Da je čovjek evo baš izašao iz pećine, s gaćama na štapu i prvi put vidio vatru, a kamoli storyje, filtre i followere, ispravno bi odabrao kome ide noga u guzicu. Mataniću, ispranom režiseru koji se izbezumljeno zaklinje 19-godišnjoj djevojci da će joj izbiti kruh iz usta, i to montiran na stock fotografiju ispod hrvatskog barjaka. Ili 19-godišnjoj influencerici koja zarađuje snimajući videoklipove na kojima igra Simse. Pazi, 45-godišnji Matanić prvo je na internetu morao pronaći dovoljno dramatičnu fotografiju hrvatske zastave, zatim ju dobrovoljno downloadati i uploadati, napisati tekst, nekoliko ga puta brisati, dorađivati završnu verziju, pročitati ga - a nijednom se u tih nekoliko minuta ne upitati: pa dobro, koji je meni kurac? Kakav mora biti profil lika kojeg u 45., valjda samoostvarenog, dobrostojećeg, sa ženom i djetetom, prži nekakav radnički gnjev? Evo koje je Matanićevo velebno objašnjenje: “Influenceri vrijeđaju radničku klasu - e to ne damo”.
Uz tu mozgalicu još je nakačio emoji rogova jer on se, valjda, i subkulturno poistovjećuje s tim kao neki bubuljičavi adolescent. Možda bi mu se ubuduće trebalo dati kameru oprezno, uz posebne instrukcije, da ne pomisli da je u pitanju Aurorin top. Može li on, recimo, zamisliti kako bi izgledao njegov život da nije prikopčan na HAVC-ovu sisu. Od režisera kojem izmiče sadašnjost, nema viziju budućnosti, a prošlost percipira otužno plošno, ionako se više ne očekuje da ispriča koliko-toliko relevantnu priču. Kako bi, konačno, izgledalo da se Matanića malo prepusti tržištu? U ekonomskoj krizi koju svaljuje na leđa influencera ionako će se prvo, po običaju, rezati kulturi. Mlada influencerica će se sa svojih 250.000 followera već nekako snaći, ali kako će režiser? U prošloj godini Matanićeva Kinogerila prijavila je prihod od 53.000 kuna, od toga je ostvario 4000 kuna dobiti i platio poreza na dobit - 486 kuna. Za taj novac pošteni milenijac ne može razviti ni 50-ak analognih fotografija s ljetovanja, a kamoli da ih još skenira u digitalnom obliku za Instagram.
Usporedbe radi, Ella Dvornik, influencerska predstavnica “neradničke bagre”, u 2019. ostvarila je ukupni godišnji prihod od iznad 1,300.000 kuna i pritom u državnu blagajnu uplatila 300.000 kuna PDV-a. Zabavno bi bilo napraviti grafičku usporedbu Matanićeve publike i pratitelja Doris Stanković, možda u formi GIF-a, prilagodljivo za Twitter, pa da vizualno doživimo koliko je ljudi tijekom posljednjih nekoliko godina Matanić zaista uspio zainteresirati za svoje uratke, uključujući one po inerciji puštene na javnom servisu i, hoćeš-nećeš, preplaćene našom lovom. Snažna preporuka nekom influenceru da se, iz zajebancije, pozabavi ovim pitanjem dok se još nije slegla prašina i tako podbode starog Matana.
Jalovi jal
Nije teško pohvatati Matanićev jalovi jal. Teško ga je, eventualno, probaviti jer ono što je Matanić, valjda, namijenio djeci jest predratna industrija, motikarenje, tuširanje u znoju. “Svi vi koji mislite da vam je broj pratitelja prednost nad radnim narodom - vidjet ćete uskoro u kakvoj laži živite!” Zamislite, umjesto da krče Marxov put, mladi na društvenim mrežama slikaju guzice i uranjaju u čari kibernetske golotinje. Prema Matanićevu kurikulumu, to su “muktaroši, neobrazovani šljam, bijednici”.
Mladi se, ma vidi, predali internetu i korporativnoj kulturi, neće više čitati kako Tolstoj na 500 stranica opisuje kupe od Volgograda do Moskve. A samo 40 godina prije, u zlatno doba oranja i kopanja, njegova se u-pet-ustajuća-majka dizala i kruh namakala u znoju svoga rada. Zar ne bi Matanić trebao biti među prvima koji će predložiti alternativne načine zarade? Umjesto da naganja balavurdiju na rudarenje? I iz kojeg uopće bunara izvire snaga te malograđanske sakralizacije rada kao najkorisnijeg dobra? Rad je apsolutna nužnost. Koristan u sferi plaćanja režija i krova nad glavom. Nitko ne radi da bi poslije još malo radio, nego da bi uživao, da bi “skupljao lajkove”, gledao filmove, slušao glazbu, kolokvijalno - češao jaja. Zašto bi, pobogu, bilo bolje ustajati u pet ujutro nego servirati dekolte na stranici OnlyFans za sasvim pristojan novac, u zajamčenoj anonimnosti i komforu spavaće sobe? Po kojim će to kriterijima ovo prvo jamčiti kvalitetniju ili izgrađeniju osobu, to je, valjda, ono na što Matanić cilja?
Matanić bi da prezirete život, ustajete kao Milena pokojnog Dujmića, crnčite za budaletinu od šefa i zbog škrgutanja zubima zaradite paradentozu u tridesetoj. Hvala tržišnoj ekonomiji što je proces rada maksimalno olakšala, pa danas možete pristojno zarađivati i dok vršite nuždu tijekom neke od projekcija uvaženih hrvatskih redatelja. Uostalom, tko god misli da influensanje nije rad i u današnjim okvirima ozbiljan marketinški posao, da se u proizvodnju te “lajkabilnosti” ne ulažu novac, znanje i tehnologija, zasigurno ne vidi od znojem orošenog čela, pa ako mu je dosta - neka pokuša sam. Negdje je u Matanićevu galimatijasu iskrsnulo je i pitanje obrazovanja, i to poprilično svetački, elitistički, kako to inače čini ekipa koja njeguje kompleks vlastite naobrazbe ili koju, kao Matanića, “pere” što su studirali tri bolonjska vijeka. Pa nezaposlenost je baš takva kakva jest zato što je tržište gladno profesija koje famozno obrazovanje nije stiglo anticipirati - pa, umjesto u content marketingu ili IT-ju, tužne komparatistice sjede ispred biroa na hladnom Bretonu.
Upakirano licemjerje
Nije da Matanić to ne zna, samo je mnogo zgodnije upakirati licemjerje u bagatelan građanski aktivizam. Naročito ako ste, ima tome koju godinu, tinjajući radnički nerv na časak pospremili pod haubu sponzorskog Renaulta Meganea: “Ovo je auto za hedoniste”, klanjao se svojedobno Matanić pred darovanim vozilom. “Uz ovakav automobil mogu skrenuti s puta i hrabro i brzo se povesti cestama smišljajući scenarij novog filma kao lijek protiv apsurda i usporenosti koji okružuju naše živote.” Lol.
Kako je i sam Matanić shvatio prije nekoliko godina, negdje po putu između krampa i motike zaboravio je da je “endorsment marketing” mastodontska industrija i da se netko u svijetu trulih tradicionalnih medija poželi kladiti na njezin rast, ne bi zaradio ni za kiflu u porečkoj gostionici. Zar ne bi, uostalom, robinhudovskom sentimentu trebalo malo zatitrati oko srca što neki lijevi klinje imaju šansu oteti komad financijskog kolača marketinškim agencijama i drugim ofucalim facama? Daliboru Mataniću, recimo, i njegovim tespijancima iz Žujinih reklama? Da budemo do kraja fer, na kraju se Matanić ispričao. Kao i svi labilni konvertiti pred “malo vitra”. Isprici je prethodilo izmotavanje oko toga kako bi on “da su svi influenceri kao Alemka Markotić”. I tata bi, sine, da su svi redatelji kao Sergio Leone, pa su ipak neki od njih Dalibor Matanić. Zatim je incipit svoje isprike djevojci koju je nazvao “bagrom, šljamom i neobrazovanom žicarkom” ukrasio s “oprosti ako te s moje strane nešto uvrijedilo”, a posljedično i zaključio da je “opasno kada virtualni svijet prijeti realnom”. Čovjek koji stvara virtualni svijet u zamjenu za hranu. Teško se uopće sjetiti kad je posljednji put netko sam na sebi ovako nemilosrdno odradio šah-Matanić.