SVJETSKE RIBOLOVNE IGRE

MARINA, NAJBOLJA RIBOLOVKA NA SVIJETU 'U oceanu si do koljena, morski psi su blizu, nemaš vremena za strah, uloviš ribu i trčiš sucu'

    AUTOR:
    • Vid Barić

  • OBJAVLJENO:
  • 28.04.2019. u 22:48

Medveja, 250419.
Plaza. Marina Mavrinac Matulja, prvakinja na svjetskim ribolovnim igrama.
Foto: Matija Djanjesic / CROPIX
CROPIX

 Konkurentice iz drugih zemalja cijeli život love na Atlantiku, i to upravo s pješčanih plaža. Našim djevojkama, naučenima na betonski kraj i stijenu, to je potpuno nepoznat teren. A ipak briljiraju. Marina Mavrinac Matulja iz Lovrana bila je najbrža i najuspješnija na Svjetskim ribolovnim igrama u Južnoafričkoj Republici

Svaki ribar ima svoju taktiku, svoje trikove. Cilj je, dakako, izvući ribu. Starac Santiago čekao je na to puna tri dana, ruku okrvavljenih od povraza koji mu je parao kožu. Nije mu se, kako znamo, žurilo. Neispavan i mokar, čekao je da se riba iz porodice sabljarki umori, izroni i prizna svoj konačni poraz.

 

Zlatna ribolovkinja s 4. svjetskih ribolovnih igara održanih u veljači u Južnoafričkoj Republici, Lovranka Marina Mavrinac Matulja, nije imala vremena za čekanje. Natjecateljski je ribolov, reći će njezin otac i jedan od pionira tog sporta u Hrvatskoj, “kao vožnja Formule 1”. Sekunde su bitne kako bi se ostvarila prednost nad konkurencijom. Tko brže izvadi ulovljeni primjerak, ima više šansi da ulovi još jednoga, ili možda deset. Ribolov je, prema pravilima federacije FIPS koja je bila organizator ovih ribolovnih igri, ograničen na četiri sata dnevno, a čitavo natjecanje traje četiri dana. Starčeva filozofija ovdje dakle ne prolazi; broje se spretne ruke, silovito zabacivanje, vješto ješkanje i brzina izvlačenja ulova.
Lovransku ribolovkinju, ipak, nešto povezuje s Hemingwayovim starcem. Riječ je o, pogađate, morskim psima.

- Onaj tko želi biti brz u ribolovu mora ulaziti u more do koljena i prići ulovljenom primjerku, umjesto da ga štapom nasukava na plažu. Ja sam u većini slučajeva upravo to radila, primajući ribe za rep. Pritom treba paziti jer neki primjerci imaju otrovne bodlje na leđima. Tako sam ih brže iz mora dovlačila do kante na plaži, gdje sudac dolazi provjeriti je li ulov validan ili nije. Riba mora zagristi udicu, ne smije joj se zakačiti za obraz ili leđa. Potom ga sudac izmjeri, a primjerak se pušta nazad u more - pojašnjava Mavrinac Matulja i dodaje kako mnoge natjecateljice nisu prakticirale ulazak u more do koljena, dokle federacija dopušta u svome pravilniku, zbog straha od morskih pasa.

Facebook

hrabre hrvatice
- Na atlantskoj strani Južnoafričke Republike, odnosno na plažama oko grada Langebaana gdje je moja disciplina imala svoja natjecanja, ima stvarno puno tuljana. Lijepo ih je vidjeti, to su prekrasne životinje. Ali tamo gdje ima tuljana ima i morskih pasa. Oni se dolaze njima hraniti, i nije neobično da se kreću po plitkim vodama uz kraj. Nismo, doduše, vidjeli morske pse, no od njih postoji realna opasnost. Tek nekoliko dana nakon što je prošlo natjecanje jedan je ribar snimio peraju morskog psa na toj istoj plaži - prisjeća se Marina Mavrinac Matulja, novopečena svjetska prvakinja u kategoriji lov štapom s obale i članica hrvatske reprezentacije te SRD Zubatac iz Lovrana.


Nastavlja o problemima s kojima se suočavala tijekom četiri natjecateljska dana, kroz koje je ulovila trideset i pet primjeraka ribe. Osim straha od morskih pasa, s kojim se uspješno nosila, nabraja morske struje, površinsku travu, muljevito tlo i puževe koji “kradu ješku”. Većina natjecateljica, govori, nije htjela smočiti ni stopala u strahu od oceana i njegovih divljih životinja. Cure su bile oprezne, što je Mavrinac Matulja znala iskoristiti.
 

