Od posljedica teškog srčanog udara u Mostaru je umro Mladen Naletilić Tuta. Rođen je 1. prosinca 1946. u Širokom Brijegu, bio je osuđeni ratni zločinac, a prije toga, emigrant, osnivač Kažnjeničke bojne s kojom je isprva ratovao na području Hrvatske, a zatim i u BiH. Kažnjenička bojna bilo je okupljalište bivših robijaša, koji su ratovali ne brinući o zakonima, a kasnije ih se povezivalo sa švercom droge, čime su se prilično obogatili.
Volio je legende o vlastitom liku i djelu, ali i one koje su širili njegovi poznanici, i zato je dao svega jedan intervju, 1995., tjedniku Nacional.
Emigrant, kockar, terorist, osnivač i vođa zloglasne Kažnjeničke bojne primio je Nacionalove novinare u vili na Ciganskom brdu, nedaleko od Širokog Brijega, i do najsitnijih pojedinosti ispričao svoj život, odnose s Tuđmanom, Šuškom i brojnim hercegbosanskim političarima od kojih danas mnogi također čekaju suđenje.
Mladenu Naletiliću te jeseni doista nije bilo jasno zašto bi netko poput njega – samozvanog junaka svoga kraja – trebao odgovarati za likvidacije kakvih je bilo na tisuće u prljavom ratu u Bosni i Hercegovini. Tek se, s vidljivom nelagodom, počeo privikavati na to što zapadna Hercegovina ne može biti priključena Hrvatskoj, a on nema neku veću političku ulogu, a već su ga počeli gnjaviti s Haagom. I to u vrijeme kad nije bilo spomena o nekakvoj Carli Del Ponte.
Tek su Neletilićev javni nastup, i fotografije na kojima nonšalantno puši lulu pokraj bazena dok ga dvori bujna plavuša, pokazali iz kakvog miljea stižu heroji tog vremena. Makar je priznao da je završio samo dva razreda gimnazije, Naletilić se predstavio kao intelektualac i svjetski čovjek. Za srušeni Stari most ne bi dao ni nokat, Bošnjaci su za njega redom bili balije, s iznimkom Juke Prazine koji se priključio Kažnjeničkoj bojni. Nije trebalo dugo čekati na reakciju Franje Tuđmana kojeg je Tuta također kritizirao.
Mate Bašić je autor jedinog intervjua s Mladenom Naletilićem. Bašić je u 90-ima bio poznati novinar i redaktor u brojnim redakcijama, a već dvadesetak godina živi u Australiji. U razgovoru za Jutarnji list, opisao je detalje spomenutog intervjua i, sudeći po odgovorima, ima dobro mišljenje o Naletiliću:
Kako ste uspjeli stupiti u kontakt s Tutom?
Nacional su Denis Kuljiš i kumpanija pokretali nekoliko mjeseci prije no što je prvi broj objavljen. Naravno, kako to uvijek biva, hektički smo kontemplirali što bi mogla biti "bomba" koja će okrenuti pozornost na novi politički tjednik, osobito usuprot Globusu iz kojega smo, manje-više, netom prije "znogirani". U tom i takvom kontekstu potkraj 1995., same po sebi nametale su se teme koje su ostajale ispod radara, mislim ljudskopravne, ratne, političke, nacionalne. Bilo je među nama različitih, neki su mislili da treba stvarati isključivo komentatorski "opinion magazine", neki bi se bavili samo Cicciolinom i sličnim pokušajima adekvata, neki su zagovarali tvrdi "tabloid", sve je to bilo dobro, no Kuljiš (tada nominalni direktor novoosnovane firme, premda je nominalni glavni uredik bio Ivo Pukanić) tvrdio da je riječ o kraju 1995., da se još itekako ima o čemu razgovarati.
