Ono što danas poznajemo kao Park-šumu Marjan nastalo je u razdoblju od 1903. do kasnih tridesetih godina, tijekom trideset godina intenzivnog volonterskog rada i ulaganja. Split - grad koji je stanovništvom tada bio manji od današnjeg Bjelovara - tijekom tih trideset godina pošumio je 150 hektara dotad golog i krševitog poluotoka, obnovio više povijesnih crkvica, sagradio labirint popločanih staza i skalinada, desetine vidikovaca, botanički i zoološki vrt, te uredio mjesta za kupanje i okrepu.
Cijeli taj danas potpuno nedosežan pothvat - ponavljam - postigao je grad koji je u trenutku kad ga počinje bio veličine Đakova. Taj pothvat postignut je u najvećoj mjeri volonterstvom. A od svog osnutka 1903. postojala je ustanova koja se brinula da kanalizira to volonterstvo. Njeno je ime bilo Društvo Marjan. Tijekom tih desetljeća, DM je koordinirao trud i donacije stotina tvrtki, vjerskih zajednica i građana koji su zajednici poklanjali rad, materijal, ali i - vrlo često - vlastite terene na Marjanu. Posredstvom Društva, niz splitskih obitelji, ali i kolektiva (poput, recimo, židovske općine) poklonili su na dobrobit javnosti svoje nekretnine komuni.
Sebedajni građani
Paradoksalnim obratom povijesti, današnje Društvo Marjan bit će odgovorno što će splitska komuna ostati bez zemljišta koje su toj komuni poklanjali sebedajni građani. Današnja uprava DM-a je - naime - bila inicijator neobične sudske parnice o kojoj su čitatelji Jutarnjeg lista mogli čitati prošle subote, u tekstu “Milijunski interesi u borbi za splitsku zelenu oazu” uvažene kolegice Ivanke Toma. U tom tekstu kolegica Toma tematizira bizarni pravni spor između Republike Hrvatske (odnosno Državnog odvjetništva) i Grada Splita. Pozivajući se na Zakon o šumama koji navodi da se sve šume koje su 1990. bile upisane kao društveno vlasništvo smatraju državnim, DORH traži od Grada Splita da parcele na Marjanu koje su građani u međuraću sustavno poklanjali komuni prepusti državi. Također, današnji DM i pojedine stranke u splitskom Gradskom vijeću (preciznije, Most) zahtijevaju da se Marjan prepusti na gospodarenje i šumsku brigu Hrvatskim šumama. Zamisao da se Grad Split razvlasti od svog komunalnog simbola očito je za lokalne vlasti tvrd orah, pa je gradonačelnik Splita Krstulović Opara odbio DORH-u izdati tabularnu ispravu kojom bi državi prepustio vlasništvo. Slijedi nam - ukratko - bizarno suđenje u kojem će država tužiti vlastiti grad, a predmet spora bit će zaštićeni prirodni krajobraz.
Do 2016. sam i sam bio aktivni član i potpredsjednik Društva Marjan. Kako sam se - međutim - po ovom pitanju razišao s većinom u Društvu, dao sam tada ostavku na funkciju i istupio iz članstva u DM-u. U tekstu kolegice Toma koji je izišao prošle subote ostatak vodstva DM-a te zastupnik Mosta Čikotić bili su u prilici iznijeti svoje stavove o kontroverzi oko upravljanja Marjanom. Kako držim da su u tom tekstu izostali neki bitni kontraargumenti, pokušao bih objasniti zašto smatram da su inicijative Društva Marjan i Mosta dugoročno porazne po splitsku šumu.
Prvi, najmanje važan, ali ipak važan argument je onaj simbolički. Građani Splita, obitelji i vjerske zajednice, koji su 20-ih i 30-ih poklanjali svoje terene na Marjanu, nisu ih poklanjali ni Austro-Ugarskoj, ni Kraljevini SHS - poklanjali su ih vlastitoj komuni. Upravo iz te geste je i izrasla simbolička važnost Marjana, koji nije samo komad lijepog parka niti samo zaštićeni krajobraz, nego i politički simbol zajedništva i komunalnog identiteta. Današnje Društvo Marjan direktno uništava baštinu i simboličku stečevinu vlastitih osnivača te pokazuje da se ne razumije u političko-simboličku dimenziju komunalnog Marjana.
Pravni argument
Drugi argument je pravni. Pretpostavimo da imate kao ja 53 godine i da ste vlasnik automobila. Zamislite potom da država izglasa zakon da muškarac stariji od 50 godina ne smije imati automobil. Može li dan nakon toga država doći s paukom pred moju kuću i otegliti moj Citroën proglasivši ga svojim? Bojim se, ne. Ako je neka šuma bila u gradskom vlasništvu od ranih 20-ih, teško me uvjeriti da može naknadno biti izglasan zakon po kojem ta šuma najednom prestaje biti gradska. Točnije, uvjeren sam da bi takav zakon čak i osrednje umješni pravnik lako oborio na Ustavnom sudu, jer zadire u ustavnu slobodu vlasništva.
Maknemo li se - međutim - s pravnih i simboličkih aspekata na one pragmatično- operativne, stvari stoje još gore. Po zastupnicima Mosta i po sadašnjem vodstvu DM-a, poželjna bi sudbina Marjana bila ta da on bude državna šuma o kojoj će se kao šumski gospodar skrbiti državna veletvrtka Hrvatske šume. U krugovima “zelenih” s kojima komuniciram ta je ideja već odavno povod za hvatanje za glavu, a objasnit ću i zašto.
Kompromitirano poduzeće
Za početak se treba prisjetiti činjenice da su Hrvatske šume jedno od najkompromitiranijih velikih državnih poduzeća uopće. Hrvatske šume su - ako treba koga prisjećati - bile 2006./2007. do grla upletene u aferu Fimi-Media, a bivši član Uprave se nagodio i za milijunsko izlijevanje novca dobio 11 mjeseci uvjetno. Hrvatske šume su u više navrata bile na tapetu zbog spornih ugovora o prodaji sječke, a osobito je sladak jedan primjer iz 2009., kad je HŠ prodaju sirovine ugovarao s elektranom od koje je tada postojala samo livada i lokacijska dozvola. Zaposlenici Hrvatskih šuma u više su se navrata nalazili pod optužbama za krivotvorenje ugovora i fiktivne izvršene radove, a samo u jednom takvom slučaju u Gospiću 2014. šteta je bila 997.000 kuna. Godine 2014. tadašnja pomoćnica ministra napravila je internu analizu u kojoj je - kako su pisali mediji - pronašla 330 ugovora u HŠ-u za koje je smatrala da su štetni. Iste 2014. HŠ je 558 kreveta u vlastitim apartmanima autsorsao jednoj netom osnovanoj privatnoj tvrtki, oslobodivši je pritom najma prvih šest mjeseci, a ugovor je čak imao stavku da HŠ mora toj firmi platiti 50 tisuća kuna štete ako natječaj padne zbog žalbe. HŠ je tvrtka koja je 2015. dala otkaz 600 zaposlenih, da bi ih potom na leasing uzela dvostruko više. Zahvaljujući toj radno- imovinskoj akrobatici tadašnja je uprava HŠ-a, nakon što ju je nova Vlada otjerala, za sebe tražila 5,5 milijuna kuna otpremnine, od čega 2,7 milijuna samo predsjedniku Uprave. Čak je i Zoran Milanović, koji je u doba kad su ti bonusi ugovoreni bio premijer, izjavio da su oni “sramotni” i “propust”. Konačno - Hrvatske su šume još po nečem živopisna tvrtka. Riječ je, naime, o tvrtki koja ima naviku tužiti novinare kad se o njihovu radu napiše išta negativno.
Čak kad - međutim - i ne bi bilo tako, čak i kad bi HŠ bio uzorno vođena tvrtka, HŠ je po meni vrlo nepodesna adresa za obzirno i javnom interesu podređeno gospodarenje Marjanom. Hrvatske šume, naime, nisu ni ustanova u kulturi (kao sadašnji upravitelj, Javna ustanova Park-šuma Marjan), niti ustanova za zaštitu prirode, kao uprave nacionalnih parkova. Hrvatske šume su trgovačko društvo. One su de-o-o. Hrvatskim šumama šume su ekonomski resurs, sirovinska osnova i baza za profit, a kvaliteta rada HŠ-a ne mjeri se ljepotom alepskih borova koji se viju u nebo nego knjigovodstvenom bilancom. Hrvatske šume - pritom - ne zarađuju na stablima samo tako što ih sijeku i pile. Hrvatske šume su krupan akter u planinarskom i lovnom turizmu, veliki ugostitelj i veliki hotelijer koji na svojim web stranicama reklamira poveće smještajne kapacitete od Delnica do Koprivnice i Vinkovaca. Ta će se uloga HŠ-a tim više povećati dogode li se zakonske promjene koje je Ministarstvo Gorana Marića već najavilo, po kojima će se na državnim šumama kojima gospodari HŠ kampovi i golf-tereni moći otvarati, a da se na mijenjaju urbanistički planovi, odnosno - tako da u tim planovima prostor ostane “zelen”.
Ukratko, realizira li se naum mojih bivših prijatelja, Marjan će biti prepušten na gospodarenje trgovačkom poduzeću iz Zagreba čiji direktor će biti u prilici autsorsati marjanske lugarnice, pretvoriti prostor Bena u kamp ili inicirati golf na Bambinoj glavici, a pritom će biti živo motiviran da to doista napravi, jer će biti pohvaljen kao profitabilan i još će dobiti masni menadžerski bonus. Jesam li ja zaista jedini koji slijep kod zdravih očiju u takvom “gospodaru” Marjana vidi dugoročnu opasnost?
Neki od aktivista Društva Marjan na ovaj će argument reći kako HŠ ne bi doista “upravljao” Marjanom, nego bi samo “gospodario”, a upravljanje bi ostalo u domenu ustanove koja dosad to radi, Javne ustanove Park-šuma Marjan. Tako tvrdi i predsjednik DM-a Srđan Marinić koji u spomenutom članku kaže “Gradu Splitu nitko ne može oduzeti upravljanje Park-šumom Marjan. Jedno je upravljanje zaštićenim područjem, a drugo gospodarenje”. Osobno, mislim da je taj argument plitki sofizam. Nije - naime - jasno čime bi točno “upravljao” JU ako mu posao nije skrbiti o šumi? Ima li razloga da postoji ustanova u kulturi sa 50 zaposlenih koju Grad plaća da “upravlja” nečim što nije njegovo? Koja bi odgovorna gradska uprava pravdala taj trošak? I na što bi se točno svelo to preostalo “upravljanje”? Da li na podizanje rampe, što je posao koji može mirno preuzeti zaštitarska agencija?
Žudnja da se Hrvatske šume uvedu na Marjan kao spasonosna konjica u vesternu velikim je dijelom posljedica dugogodišnjeg nezadovoljstva Splićana sadašnjom javnom ustanovom koja o Marjanu skrbi. Odmah ću reći - to je nezadovoljstvo razumljivo. I sam ga dijelim. JU Park-šuma Marjan doista je primjer svih malformacija hrvatskog javnog sektora. To je firma koja brine o šumi, a među 50 zaposlenih donedavno nije imala inženjera šumarstva. Firma koja je služila Kerumovim pobočnicima za zapošljavanje nećakinja. Riječ je o tvrtki koja u ovom trenutku teško izlazi na kraj s problemima ostarjele šume, o čemu svjedoči i stravična epidemija potkornjaka koja je unakazila marjanski pejzaž. Riječ je o firmi u kojoj postoji dugotrajna kriza upravljanja, a simbolički pokazatelj tog stanja je i slapstick anegdota od prošlog ljeta, kad je zaposlenik JUPŠM-a u marjanskoj pješačkoj zoni autom oborio biciklisticu.
Opasna ideja
Ideja da se Hrvatske šume kao šerif ubace na mjesto JU je - međutim - opasna i avanturistička ideja s dugoročnom fatalnim posljedicama. Ta ideja ravna je zamisli da ukinete demokraciju zato što vam se ne sviđa za koju su stranku ljudi glasali i koga su izabrali za predsjednicu.
Kakav god, naime, taj JU bio i koliko god opravdano bio kuđen, ta je ustanova neprofitna ustanova u kulturi za čiji rad i učinak su odgovorni gradska vlast i gradonačelnik. Loš rad JU može i treba biti predmet političke i aktivističke kritike, on je na sramotu jednako bivših kao i sadašnjeg gradonačelnika, njih se zbog toga može i treba kritizirati, zbog toga oni sutra mogu izgubiti, a neki već jesu gubili izbore. Dok je tako, nad Marjanom postoji neka demokratska kontrola.
Onog časa kad skrb i gospodarenje Marjanom postanu domena HŠ-a, takva demokratska kontrola preko noći nestaje. Marjan postaje domena jednog ekonomskog orijaša čiju upravu neće valorizirati po javnom dobru Splićana, nego po dobiti i zaradi. Marjan postaje domena Ministarstva poljoprivrede, ministarstva u kojem će se tema Marjana utopiti u ocean važnijih tema koje se tiču tisuća ljudi, od otkupnih cijena do poticaja. Nitko nikad više neće zbog Marjana imati neugodnosti na izborima. Nitko pitanja o Marjanu neće postavljati na presici. Marjan prestaje biti predmet demokratske kontrole.
Sve ovo su argumenti koje sam u kudikamo sažetijem obliku iznio svojim bivšim prijateljima još 2016., kad sam istupio iz Društva. Žao mi je što oni, nažalost, ni do danas ne vide da će objekt svoje velike ljubavi ugušiti smrtonosnim zagrljajem.