I talijanski zakoni i rezolucija Parlamentarne skupštine Vijeća Evrope obavezuju nas da napokon raščistimo politička ubojstva koja su agenti komunističkih režima počinili izvan granica svojih zemalja”, kaže nam senator Jonny Crosio (52), koji je u Senatu Talijanske Republike zahtijevao od ministarstava unutrašnjih poslova i pravde da rasvijetle ubojstvo Stjepana Ševe (tada 39), njegove supruge Tatjane (26) i njezine kćeri iz prethodnog braka Rose Marie (9). Za to ubojstvo je osumnjičen Vinko Sindičić, u to doba egzekutor savezne Službe državne sigurnosti, u doba dok je savezni sekretar unutrašnjih poslova bio Luka Banović (još je živ, mogao bi svjedočiti), a u Savezu komunista je za državnu sigurnost bio zadužen Stane Dolanc.
Bez imena
Crosija smo našli u Dubinu, malom mjestu pokraj Sonrija, kamo svraća samo preko vikenda. Arhitekt je, ima uhodani arhitektonski studio u Locarnu, u Švicarskoj. Član je talijanskoga parlamentarnog izaslanstva pri Skupštini Vijeća Evrope.
“Stiglo mi je više naznaka o tom zločinu, u razna doba, od različitih osoba”, odgovorio nam je na pitanje o motivima njegove interpelacije, pazeći da pritom ne iznese ničije ime. “To me zaintrigiralo, jer nije bila posrijedi tek jedna osoba, očito je to pitanje još ostalo otvoreno”, kaže senator.
Hrvatska mu nije nepoznata: “Imam dobrih znanaca u Zagrebu. Dok sam još bio mali prisjednik u općini, tajnica mi je bila Hrvatica po ocu”, dodatno nam kaže.
Bijeg u Jugoslaviju
Osim toga, Crosio podsjeća da u Njemačkoj traje proces protiv članova jugoslavenske Službe državne sigurnosti, nekadašnje UDB-e, za ubojstvo Stjepana Đurekovića. Dok Njemačka sudi za zločine na svom teritoriju, zašto Italija ne bi procesuirala slična ubojstva?
U Italiji ubojici Stjepana Ševe i njegove obitelji prijeti doživotni zatvor, i sada, kao i 1972. S time da sada za suđenje u Italiji ne treba više nikakvo izručenje: postoji evropski uhidbeni nalog, po kojemu Sindičić može biti zatvoren i izručen Italiji bilo iz koje članice Evropske unije.
Stjepan Ševo, jedan od rukovodilaca organizacije “Hrvatsko revolucionarno bratstvo” optužene za terorizam, stigao je sa suprugom, njezinom kćerkom i jednim sunarodnjakom u kolovozu 1972. na mletačku rivijeru iz Stuttgarta, gdje je posjedovao gostionicu “Klosterstube”. Taj sunarodnjak je u noći između 23. i 24. kolovoza u mjestu San Dona’ di Piave pobio cijelu obitelj, uključujući i djevojčicu, te je zatim, po navodima talijanske policije, pobjegao u Jugoslaviju, gdje ga jugoslavenske vlasti - prema podacima prenesenima Talijanima -nisu uspjele pronaći. Jugoslaveni su tvrdili da je to bio međusobni obračun u terorističkom podzemlju, što je tada bilo uobičajeno objašnjenje i za ubojstva koja su počinili egzekutori savezne SDS.
Vjerojatni ubojica
Talijani su sumnjali da je ubojica bio Sindičić, ali nisu imali dokaza. Onda su Sindičića svjedoci prepoznali kao čovjeka koji je 20. listopada 1989. atentirao na Nikolu Štedula, predsjednika i osnivača “Hrvatskoga državotvornog pokreta”, teško ga ranivši. Pri Sindičićevoj uhidbi na londonskom aerodromu Heathrow, iznijeli su 1989. talijanski istražni organi, među papirima što ih je sa sobom nosio nađen je i snimak Stjepana Ševe te nekoliko bilježaka, od kojih su se neke odnosile baš na taj dosad nerazjašnjen slučaj. Na jednom od papira pisalo je, kazali su istražni organi: “Stipe Ševo: mislio je da ću s njim na odmor, ali je dobio što je zaslužio”, a na drugome: “Mala me gledala kad sam joj ubio majku, pa sam ubio i nju”.
Registar osumnjičenih
Sve to je objavljeno i u hrvatskim novinama još 1989., pa nije više nikakva novost. Novost je, donekle, što je ubojstvo djevojčice izazvalo blago negodovanje čak i među ubojičinim nadređenima.
Stoga je 1989. Okružno javno tužilaštvo u Veneziji (pomoćnik tužioca Michele Dalla Costa) upisalo u registar osumnjičenih Vinka Sindičića kao vjerojatnog ubojicu. Tadašnji zamjenik državnog tužioca Giancarlo Bagarotto, tvrdio je 1989. kako su odmah 1972. sumnjali da je ubojica agent jugoslavenske policije, jer da je i sam bio emigrant - ne bi bježao baš u Jugoslaviju.
Sindičić se tada 1989. pravdao da Italija nije 1972. tražila njegovo izručenje - što faktički nije bila istina, jer je Italija zahtijevala to još 1972., ali ga do 1989. nije uspjela identificirati.
Ubojstvo po narudžbi
Talijanska glasila su podsjećala da je protiv Sindičića svjedočio i Josip Majerski, koji tvrdi da je bio agent jugoslavenske policije od 1968. do 1982. (kada je emigrirao), te da su i on i Sindičić pripadali “trećem odjeljenju”, koje je likvidiralo nepoćudne emigrante. I “Amnesty International” je u svojim izvijestima ubrajala Sindičića među izvršitelje političkih ubojstava po narudžbi.
Telefonom zvali i prijetili dopisniku
Objavljivanje talijanskih podataka o istrazi protiv Sindičića u rujnu 1989. u Vjesniku i Večernjem listu izazvalo je zanimljive reakcije iz Jugoslavije. Istog jutra kada su podaci bili objavljeni nepoznata ženska osoba nazivala je iz Jugoslavije, prijeteći dopisniku tih listova i članovima obitelji, uključujući i malodobnu djecu. Prijeteći glas (koji se lažno predstavljao) raspolagao je i podacima o putu kojim dopisnikova djeca idu u školu. Gotovo svakodnevne telefonske prijetnje su prestale tek kad je dopisnik dva mjeseca kasnije iznio te činjenice na Radiju 101. Tek poslije osamostaljenja Hrvatske dopisnik je doznao od koga su i kako su podaci o njegovoj obitelji dostavljeni preko jugoslavenske ambasade Sindičićevoj sudionici, a njezin identitet je otkrio tek 1999. Ta reakcija je, međutim, pokazala da su informacije dotakle osinje gnijezdo. I da Sindičić nije prestao raspolagati dobrim vezama i pokrićima.