Tko će idući put uplatiti pomoć za sugrađane u nevolji preko državnog računa ako unaprijed bude znao da će taj novac u manjoj mjeri biti utrošen za one kojima je namijenjen, a u većoj mjeri otići u rupe bez dna?
Građani, tvrtke, iseljenici i svi oni koji su reagirali odmah nakon razornog potresa u najsiromašnijem kraju Hrvatske sigurno nisu ni sanjali da će se novcima koje su uplatili (a govorimo o iznosu većem od 100 milijuna kuna) plaćati rad Civilne zaštite, zatim državne tvrtke Pleter, da se tim novcima - umjesto proračunskim - planira obnova državnih objekata koji su stradali u potresu. A ono što vjerojatno nisu mogli pretpostaviti ni u najcrnjem scenariju jest da će se dio tih novaca sliti na račun Ravnateljstva robnih zaliha!
Prema prvim reakcijama iz Vlade na otkriće Jutarnjeg da je sastavljen dokument prema kojemu bi od 100 milijuna kuna za pomoć nakon potresa u Baniji tek 40 posto završilo kao izravna pomoć nesretnim ljudima, dok bi se ostalo rasporedilo po drugim proračunskim stavkama iz kojih troškovi države idu prema Baniji, moguće je da se neće sve rasporediti kako je predloženo i da će građanima ipak ići nešto više.
Ma kako na kraju bilo, zapanjuje već sama namjera Vlade da zagrabi u ono što je donirano sirotinji i preusmjeri u robne zalihe koje postoje samo zato da država može reagirati u ovakvim katastrofama. Namjera je nevjerojatna tim prije što se samo pomelo pod tepih otkriće nakon potresa od 29. prosinca da je u robnim zalihama zavladao propuh.
Kontejnera u koje je trebalo smjestiti ljude ostale bez doma u zalihama nije bilo, što se objašnjavalo njihovim upućivanjem pred bolnice i druge zdravstvene objekte zbog pandemije covida-19. No, nikada nije postalo do kraja jasno koliko je kontejnera, kamo i kada otišlo.
Uostalom, licemjerno je da država 60 posto od uplaćene svote namjerava raspršiti po svojim ministarstvima, iz tih novaca plaćati ljude koje je angažirala na sanaciji terena, vjerojatno i zaposlenike Pletera, odnosno trošiti na "svoje" za one iste usluge koje su građani odmah nakon potresa obavljali samoinicijativno i besplatno.
Prisjetimo se samo kako je izgledalo prvih tjedan dana nakon potresa. Na područje Siska, Petrinje, Gline i okolnih sela dolazile su gomile volontera kako bi raskrčili ruševine i očistili ceste da se omogući barem nužni promet, ali nije bilo nikoga iz sustava državne (kao ni lokalne) vlasti tko bi bio sposoban organizirati te ljude.
Nakon razornog potresa ljude je prvo trebalo negdje smjestiti, zagrijati i nahraniti. Nije im država, što je bila dužna, prva uskočila u pomoć s kamp-kućicama, kontejnerima, grijalicama (kojih također iz nekog razloga nije bilo u robnim zalihama), ceradama, nego su to samoinicijativno činili dobri ljudi. Prehranu su organizirali chefovi koji su također samoinicijativno i besplatno kuhali za stradalo stanovništvo.
Vladi je trebalo punih tjedan dana da shvati što se dogodilo, i da proglasi katastrofu, što je preduvjet da bilo što dalje poduzme. I nakon svega, umjesto da sve što je prikupljeno za nesretne ljude potroši izravno na njih i možda se barem malo iskupi, Vlada gleda kako im uzeti i pokrpati svoje rupe.