Davno sam, još u doba fakulteta, poželjela imati dijete. Čežnja za majčinstvom bila je velika. Željela sam biti mama, baš kao i mnoge moje heteroseksualne prijateljice”, govori Ana. Znala je da postupak posvajanja obično traje godinama, socijalnoj se službi javila u kasnim dvadesetima. Dijete želi, kazala im je, posvojiti kao samohrana majka. U to doba, doista, i nije bila u vezi. Ubrzo je upoznala Jasnu, zaljubile su se i počele živjeti skupa. “Jasna je razumjela moju želju za djetetom. I ona je htjela dijete.” Kako se nosila s činjenicom da je u postupku posvojenja morala lagati? Ili barem prešutjeti da je lezbijka.
Ma... nije valjda!
“Svjesno sam pristala lagati. Trudila sam se lagati što manje stvari, koliko je to moguće, prešućivati. Nisam išla u postupak kao lezbijska aktivistica koja će kasnije s odbijenicom govoriti o stigmatizaciji, meni je bilo primarno da postanem majka. Kad su me pitali zašto želim posvojiti dijete kad bih vjerojatno mogla imati i svoje biološko te zašto već tada, relativno mlada, pokrećem postupak, odgovorila sam da su mi mnogi pričali kako se jako dugo čeka. Pitali su i što će biti i kako ću se osjećati ako kasnije rodim. Spremno sam kazala da će to biti odlično, da će nas tada biti više i da će tada moje posvojeno dijete biti bogatije, imati brata ili sestru. Onda su rekli nešto poput ‘već nam se dogodilo da su neke ha-ha-ha posvojile dijete…’, aludirajući na lezbijke. Tu sam malo zastala, progutala knedlu i kazala: ‘Ma ne… nije valjda!’”
Kad su socijalni radnici došli k Ani kući, pogledati njezin životni prostor koji bi trebao postati dom djetetu, par je bio spreman. “Jasna je za to vrijeme bila u parku, šetala je pse i sjedila na kavi negdje u gradu.
Prva misao je - On
Prije toga smo našu lezbijsku biblioteku odnijele u podrum, da slučajno knjige s tom tematikom ne bi nekome zapele za oko.”
Luka, koji do tada mamu nije imao, odjednom je dobio dvije kao trogodišnjak. Iz doma je stigao s debelim medicinskim kartonom, nesiguran, povučen, jedva da je išta govorio, iza sebe je imao nekoliko operacija… “Nema veze jesam li ga rodila ili nisam. Prihvatila sam ga da je moj iste sekunde kad sam ga dobila. Bila je to za nas velika radost, ali i strah, da nešto krivo ne napravimo. Iščitavale smo hrpetine nalaza, potražile najbolju pedijatricu… Ujutro se probudiš i prva misao je ‘Luka je s nama. On je tu. Imamo sina’. Znale smo se u dva, tri ujutro ušuljati u sobu da ga pogledamo, pronalazile smo razne izlike, da popravimo dekicu… Pamtim prvo zajedničko ljetovanje… trenutak kad je on prvi put u životu ugledao more, zinuo u čudu… On je, mi to osjećamo i vidimo svaki dan, jako sretno dijete. Meni se čini da se, ako djetetu pružite ljubav i normalan dom u kojem osjeća podršku, sigurnost i razumijevanje, svakakve rane mogu liječiti ili ublažiti.”
Ispravan život
Dječak ide u šesti razred. Oko njih, kažu, svi znaju da su lezbijke. “Mi smo oko toga otvorene, jer ono što sinu daje sigurnost jest i naša vjera da živimo ispravan život, kad bismo pred njim tajile našu vezu, on bi odrastao u laži…” I Lukine tete u vrtiću i Lukine učiteljice znale su da ga podižu dvije mame. Više i ne pamte točno trenutak kad su svoju obitelj outale odgojiteljicama. “Obično ga je u vrtić odvodila Jasna, jer ja imam takvo radno vrijeme da rano ujutro odlazim iz kuće. U početku su mislili da je ona teta čuvalica, no ubrzo smo im objasnile.” Nije prošlo dugo i Luka je, poput svakog djeteta, u vrtiću počeo pričati o svojima kod kuće, spominjati da ima dvije mame. “U vrtiću je, za Dan očeva, nacrtao Jasnu. Tete su Lukin crtež izložile zajedno s radovima druge djece koja su crtala očeve.”
Vrlo brzo nakon što je dječak krenuo u školu otišla je na informacije i učiteljici, na kraju razgovora, kazala: “Htjela bih vam još reći da smo nas troje obitelj, voljela bih da, kad obrađujete teme o obitelji, poštujete da Luka živi s dvije mame.”…. “Jasna ga je dovodila u školu, tako da je učiteljica već u to doba znala i mene i nju”, pojašnjava. “Kad su iz engleskog učili pojmove vezane uz obitelj, on je pod ‘family’ nacrtao sebe, nas dvije i naše kućne ljubimce.”