- Portugalke su ulazile. Ma, one su ti prave ribarice, to se odmah može prepoznati. Na kraju su završile kao druga i treća pojedinačno. One imaju slične uvjete, odnosno pješčane plaže, ali i ribu. Mi u Hrvatskoj smo, s druge strane, naučeni loviti sa stijena ili s izgrađene obale, jer kod nas takvih plaži nema, kao niti takve ribe. Za nas je neobično stajati četiri sata na pješčanoj plaži, a kamoli loviti ribu u tim uvjetima. Engleskinje su, recimo, tradicionalno dobre u bacanju. Ma, najbolje su u bacanju, jer kod njih je velika oscilacija plime i oseke pa moraju biti, ako žele do ribe. Međutim, one su spore i ne ulaze u ocean - pojašnjava lovranska sportska ribolovkinja koja je u istoj disciplini, s ekipom vatrenih udičarki, osvojila brončanu medalju. Osim nje, u ekipi su pod vodstvom izbornika Srećka Šobota i trenera Luke Bučevića lovile članice ribolovnog društva Zubatac iz Zadra: Ardena Bajlo, Ela Galzina, Nikolina Kotlar i Tea Radil, te Sanja Lotspaic iz Ičića.

Medveja, 250419.
Plaza. Marina Mavrinac Matulja, prvakinja na svjetskim ribolovnim igrama.
Foto: Matija Djanjesic / CROPIX
CROPIX

Inače, sve natjecateljice su žene sa svojim dnevnim poslovima i karijerama. Marina Mavrinac Matulja je učiteljica u produženom boravku u opatijskoj osnovnoj školi, u područnoj školi u Ičićima. Piše scenske igre na čakavštini sa svojim učenicima, koje zatim izvode na lokalnim priredbama. Tekstovi su, govori, često vezani uz ribolov i more.
Sportski ribolov u nas nije, dakle, profesionalni sport, kao ni u svijetu. Hrvatske ribolovke dolaze na natjecanja s malo slabijom ribolovnom opremom, kao i s manje sponzora. Mi smo malo ribolovno tržište i proizvođačima opreme se ne isplati ulagati u nas. Dodatno, strani natjecatelji često dolaze i koji tjedan ranije, tako da se adaptiraju na uvjete, dok naši uvijek stižu u zadnji čas.


Ipak, naše djevojke na svjetska prvenstva više ne dolaze kao autsajderice, jer su kroz desetljeća u raznim postavama ostvarile brojne vrhunske rezultate. Prije dvije godine, također u Africi, završile su kao viceprvakinje svijeta. Tada su prikupile mnoga saznanja i iskustva koja su im pomogla da ekipno ove godine završe brončani, a da Mavrinac Matulja stigne do medalje zlatnog sjaja. No, tko su uopće ljudi koji dolaze na ta velika ribolovna natjecanja?

Medveja, 250419.
Plaza. Marina Mavrinac Matulja, prvakinja na svjetskim ribolovnim igrama.
Foto: Matija Djanjesic / CROPIX
CROPIX

- Na svjetska prvenstva dolaze top ribolovci i ribolovkinje, no primjećuje se da je to sport kojim se bavi jedna situirana, dobrostojeća klasa ljudi. Riječ je ponajviše o doktorima, odvjetnicima, profesorima i raznim privatnicima. Mi za velika natjecanja uzimamo godišnje odmore, od poslodavca imamo pravo na jedan slobodan dan za tako velika natjecanja. Sve je to malo teško, jer poslije nedostaje dana za odmor s obitelji i prijateljima, ali kad se ostvari lijep rezultat i ulovi dobar primjerak, to postaje malo lakše - navodi naša zlatna ribolovka. Interesiralo nas je i da nam pobliže predstavi kako izgleda jedan natjecateljski dan u sportskom ribolovu, točnije u disciplini surfcasting - lov s obale štapom.


stroge kontrole
- Sat vremena prije samog natjecanja dođeš u svoj sektor. To je tvoja zona za ribolov taj dan, a sektore mijenjaš tijekom svih lovnih dana. Znači, dođeš u sektor, ali moraš biti visoko, dalje od mora. Tu prvo pripremaš ješku, i za to imaš sat vremena. Ješku nam daje organizator natjecanja i ona je za sve ista. Deset komada cipla, jedna kutija sa srdelama i jedna velika lignja. Ta ješka se zatim filetira, moraš biti brz i znati što radiš. Ona je sleđena, a trebaš je tanko narezati. Ješka se priprema visoko, tako da ribolovci ne bi bacali njezine ostatke na pod, koje će zatim povući more kada stigne plima. Brumanje je strogo zabranjeno. Pet minuta prije starta ribolova spuštaš se s ribolovnom opremom i frižiderima s ješkom prema moru. Mi smo najviše koristile srdele i cipal, to je najbolje radilo. Dobra je i lignja, nju sam stavljala na zadnju udicu, a ciple i srdele na prve dvije. Da bi ješka bila mirisnija, iznutrice se također stavljaju u taj frižider, koji je neophodan, jer vani je 43 stupnja - pojašnjava.