U tom svjetlu, inicijalna ideja bila je načiniti udarni intervju s Matom Bobanom - a po nekoj čudačkoj logici, intervjuist svih "kontroverznih tipova" bio sam ja - no, Boban je odbio bilo kakvu mogućnost da ga se intervjuira ili da se razgovor/i s njim javno objavi/e u bilo kakvom javnom obliku, pa je zauzvrat, vrlo prijateljski i vrlo dobronamjerno, ponudio nekoliko likova za intervju: jedan od njih bio je i Mladen Naletilić. Slijedom toga, Pukanić je, pozivajući se na Bobana, zvao onoga bankara Nevena Baraća, pa je Barać zvao Tutu (jer je Tuta Dubrovačkoj banci iznajmljivao novac), sve u svemu, mene je zapalo da intervjuiram Tutu, čovjeka o kojemu su se već pripovijedali mitovi i legende. Sam događaj bio je vrlo zanimljiv: iz Zagreba sam putovao avionom, a odmah uz mene sjedio je moj frend, inače djelatnik tadašnjega SIS-a, a u Kaštelima me dočekao još jedan moj frend djelatnik SIS-a. Fotograf Tom Dubravac i ja vozili smo se na Široki Brig, gdje nas je pokraj tamošnjega hotela - znamenitijega od širokobrješke Katedrale - dočekao bankar Barać, pa smo se u "koloni" koju je vodio, predvoio i usmjeravao Igor Mikola nekako dotepli na Cigansko Brdo, u Kravicama, Tutin dom.
Koliko se sjećam, pričali ste u njegovoj vili. Kako je to izgledalo, tvoji dojmovi?
Činilo mi se da to nije nikakva vila, osim ako se pod vilom ne računa da u dvorištu postoji bazen i da okolo ima kamenih ograde, uostalom, tamo gdje smo se mi rodili, ta vila je gotovo pa standard: ne dao Bog da netko ocjenjuje moju/našu kuću i okonuće u obližnjem Imotskomu. No, moji se dojmovi, ako me to pitaš, nisu odnosili na "kvadrate", nego na to kako je to lijepo uređeno, ta kućica s podnim grijanjem, s unutarnjim stepenicama, sa sobama na katu i gornjim dnevnim boravkom gdje se nalazio telefon s kojega sam nazvao Denisa, sa slikama, s klavirom u prizemlju, s lijepom hercegovačkom Belgijankom koja sa mnom govori francuski dok na povišenom podiju blizu kužine bankaru Baraću servira pršut i livanjski sir, a na gornja vrata bučno ulazi golemi general Ivan Andabak u maskirnoj uniformi.
Je li bilo nešto što ga nisi smio pitati?
Glupo je uopće predmnijevati da nekoga koga intervjuiraš nešto "ne smiješ pitati". Barem ja tako mislim. Jer ja sam u svojemu sirotom kruhoboračkom novinarskom životu intervjuirao i neke daleko kompliciranije likove od Tute, da ih ne nabrajam, ali ne sjećam se da ikoga nešto nisam smio pitati. S druge strane, pogledaj: sam Tuta je tijekom intervjua s priličnom nevjericom slušao, pa mi čak i postavio pitanje, zašto inzistiram na njemu kao liku, na emigraciji, na ratu, na kontekstu, umjesto, valjda, da ga propitujem o njegovim navodnim ratnim zločinima.
Koliko znam on nije prikrivao animozitet prema Bošnjacima?
Ne znam ja, Robi, što ti znaš o tom Tutinu "animozitetu prema Bošnjacima". Međutim, koliko ja znam, sve je obratno. Posebno kad je riječ o muslimanima. Naime, uzmi u obzir dvije relativnovažne činjenice: 1.) u doba kad se tamo ratovalo (1992/93), nacionalni termin "Bošnjaci" još nije postojao; 2.) četvrtina, trećina, ili više, tzv. Kažnjeničke bojne sastojala se od ljudi koji su po vjeroispovijedi bili muslimani.