prava pacijenata, ali i stvaranja uvjeta u kojima zdravstveni djelatnici mogu raditi bez straha, iscrpljivanja i ponižavanja.

Njihovo priopćenje prenosimo u cijelosti:

"Smrt Kristiana Josipa Periša u Klinici za psihijatriju Sveti Ivan tragedija je koja nas mora zaustaviti.

Kristian je imao 32 godine. U bolnicu je doveden jer mu je bila potrebna pomoć. Iz nje, nažalost, nije izašao živ. Njegovoj obitelji i svima koji su ga voljeli i poznavali izražavamo duboku sućut.

Izgubljen je ljudski život. Bolnica bi trebala biti mjesto sigurnosti, zaštite, skrbi i liječenja. Kristianova smrt ostavlja njegove bližnje u nezamislivoj boli, a društvo i zdravstveni sustav pred pitanjima na koja se ne smije odgovoriti šutnjom.

Ono što je javnost vidjela nije prihvatljivo sputavanje i ne može se opravdati kao medicina – ni manjkom osoblja, ni umorom, ni strahom. O odgovornosti pojedinaca odlučit će sud i nadležna tijela. Sve okolnosti Kristianove smrti moraju biti neovisno i temeljito istražene.

Ova tragedija otvara pitanja o tome kako postupamo s najranjivijima te kakav sustav stvaramo za pacijente i za ljude koji o njima skrbe.

Prava pacijenata moraju biti stvarna zaštita

Svako nehumano i nasilno postupanje prema pacijentu mora biti jasno i nedvosmisleno osuđeno. Hijerarhija, stres, manjak osoblja, teški uvjeti rada ili neadekvatne plaće ne mogu opravdati nasilje ni poniženje.

Svaki zdravstveni djelatnik ima individualnu odgovornost štititi prava pacijenta. Pacijent ne gubi dostojanstvo zato što je psihički rastrojen, u krizi ili teško surađuje. Naprotiv, njegova ranjivost povećava našu odgovornost da ga zaštitimo.

Prava pacijenata moraju štititi čovjeka upravo onda kada najviše ovisi o drugima.

Nulta tolerancija mora značiti da se nehumano postupanje prepoznaje, prijavljuje, zaustavlja i primjereno sankcionira.

To je nužno za zaštitu pacijenata, ali i zdravstvenih djelatnika koji svoj posao obavljaju humano i savjesno.

Sustav koji dehumanizira čovjeka

Odgovornost ne završava na pojedincima. Ona seže i do nadređenih, uprava i onih koji organiziraju i vode zdravstveni sustav.

Kada se radi pod kroničnim pritiskom, s premalo ljudi, vremena, podrške i nadzora, i pacijent i djelatnik mogu prestati biti viđeni kao osobe. Postaju zadaci, opterećenje ili problem koji treba što brže riješiti.

No dehumanizacija nije samo posljedica iscrpljenosti. Ponižavajući tretman pacijenata i zdravstvenih djelatnika može se prešutno odobravati, nedovoljno sankcionirati, pa čak i nagrađivati. Mnogi su zdravstveni djelatnici tijekom edukacije i rada izloženi posramljivanju, vrijeđanju i maltretiranju od nadređenih ili kolega, bez primjerene reakcije i posljedica. I prema nasilju nad pacijentima i prema nasilju nad zdravstvenim djelatnicima često se održava kultura šutnje.

Pritužbe se ne čuju, upozorenja se zanemaruju, a odgovorni se ponekad štite ili napreduju. Kada se uspjeh mjeri brojem postupaka i faktura, dok se kvaliteta skrbi i uvjeti rada potiskuju i pacijent gleda samo kao broj, cijenu plaćaju i pacijenti i djelatnici.

Iscrpljenost ne ukida profesionalnu odgovornost. Ali sustav koji trajno iscrpljuje ljude ne može očekivati da će oni sami, bez podrške i zaštite, očuvati kvalitetu skrbi.

Odgovornost je sustava osigurati sigurne uvjete rada, zaštititi pacijente i djelatnike, reagirati na prijave i sankcionirati zlostavljanje.

Uvjeti u kojima ljudi rade moraju se mijenjati. Ako se to ne dogodi, sustav će gubiti ljude koji svojim znanjem, savješću i empatijom još uvijek čuvaju njegovo dostojanstvo.

Ne smijemo izgubiti empatične zdravstvene djelatnike

Ovih dana mnogi ljudi iznose vlastita iskustva grubosti i poniženja u zdravstvenom sustavu. To je istina koju trebamo čuti i prilika da zdravstvo postane bolje, te da se takav tretman pacijenata više nikada ne ponovi.

Mnogi zdravstveni djelatnici u tome prolaze kroz šok, tugu, sram, strah i moralnu krizu. Neki se pitaju kako se vratiti na posao i obući kutu nakon događaja koji je potresao povjerenje u sustav.

Neki su godinama pokušavali raditi najbolje što mogu u uvjetima koje nisu sami izabrali, a sada se mogu osjećati kao da ih se poistovjećuje s postupcima koje ne odobravaju.

To ne umanjuje ozbiljnost slučaja ni potrebu za odgovornošću. I zdravstveni djelatnici ljudi su koji mogu biti povrijeđeni, prestrašeni i demoralizirani. Upravo oni najempatičniji mogu doživjeti ozbiljnu moralnu iscrpljenost i sagorijevanje, pa i odustati od rada u sustavu čijim se temeljnim vrijednostima više ne mogu složiti.

