ZAGREB - “Mobitel mi je zazvonio, bio je to Sandrin otac. Vikao je nešto nerazumljivo, jedva sam uspio uloviti ‘Sandra, nesreća ...’. Čovjek je to nesuvislo ponavljao i na trenutak sam promislio da je mrtva. Okrenuo sam broj menadžera njezinog kluba. ‘Imali smo nesreću, Sandra je u bolnici’, kazao je. Strpao sam stvari u kofer, odjurio na vlak. Od Basela u Švicarskoj, gdje inače živim, do bolnice u francuskom gradu Rouenu trebalo mi je osam sati. Uletjeo sam u bolnicu, medicinska sestra primila me za ruku i povela na odjel intenzivne njege. Nije mi bilo jasno zašto je tako sva, da tako kažem, empatična, a još manje što radimo na intenzivnoj. Ispratila me do sobe u kojoj je ležala Sandra. Prikopčana na aparate, nije mogla govoriti, nije se mogla micati, hrpa kabela oko nje, iz nje... Izišao sam na hodnik, naslonio se na zid. I zaplakao.”
Najgori dani
Marc Altermatt, dugogodišnji dečko stolnoteniske olimpijke Sandre Paović koja je prošlog tjedna stigla u rodni Vukovar, mirnim se riječima u telefonskom razgovoru prisjetio kako mu je izgledao posljednji dan siječnja ove godine. Ispočetka se, kaže, uz Sandrinu bolničku postelju nije mogao pribrati. Nedefinirane liječničke prognoze, strah, zgužvane emocije... sve to se izmjenjivalo u mladićevoj glavi dok je u odlično opremljenoj klinici “hodočastio” od liječnika do liječnika.
- Bila su mi to najgora tri dana u životu. Tek četvrti dan postalo mi je jasno da se moram dići, oraspoložiti... da joj izgubljen nisam od pomoći.
Neće se predati
Ona se bori, a ja ne znam ni tko sam, ni gdje sam. Ne smijem se slomiti, kazao sam sebi i promijenio ploču - tumači Marc čiji se život u trenutku pretumbao. Zbog Sandrinog teškog stanja, sve je svoje aktivnosti stavio “na čekanje”: i studij ekonomije i treninge stolnog tenisa. Tjedan je provodio kod Sandre u bolnici, prevodio joj što kažu francuski liječnici, nježno opisivao što joj se događa s tijelom, bodrio je, čak se i zezao. Vikendom je odlazio doma u Basel oprati rublje i srediti neke stvari, da bi već u ponedjeljak ujutro, nakon osam sati vožnje i pređenih 600-tinjak kilometara, bio kod svoje djevojke kojoj su u nesreći popucali šesti i sedmi vratni kralježak i kojoj je na bolničkom kartonu stajalo: tetraplegija.
Tako je živio 14 tjedana. Svaki tjedan prelazio je ukupno 1200 kilometara da bude uz krevet svoje ljubavi. Sandra i Marc upoznali su se u Baselu prije osam godina. Bivši mu je trener nju dodijelio kao partnera na treningu. Odmah ga je, kaže, osvojio Sandrin osmijeh i nestrpljivo cupkanje nogama ispred dvorane. Nije imala ni sekunde mira, sjećam se da sam promislio “baš je slatka ova mala”, otkrio je Marc. Vukovarski zet koji je do nesreće dva puta godišnje znao posjetiti Lijepu našu i koji uči hrvatski za sebe kaže da i nije bio neki junak kad je Sandra stradala. Prva četiri tjedna dok joj je život još visio o koncu svaki put bi izišao iz bolničke sobe i na hodniku - kolabirao. Potom se dizao i vraćao snagu.
- Podršku su mi pružali roditelji i prijatelji. Govorili su da je Sandra borac, da se neće predati, pa da ni ja ne smijem. Ali, to nije bilo jednostavno. Ona se nije mogla ni pomaknuti, a kamoli učiniti korak - prisjeća se Mark. Sportski duh naše olimpijke, međutim, nije mirovao. Mlada Vukovarka iznenadila je i sebe i struku; sedam mjeseci nakon najcrnjih prognoza učinila je prve korake na štakama.
Premještaj
- Bilo je to u klinici u Švicarskoj koja se nalazi sat i pol vožnje od Basela. Bio sam oduševljen, skakao sam od sreće kao malo dijete - prisjeća se Marc koji se angažirao oko njezinog premještaja. Nakon što su liječnici odradili vrhunski posao u Francuskoj, znao je da bi za Sandru bilo dobro da se liječi u nekoj od švicarskih klinika. Lakše joj je i zbog jezika i zbog činjenice da ondje pozna ljude, ima prijatelje...
Pokazali solidarnost
- Međutim, kad su mi liječnici u Centru za paraplegičare u Notwillu rekli da će liječenje stajati 400 tisuća eura, uhvatio sam se za glavu. Tko će sakupiti toliki novac! Nije to mala suma ni za švicarske pojmove, kamoli za hrvatske... A onda se dogodilo čudo. U sklopu humanitarne akcije “Sandra, ti to možeš” sakupili ste četiri i pol milijuna kuna i to nisam mogao vjerovati! Želim se zahvaliti svima u Hrvatskoj. To da cijela država stane iza jedne osobe, to je nešto nevjerojatno, ja to svima pričam! U mnogim europskim državama, pouzdano znam, takva akcija ne bi ni upola rodila plodom. Hrvati su pokazali nevjerojatnu solidarnost - nekoliko je puta ponovio Marc.
Nazvali smo Sandru u Vukovar smije li njezin dečko biti junak ove priče.
- Kako ne, može biti heroj, zajedno smo prošli kroz pakao, zaslužio je - nasmijala se Sandra u telefonsku slušalicu. Nedavni dolazak u rodni grad ni emotivno, a ni “tehnički” nije joj bio lagan; selili su se u novu kuću, opsjedaju je novinari..., sve to je iscrpljujuće, ali Sandra se ne žali. Ima snage i duha u njoj, nije, kaže, “džaba bila borbena sportašica koja je glasno plašila protivnike”. Novu će dočekati u Vukovaru, doći će joj rođakinja iz Londona. Djevojke će otići u grad na piće, potom doma pogledati koji film.
Nagrada za cijelu naciju
- S Marcom se čujem dva puta dnevno. Doći će 29. prosinca na humanitarni koncert u Areni u sklopu kojeg će se prikazati i film o mojoj karijeri i o nesreći. Zove se “52 minute”, naziv je simboličan, toliko su me vadili iz slupanog kombija, toliko mi je trajao najbolji meč... Jako sam uzbuđena zbog koncerta. Poslije Nove godine idem na liječenje u Selce, a Marc se vraća u Švicarsku. Mora diplomirati, sve je zapostavio zbog mene. I raditi. Mora naći neki posao, sad kad sam ja bez posla - šali se brbljiva, energična sportašica.
Primarni cilj joj je da što prije postane koliko-toliko samostalna. Već sad se po kući kreće na štakama, penje se stepenicama na kat, pere kosu... sve je usmjereno povratku normalnom životu. A eventalni povratak profesionalnom sportu?
- Bojim se da taj scenarij nije moguć. Ali rekla sam Marcu, “još ću ja tebe tući u stolnom tenisu” - nasmijala se ova hrabra žena koja je dobivenu nagradu “Ponos Hrvatske” posvetila cijeloj naciji jer je stala uz nju kad joj je bilo najteže.