Rujan 1944.
Moram još nešto naknadno reći o Hrvatskoj. Kasche mi je još u Zagrebu rekao da je Poglavnik zamolio za posjet Führeru. I to je spadalo u njegov dobro smišljen plan. Keitel se složio sa mnom da, naravno, ne mogu prisustvovati tom sastanku.
Vokić i Lorković
Posljednjih dana mog boravka u Zagrebu novine su počele pisati o tajanstvenim izdajnicima u vlastitom taboru, ali imena se nisu spominjala. Naravno, mislili su na Vokića i Lorkovića. Jednog jutra nazvao me neki nepoznat glas koji je nerazgovijetno rekao da mi vrlo ugrožen prijatelj na sjeveru (mislio je na Lorkovića) želi nešto poručiti. Ubrzo potom pojavio se 22-godišnji Lorkovićev pastorak Tito von Ghyczy kako bi mi po Lorkovićevoj želji priopćio da on i Vokić nisu učinili ništa što prethodno nisu rekli Poglavniku. Radilo se u biti o određenim kontaktima sa Seljačkom strankom. Pavelić je i Kascheu priznao da su mu oba ministra doista “sve” rekla, a da ih je pustio da govore samo zato da bi otkrio njihove tajne namjere. Kad se Tito von Ghyczy htio vratiti očuhu, nisu ga više puštali u kuću. Dan kasnije hrvatski je radio objavio da je sud ustaškoga tjelesnog zdruga odbacio i “prognao” krilnika Vokića i ustaškog bojnika Lorkovića (obojica su imala te činove tek odnedavno). Zašto - to se zapravo nije znalo. U jednom govoru Poglavnik je to, doduše, dao naslutiti: Vokiću je među ostalim predbacio da je već u veljači htio raspustiti ustašku vojnicu. Vokić je tada urbi et orbi objavio da želi stvoriti jedinstvenu nacionalnu vojsku, što smo svi odobravali. Prema riječima dr. Proebsta, dvojica osuđenika navodno su rekla Poglavniku: ako Nijemci odu iz Hrvatske, opstanak ustaške vlade neće biti moguć jer je inače nesposobna djelovati protiv bilo koga. Jedini bi joj izlaz bio da se aktivira u Njemačkoj kao protuvlada. No da ne bi Hrvatsku ostavili u potpunom rasulu, trebalo bi prije toga predati vlast Seljačkoj stranci; za ostvarenje tog cilja bilo bi nužno ostaviti za sobom donekle upotrebljivu oružanu silu. Poglavnik je pokazao određeno razumijevanje za to. Bijedno suđenje dvojici ministara bilo je, u svakom slučaju, mala suprotnost sudu časti u Njemačkoj. Lorkovića su odveli u okolicu Križevaca, Vokića u Koprivnicu, obojicu uz ustašku pratnju. Navodno im je zasad dobro.
U svom govoru Pavelić se zaklinjao kako se nada da će moći umrijeti zajedno s Njemačkom. Nakon toga grupice ljudi krenule su prema njemačkom poslanstvu da bi ondje izvikivale parole; nekolicina je došla i pred ured odsutnoga njemačkog opunomoćenog generala kako bi mu izrazila odanost. Tih je dana pedesetak intelektualaca uhićeno i internirano u restoranu “Tomislav” na Sljemenu. Među njima su bili i direktor hotela “Esplanade” Gračić, pukovnik Blašković te moj prijatelj Gustl Marić, general-potpukovnik u mirovini. Kad je njegova supruga molila za milost novog šefa službe sigurnosti Lisaka i kad se pritom pozvala na prijateljstvo s Nijemcima, među njima i s njemačkim opunomoćenim generalom, ovaj je povikao: “Kakvim njemačkim generalom? On nije Nijemac, nego Austrijanac; ali mi smo ga raskrinkali!” Imao je pravo. Nisam došao među Južne Slavene s Kascheovom primitivnom predodžbom o međunacionalnim odnosima, već s idejom da nacionalno mješovita država mora pružati ista prava svim svojim građanima. To je bilo austrijsko u najboljem smislu te riječi...
Sigurnosna zona I
Dana 26. rujna iz Zagreba mi je telefonirao moj načelnik stožera pukovnik Von Selchow. Kaže da je upravo stigao telegram vrhovnog zapovjednika za Jugoistok koji glasi: general pješaštva Glaise smijenjen je sa svoje zagrebačke dužnosti, premješten u Führerovu pričuvu i imenovan “opunomoćenikom za pisanje vojne povijesti Jugoistoka”. To je, naravno, iz različitih razloga bilo preuranjeno i povrh toga što prije svega nije odgovaralo mojem samo prividnom udaljavanju iz Zagreba, za koje sam zamolio iz objektivnih razloga. Čini mi se također da postoje vrlo male mogućnosti da doista radim to za što sam predviđen; usto bih se morao miješati u posao “Führerovu opunomoćeniku za pisanje vojne povijesti” Scherffu, koji je, doduše, obolio nakon atentata na Führera, što baš nije preporučljivo kad je riječ o tako častoljubivu i histeričnu čovjeku.