Ako sustav izgubi ljude koji rade savjesno, predano i suosjećajno, posljedice će osjetiti i pacijenti. Zdravstvenim djelatnicima koji svoj posao obavljaju humano potrebni su sigurnost, podrška, jasni standardi i uvjeti u kojima mogu ostati vjerni vrijednostima svoje profesije.

Sentinel Uma bavi se mentalnim zdravljem zdravstvenih radnika. Znamo da sustav koji ne čuva svoje ljude ne čuva ni pacijente, a struka koja šuti o nasilju nad pacijentima ne čuva ni sebe.

Javna ljutnja ne smije prerasti u poziv na linč

Javnost ima pravo biti potresena i ljuta te zahtijevati odgovore. Obitelj ima pravo na istinu i odgovornost. No prijetnje, uznemiravanje i pozivi na linč ne mogu zamijeniti neovisnu istragu i pravedan postupak.

Ljutnja i bijes koje ovih dana osjećate opravdani su. Dijelimo ih. Ali prijetnje ljudima koji i danas dežuraju na odjelima neće vratiti Kristiana niti zaštititi sljedećeg pacijenta. Mogu učiniti suprotno. Zdravstveni djelatnik koji se boji doći na posao zbog prijetnji neće zbog toga postati pažljiviji; može otići. Odjel s još manje ljudi neće biti sigurniji, nego opasniji. A strah, s obje strane bolničkog kreveta, jedno je od tla na kojem se prisila rađa.

Odgovornost nije isto što i odmazda. Odgovornost znači utvrditi tko je što učinio i tko je što prešutio – te osigurati da za to postoje posljedice. Odmazda samo traži sljedećeg krivca.

Ne smijemo dopustiti da cijela profesija postane meta zbog postupaka za koje pojedinci nisu odgovorni. Mnogi zdravstveni djelatnici svakoga dana rade predano, često u uvjetima koji ugrožavaju njihovu sigurnost i kvalitetu skrbi koju mogu pružiti. Njihov rad treba prepoznati, a njihovu sigurnost ozbiljno štititi.

Zaštita djelatnika i zaštita pacijenata nisu suprotstavljeni ciljevi. Obje su nužne za dostojanstvenu zdravstvenu skrb. Ne smijemo birati između odgovornosti i razumijevanja sustava. Potrebno je oboje: utvrditi odgovornost za svaki postupak i promijeniti uvjete koji omogućuju da se dehumanizacija ponavlja.

Zato vas molimo: usmjerimo ljutnju ondje gdje može nešto promijeniti.

Pacijenti i zdravstveni djelatnici zajedno za bolji sustav

Pacijenti i zdravstveni djelatnici nisu dvije strane. Na istoj su strani – protiv sustava u kojem je prisila rutina, nadzor formalnost, a šutnja pravilo.

Pacijenti trebaju biti zaštićeni od nasilja, zanemarivanja i ponižavanja. Zdravstveni djelatnici trebaju biti zaštićeni od nasilja, iscrpljenosti i rada u uvjetima koji ugrožavaju njih i ljude o kojima skrbe. To nisu suprotstavljeni ciljevi, nego preduvjeti kvalitetne zdravstvene skrbi.

Odgovornost za promjenu pripada upravama i nadređenima, osnivačima i donositeljima političkih odluka.

Potrebni su jasni protokoli, učinkovit nadzor, dovoljan broj zaposlenih, edukacija, podrška nakon teških događaja i sustav koji na upozorenja reagira prije nego što postanu tragedija.

Želimo sustav u kojem se pacijent ne boji ući u bolnicu, a zdravstveni djelatnik ne boji doći na posao. Sustav u kojem se pritužbe saslušaju, a pogreške prijavljuju umjesto da se o njima šuti. U kojem oni koji brinu o drugima imaju dovoljno kolega, znanja i podrške da svoj posao mogu obavljati ljudski.

Takav sustav ne možemo izgraditi jedni protiv drugih. Možemo ga izgraditi samo zajedno.

Ovaj slučaj ne smije ostati samo tragičan događaj

Nakon tragedije često se govori o šoku, pokreću postupci i daju obećanja. Stvarna promjena počinje tek kada se odgovori na pitanja koja ostanu nakon što vijesti prestanu biti glavna tema.

Ovaj slučaj treba postati prekretnica u onome što smo spremni tolerirati u zdravstvenom sustavu. To znači transparentno utvrđivanje svih okolnosti, pravodobno prijavljivanje ozbiljnih događaja i stvaran nadzor nad postupanjem prema pacijentima i zdravstvenim djelatnicima.

Kristianova smrt ne smije postati još jedan slučaj nakon kojeg se sve nastavlja po starom.

Kristianu više ne možemo pružiti ono što mu je trebalo. Možemo se pobrinuti da to dobiju ljudi koji dolaze nakon njega. Dugujemo to njemu, njegovoj obitelji, pacijentima i svim zdravstvenim djelatnicima koji svoj posao obavljaju humano.

Ako iz ove tragedije ne slijede promjene u praksi i odgovornosti, sustav se nije istinski suočio s onim što se dogodilo."