 

- Suci tijekom ribolova kontroliraju sve. Udice, štapove, jesi li ušao u more preko koljena. Naravno, mjere i ulovljenu ribu, koja se poslije važe prema njihovim tablicama koje prikazuju pretpostavljeni omjer duljine ribe i gramaže. Kada uloviš ribu, pozoveš suca i on dojuri da je provjeri i izmjeri u kanti, gdje je ostaviš s predvezom. Ti si za to vrijeme već u lovu na drugu ribu. Službene udice su ove godine bile ‘circle hook’. To je posebno dizajnirana udica koja ne ozljeđuje ribu. Hvata joj se oko usta i lako se skida kliještima - nastavlja Matavulj Mavrinac i dodaje kako je, zbog površinskih travi, bilo vrlo važno visoko zabacivati, tako da je štap iznad glave pod 90 stupnjeva. Teško je tako visoko držati štap i natezati konac, govori, naporno za ruke, ali u adrenalinu ribolova lako se s time izboriti.


- To su ribe kakve se ne love kod nas. Recimo, taj morski som je jako zanimljiv, drugačije se opire nego naša riba. On ima na leđnoj peraji kost koja je otrovna. Lovile su se i raže, kao i sandy shark. Mi prije natjecanja uvijek dobijemo propozicije u kojima su sve informacije o ribi, a gledamo i videa na YouTubeu, tako da ne odlaziš nepripremljen, ali ipak je to riba na koju mi većinom nismo naučeni - govori lovranska ribolovna heroina koja je na natjecanju u Južnoafričkoj Republici nastojala uloviti što više velikih primjeraka ribe.

Medveja, 250419.
Plaza. Marina Mavrinac Matulja, prvakinja na svjetskim ribolovnim igrama.
Foto: Matija Djanjesic / CROPIX
CROPIX

obiteljski hobi
- Dobivali su se ekstra bodovi za sandy sharka iznad 70 cm i za raže čiji je promjer krila iznad 35 cm. Ulovila sam na kraju puno takvih primjeraka, držala sam svaki dan visoke pozicije u svojim sektorima, i to me dovelo do ukupne pobjede. To, i činjenica da sam bila brza. Recimo, cure iz Namibije su također ulovile mnoge velike primjerke, ali nisu bile toliko brze u ribolovu, u stavljanju novih predveza, u zabacivanju - prisjeća se Mavrinac Matulja.


Do zlatne medalje na svjetskom ribolovnom prvenstvu nije došla niotkuda. Ribolov je tradicija u njezinoj familiji, kraju, a počela se natjecati davno, s nepunih sedam godina. S osam je godina ostvarila prvi uspjeh, kada je postala prvakinja lokalnog kluba. Oduvijek je s divljenjem gledala u svojega oca, koji je bio u reprezentaciji dok je ona bila mala, a koji je uvijek dolazio sa svojom ekipom nakon uspješnih natjecanja u Lovran, gdje im je bio organiziran doček. Nadala se, maštala kako bi jednom mogli i nju tako dočekati. I jesu, već nekoliko puta. U reprezentaciju bivše države ušla je kao juniorka, a 1992. godine, na prvom službenom državnom hrvatskom prvenstvu u ribolovu, postaje prvakinja i tada pristupa hrvatskoj reprezentaciji. Pet godina osvaja odličja, no onda uzima pauzu te se posvećuje karijeri i obitelji. Prije četiri godine pojačava svoje sportsko-ribolovne aktivnosti i opet joj uspijeva ući u reprezentaciju. Danas lovi aktivno i intenzivno kao u najboljim danima, što neosporno dokazuje i njezin posljednji uspjeh. Ona, pak, zadržava skromnost.

 

- Ma u Južnoafričkoj Republici sam lovila za tim, to ti je uvijek u glavi, da se plasiraš što bolje timski, sa svojom repkom. Pojedinačni uspjeh mi nije bio u fokusu, ali na kraju sam i to postigla i sretna sam - komentira.
Marina Mavrinac Matulja držat će titulu prvakinje svijeta gotovo dvije godine, jer je iduće svjetsko prvenstvo najavljeno za kraj 2020. godine. Za to će vrijeme svakako ribariti, kao i pisati dramske tekstove sa svojim učenicima te se posvetiti obitelji.
- Najviše volim loviti s ocem, i to s barke. Lovimo bez štapa i bez olova, samo na ruku. To je direktan kontakt s ribom, koji jako volim - završila je Marina Mavrinac Matulja, žena koja je u dugogodišnjoj karijeri natjecateljski i raznim tehnikama lovila ribu na svim stranama svijeta - od opasne afričke obale, preko prekrasne Sardinije, pa sve do tmurnoga Sjevernog mora. Ništa joj, ipak, ne može zamijeniti Kvarnerski zaljev i očevu barku. Istina, zlatna medalja sjaji, ali ne kao more pred Lovranom u predvečerje.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo