StoryEditor
IN MEMORIAM

Malo tko je imao tako uzbudljiv život kao Pero Zlatar: Znao je gotovo sve poznate u bivšoj državi

Autor je brojnih knjiga, među ostalim o Dražanu Jerkoviću, Ivici Šerfeziju i Ivi Robiću
Pero Zlatar

Pero Zlatar postao mi je važna ličnost kad je 1964. počeo izlaziti Studio, tjednik koji se bavio televizijom, tada najvažnijim medijem u Jugoslaviji. Imao je u njemu kolumnu, mislim da se zvala “Danas je petak…u redakciji Pere Zlatara”, a posebnom ju je napravio i njegov nacrtani portret. Nije bilo šansi da kupite Studio, a ne pročitate što on piše, činio se beskrajno informiranim, znao je sve o sportu, estradi i restoranima te povremeno objavljivao zgode koje su bile prava ekskluziva.

Nije se to još dalo naslutiti, ali u kući Vjesnik tek ga je čekala prava karijera, najprije su mu 1967. povjerili Plavi vjesnik koji je iz lista za klince pretvorio u glasilo tinejdžera, tada najvažnije populacije u svijetu, objavljivao reportaže o domaćim pjevačima i tek sazrelim rock grupama, no uronio je i u slasne tračeve kakvih još nije bilo u našem tisku: prikupljali su ih Zvonimir Belša (poginuo 1973. na cesti Karlovac - Zagreb) i Uroš Šoškić te utabali put kasnijim tabloidima.

Poslije su mu dodijelili Studio, koji je pod njegovim uređivanjem dosegao nakladu od 360 tisuća primjeraka s minimalnom remitendom, ali se sada razmjerno malo bavio televizijom, a više privatnim životom naših zvijezda, koje su prvi put dobile priliku da na pet-šest stranica lupetaju o svemu i svačemu. Posebna je poslastica bio intervju Ivana Kreutza s Borisom Dvornikom i Batom Živojinovićem, oba su već bila “pod gasom”, a novinar je bilježio ne samo njihove riječi nego i ponašanje.

Došlo je Karađorđevo i Pero je smijenjen, ne zbog političkih grijeha, nego zato što je napravio dva tako uspješna lista na temama koje tobože nisu primjerene socijalizmu. Tada je iskovan termin “zlatarovština”, a glavni su se urednici toga čuvali pa su im novine postajale sve dosadnije. Od 1981. živi u Beogradu, tamo je upoznao treću suprugu, no Zagreb nije zaboravio. Kad smo krajem 1990. pokrenuli Globus i kasnije Nacional, Pero nam je bio na popisu najvažnijih suradnika, jer nije bilo osobe u Srbiji i susjednim zemljama koju nije poznavao, katkad tako dobro da nije ni morao s njima razgovarati. Samo još jednom se okušao kao glavni urednik, i to opet u Zagrebu, list se zvao Zapad i izlazio je kraće vrijeme tijekom 1991. Pogreška je već bila u naslovu, u to doba svi su fantazirali o Zapadnoj Europi i Americi, no više ih je zanimalo što se događa u susjednom dvorištu.

Pero je rođen 1934. u Skoplju, gdje mu je otac bio zaposlen, poslije se obitelj prebacila u Užice, da bi naposljetku ipak završila u Zagrebu. Prvi tekst objavio je s 15 godina u Omladinskom borcu, nije ni znao da se pisanje plaća i šokirao ga je honorar, koji je bio veći od plaće njegova oca, pukovnika JNA. S 20 godina zaposlio se u kući Vjesnik, što je pak ražalostilo njegovu majku, koja se nadala da će joj sin postati liječnik. Pisao je o svemu u najrazličitijim Vjesnikovim izdanjima, a preferirao je teme koje su mu omogućavale da upozna druge zemlje: navodno ih je proputovao čak 180. Glavni zgoditak postigao je krajem 1965. kad se održavalo balkansko prvenstvo u košarci, i to upravo u Tirani koja je još od 1948. bila nedostupna ne samo novinarima nego i zapadnim diplomatima.

Dobio je vizu, tada je tek prešao tridesetu, i posjetio državu koju je prozvao Zemljom orlova. Iako ga nije osobno upoznao, napisao je dvije knjige o albanskom predsjedniku Enveru Hoxhi, “Gospodar zemlje orlova” i “Enver Hoxha - politička biografija”, no svakako je bila najzabavnija “Glasnik iz Tirane”, spoj putopisa i političkih komentara. Kao prvi novinar “slobodnog svijeta” (ako se Jugoslavija mogla tako nazvati) koji je ušao u nedostupnu zemlju izazvao je veliku pažnju u svjetskim medijima, pa ga je citirao čak i The New York Times, a američki diplomat u Zagrebu preklinjao ga je da mu ispriča bar neki detalj, nespomenut u njegovim knjigama.

Pedeset godina kasnije opet je posjetio Tiranu, no to je sad bio posve drugi grad, preplavljen Mercedesima i balavcima koji nisu žicali novac nego su to radili perfidnije, prodavali su jeftine penkale s albanskim simbolima. Tirana iz onog vremena bila je posve drukčija, s pustim trgovima na kojima su čak i čistači cipela bili u državnoj službi, a spomenik Staljinu premješten je iz središta grada na manje važno mjesto, odmah uz Lenjina, jer je Enver Hoxha smatrao da su albanski velikani zaslužniji od sovjetskih lidera. Priču o dvije Tirane povjerio je Jutarnjem listu i opet izazvao veliku pažnju.

Koja je bila tajna njegova uspjeha? Prvenstveno to što je bio šarmantan i komunikativan i lako se sprijateljio s ljudima s kojima je imao malo zajedničkog. Također, znao je što prodaje novine, ponajprije reportaže iz zemalja u koje se inače ne odlazi, kao što su Južna Afrika i Rodezija, ozloglašene zbog sustava aparthejda, ali i Španjolska i Portugal dok su njima vladali diktatori Franco i Salazar.

Posebno mu se svidjela Španjolska, tamo se dodjeljivala televizijska nagrada Ondas, a vjerojatno ju je zahvaljujući njegovom utjecaju dobila i naša legendarna spikerica i voditeljica Gordana Bonetti. Kad sam ga upoznao, kod njegova brata, televizijskog redatelja Zorana Zlatara (realizirao je emisiju Televizije Zagreb “3, 2, 1…kreni” u kojoj sam i ja surađivao), upravo se vratio iz Madrida, djelovao je poput svjetskog putnika, ali i zabavljača, zahvaljujući šarenom lancu oko vrata, no nimalo nadmen, iako bi netko drugi s takvom karijerom došao u to iskušenje.

Kretao se među vlasnicima kafića i restorana, pjevača i sportaša, ali ne bih rekao zato da bi odavao njihove tajne, nego iz nepisanog pravila da nikad ne znate u čemu vam može pomoći osoba na koju ste ostavili dobar dojam.

Kad je u Plavom vjesniku organizirao natječaj za Miss Teen (još jedna njegova dosjetka), finale se trebao održati u Esplanadi, no tu je upravo dolazio Tito i takva se priredba smatrala neprimjerenom. Pero je zavapio svojoj prijateljici Ruži Pospiš, ona je nazvala moćnog Stevu Krajačića, ovaj je pak svojim kanalima provjerio smeta li predsjedniku takva priredba, na što je ovaj odmahnuo rukom i zamolio da njegova tadašnja supruga Jovanka bude u žiriju. Poslije su se slikali s novom Miss Teen, što je bio presedan u svjetskim državničkim analima.

Dinamični novinar bio je prijatelj i s pokojnim Vebijem Velijom, vlasnikom nekad vrlo popularnog restorana Feniks u Jurišićevoj ulici i vrlo utjecajnim u Albaniji. Zahvaljujući njemu, primila ga je u Tirani udovica Envera Hoxhe, pa je mogao provjeriti sve što je svojedobno pisao o njenom mužu.

Autor je brojnih knjiga, među ostalim o nogometašu Dražanu Jerkoviću, pjevaču i tenisaču Ivici Šerfeziju i našem najuspješnijem pjevaču u inozemstvu Ivi Robiću, međutim, danas ga najviše pamte po trilogiji “Meta poglavnik - živ ili mrtav” koja se prodala u impresivnih 90 tisuća primjeraka samo u Hrvatskoj. Nije to bilo nikakvo trženje nostalgije za Pavelićem, Pero ga je smatrao najobičnijim zločincem, nego političko-špijunska fikcija kakve su u modi kako u Americi tako i u Velikoj Britaniji. Da je prije za to bilo vremena, možda bi napisao još takvih knjiga.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. kolovoz 2020 19:53