[...] U podne (3. listopada 1944.) došao sam kod Keitela. On stanuje u “sigurnosnoj zoni I”, u kojoj se nalazi i Hitler. Vozikanje donde prilično je mučno jer su vam potrebne sve moguće propusnice koje vam najkasnije iste večeri oduzmu i jer vas neprestano legitimiraju. Kod Keitela sam ostao više od jednog sata. Nemogućnost da ga Führer pozove davala mu je očito visok stupanj duševnog mira, koji mu inače nedostaje. Bio je ljubazan kao što nije bio još od one večeri u travnju 1937. kad sam ga upoznao u kući Blombergovih.
Pavelićeva vjernost
Započeo je razgovor riječima: “Nismo još razgovarali nakon Poglavnikova posjeta”. Potvrdio sam to, a on mi je epski naširoko prepričao tijek cijelog posjeta; sve se u biti svodilo na Pavelićeve izraze nepokolebljive vjernosti Führeru, što je u ovo vrijeme gubljenja saveznika bilo ugodno čuti. Zatim su slijedile želje za naoružanjem, planovi za izgradnju ustaške vojske - eventualno čak i na račun domobrana itd. (Moram još dodati da je neposredno nakon mog odlaska iz Hrvatske zbog straha od ustaškoga terorističkog kursa, a zacijelo i zbog Titova ultimatuma koji je istjecao 15. rujna, krenula neviđena rijeka prebjega od domobrana, manjim dijelom i od ustaša, koja se zatim ipak zaustavila; to bježanje k partizanima palo je u vrijeme moga posljednjeg boravka u Führerovu Glavnom stanu.) Pitanja od životne važnosti za njegovu domovinu, poput evakuacije et cetera, Pavelić je, čini se, samo dotaknuo u vezi s evakuacijom Banje Luke. Značajniji dio razgovora odvijao se između Hitlera, Pavelića, Ribbentropa i Keitela. Kasche, prema kojemu se Keitel navodno vrlo loše odnosi, uopće nije bio pozvan na razgovore, ali je zato nakon nekog vremena pozvan vrijedni Đuro Gruić, koji je bujicom riječi dotukao sve prisutne, tako da je Führer već postao nestrpljiv te je Poglavnik morao ukoriti Gruića na hrvatskom jeziku. Prešavši na moj slučaj, Keitel mi je ispričao ono što mi je već bio rekao preko telefona: Poglavnik je izrazio pritužbu da se zalažem za previše blag kurs i da se zbog toga ne bih mogao prilagoditi novoj oštroj eri. Ne znam pojedinosti o tome kako se sve ostalo odigralo. Navodno su se i Poglavnik i Hitler o meni izrazili vrlo pohvalno - ali Ivanu je na kraju ipak odrubljena glava.
Dostojanstveni odlazak
Nije mi pomogao ni Himmler. No zacijelo je odmah rezervirao mjesto mog nasljednika za SS, što je i Keitel od srca pozdravio. ( Buttlar, zamjenik još uvijek bolesnog Warlimonta u Operativnom stožeru Wehrmachta, tvrdi čak da je inicijativa da se u Zagrebu na moje mjesto postavi SS-ovac potekla od samog Keitela. Kad sam sredinom rujna posjetio Jodla, on mi je doista rekao: “U Zagreb treba otići jedan divlji SS-ovac da Hrvati shvate što je dobro!”) U nastavku posjeta došlo je, prema Keitelovu opisu, do glasne prepirke između Ribbentropa i Himmlera.
Navodno je Ribbentrop u nekoliko navrata nudio Führeru čak i Kascheovu glavu. Keitela čudi što Hitler tu ponudu nikad ne prihvaća; čini se da želi pustiti Kaschea da doživi kraj svoga diplomatskog eksperimenta. Drukčije se ne može objasniti činjenica da se stalno sprda s Kascheom, a nakon toga ga ipak ostavlja na položaju. (Za moga prvog posjeta Keitelu sredinom rujna on je usput napomenuo: “Ako budete morali otići, budite sretni što nećete morati doživjeti sramotnu propast te bijedne države”. Mislio je na Hrvatsku.) Ovom prilikom rekao je da će Hrvati biti sretni što su “stavili štuku u mrijestilište šarana”.
Sve te vijesti primio sam na znanje opušteno i sa zahvalnošću, a zatim smo počeli razgovarati o mojim osobnim stvarima. Odluku koja je poslana u Zagreb Keitel je označio preuranjenom i rekao da po formi ne odgovara njegovoj želji. Ponovno sam spomenuo nužnost da mi se osigura dostojanstven odlazak. Vrativši se na optužbu da sam Lorkoviću davao defetističke izjave, rekao sam: “Da sam defetist, morao bih biti sretan što sam najuren uz pogrde i sramoćenje, jer to bi mi za budućnost samo moglo koristiti.
‘Poderana’ zastava
No ja sam ostao pod zastavom, pa ‘makar i poderanom’!” Keitel se sjetno nasmiješio, a ja sam još dodao: “Nadajmo se da će opet biti cijela”...
Pošto sam zahvalio lijepim riječima, Keitel je još dodao kako se i Hitler uvijek radovao mojim izvješćima i kako nikad o meni nije rekao nijednu neugodnu riječ. Keitel se složio sa mnom da je pravo čudo što sam se tako dugo održao na skliskom terenu Hrvatske.