Ministar državne imovine Goran Marić dirljivom porukom preko Facebooka oprostio se od Olivera Dragojevića. Legendarni pjevač je umro u nedjelju u 5 sati ujutro, a ministar je podužom porukom objasio što su mu značile Oliverove pjesme...
PJEVAČ NEUMRLA GLASA
Ima vijesti koje nikako ne volimo čuti.
Ljudski je to da ih nismo spremni čuti, rado bismo ih odgodili u nedogled. Ali to se ne slaže sa životom, s igrom i scenom čije drame ne bilježe njegove fusnote. Tako je i sa smrću čovjeka i pjevača Olivera Dragojevića.
Smrt kao da nije spojiva s njegovim glasom, njegovim likom, njegovim životom, njegovim pjesmama, načinom na koji se obraćao onima koji su slušali njegove pjesme. Oliver je glasom kao instrumentom prenosio najviša estetska stanja brojnih autora svojih nezaboravnih kancona. Nije bilo moguće zaobići Olivera u eteru, ali niti onom što zovemo hrvatska estradna scena kao pojavu i kao glas. Nije bilo moguće da nas zaobiđu njegovi refreni, da nas ne uzbudi njegov baladni glas … Bio je pjevač-fenomen, onaj koji je svojim glasom mogao naslikati boje i dušu svih hrvatskih zavičaja. A onaj južni gotovo savršeno, davao nam u komadima kao komad mirišljiva kruha s komina, gotovo trodimenzionalno unosio u naše ušne školjke, naše misli, emocije, duh. Iz Oliverova glasa, uho koje je znalo otkrivati tišinu, moglo je čuti šum mora i valova, oštri brus bure i tužaljku juga, krik galeba i sirenu odlazećeg broda …
STOGA SE UPISAO U GALERUJU ONIH NEUMRLA GLASA!
Oliver Dragojević, je pjevajući o vlastitoj sudbini, dodirnuo i našu vlastitu, često nas uznemirujući dodatnom kriškom bola. Oliver je rođen s velikim darom za druge, predodređen da ne bude samo svoj. On je jednostavno morao biti nečiji, biti naš! Jednostavno bio je čovjek s darom okupljanja, s darom davanja onoga što sami ne bismo mogli, ne bismo znali uzeti.
Morao je biti neki vječni mladić, iz Vela Luke, u čijem glasu smo otkrivali slike i neponovljive krajolike koji nas zovu i nude svoj zagrljaj…
Njegova razigrana životna Karoca zaustavila se na nepredvidljivoj postaji puta …I zvizde mu se utrnule … Ali, njegova Karoca nastavlja sad smirena obasjana svjetlom vječnosti koju je Oliver zaslužio. Bit će on i tamo kao u svom domu: jednostavan, susretljiv, raspjevan, sretan!
Samo ga takvim možemo i zamisliti …