Kako je Luki živjeti s dvije mame u društvu u kojem se takve obitelji prešućuju? Je li zbunjen? Muče li ga razna pitanja, nelagoda? Dječaka nismo upoznali, a Ana kaže: “Mene zove ‘mama’, a Jasnu najčešće imenom ili nadimkom. Ne zna kako je ‘imenovati’ pred drugom djecom a da oni shvate tko je ona njemu, pitaju ga svakakva pitanja, a njemu se ne da objašnjavati… Kad je došao, prvo nas je obje zvao imenima. No, psiholozi su mi rekli da je za dijete, ako živi u obitelji, dobro da ima mamu, da nekog zove mama i tako sam mu rekla da sam mama, a Jasna se u tome nije baš snašla da odmah kaže da je i ona mama, jer je mislila da treba samo jednu zvati mama. Iako, kad su on i Jasna sami, onda nju također zove ‘mama’. No, kad smo svi troje skupa, valjda mu je konfuzno obje zvati jednako.”
Kako su mu objasnile da ima dvije mame? “Zna da je posvojen. Vrlo rano smo mu, onoliko koliko je mogao shvatiti, objasnile da postoji lezbijska ljubav i da je to u redu, da postoje žene koje se vole…”
Susjedi nas razumiju
Luka nije izoliran, baš kao ni njegova obitelj. Prijatelji iz razreda dolaze na rođendane i druženja kod njega, njega pozivaju k sebi. “Kad je bio popis stanovništva, kazale smo da smo par s posvojenim sinom.
To se poslije pročulo po kvartu. Ni prije nismo nailazili na stigmatizaciju, a od tada još manje, što nas je, priznajem, iznenadilo. Od tada nas pozdravljaju i susjedi s kojima se prije i nismo poznavale, prema nama su vrlo ljubazni, osjećamo podršku i to nam puno znači.”
Kad su se, kao lezbijski par, odlučile posvojiti dijete, jesu li se bojale tereta koje i njemu stavljaju na leđa? “Jako. Bojala sam se da će Luki biti teško odrastati, da će roditelji instruirati djecu da se ne druže s njim. Bilo me strah kako će biti u školi, da mu prijatelji neće dolaziti u goste, da će se roditelji bojati poslati svoju djecu kod nas...”, govori Jasna. Ana dodaje: “Pamtim kad sam prije nekoliko godina s drugim roditeljima čekala djecu pred školom. Kako se pročulo da smo lezbijke, neki su se malo distancirali, ustuknuli. Poveo se razgovor o presađivanju cvijeća, obožavam cvijeće, pun ga je balkon, pa sam nešto komentirala, iz iskustva. Neki su bili iznenađeni da mene takvo što zanima… to je po principu ‘vi ste lezbijke, igrate nogomet, imate dlakave noge i ne volite cvijeće’. Ljudi se obično boje nepoznatog, no kad upoznaju našu obitelj, shvate da Luka ima normalan dom i roditelje…
Mi nismo usamljene
Možda bismo i mi teže funkcionirale u ovoj sredini da smo karakterom drugačije, narogušene, mrke osobe, sklone pamtiti loše i zamjerati ljudima…
Znamo još neke lezbijske parove s djecom. To su biološka djeca jedne od partnerica. I oni više-manje mirno žive svoje živote.” Opisuju sasvim običnu obiteljsku dinamiku: “Ponekad kuha jedna, ponekad druga. Ja sam popustljivija, Jasna je stroža u odgoju, kod nje nema vrdanja, a mene sin vrti oko malog prsta. Kad radi zadaću, ako treba pomoć u matematici, tu sam ja, za ostale stvari je Jasna. S Jasnom puno više priča o svemu, sa mnom se više mazi. Trenira nogomet i uvijek pita: ‘Hoćete li obje doći po mene’, a još ako s nama dođe i baka, onda je sreća prevelika…”
‘Po hrvatskim zakonima Jasna je Luki nitko i ništa’
Lukina zakonska majka je Ana. Formalno, on je samo njezino dijete, Jasna mu je, pravno, “nitko i ništa”. “U vrtiću je Ana morala potpisati da ga ja mogu voditi kući, kad je u bolnici trebao obaviti zahtjevnu pretragu, a Ane nije bilo, morali smo čekati na njezin potpis... tako smo propustili termin i sljedeći dobili tek za tri mjeseca”, objašnjava Jasna. “On je moj sin, baš kao i Anin, i mi živimo svoj roditeljski odnos. Kad bi se Ani nešto dogodilo, kad bi umrla, kako bi izgledao moj i Lukin život? Nemam zakonsko pravo na njega, nemam sigurnost kakvu ima roditelj ili rođak, ja sam od početka, kad smo dobili Luku, osjećala strah da će netko pokucati na vrata i oteti nam dijete… neka institucija. To je strah koji i danas ponekad tinja u meni. Što da se Ani nešto dogodi?”