ZAGREB - Mama, jesi ti mene rodila? - pitao je jednog dana četverogodišnji Luka svoju mamu.
- Naravno da sam te rodila. Neka se djeca rode iz trbuha, a druga iz srca. Ja sam tebe rodila iz srca - odgovorila mu je mama.
Luka je bio zadovoljan odgovorom. “Leone, Leone, nas je mama rodila iz srca!”, veselo je viknuo svojem godinu dana mlađem bratu.
Bilo je to dva tjedna nakon što su Luka i Leon ovog proljeća, iz jednog zagrebačkog dječjeg doma, stigli u obitelj Mrsić.
Njihovi tata, dr. Mirando Mrsić (51), vrsni hematolog i saborski zastupnik SDP-a, i mama Diana Sucbah (42), ekonomsitica, dobili su svoju djecu nakon godinu i pol administrativne procedure i pravne bitke.
Javili se u matični centar
- Diana i ja vjenčali smo se 2005. godine i, unatoč snažnoj želji da postanemo roditelji, nismo uspjeli prirodnim putem. Tada smo počeli razmišljati o posvojenju i to razmišljanje je zapravo vrlo kratko trajalo. Nismo dvojili i vrlo brzo krenuli smo u postupak posvojenja - kaže dr. Mrsić.
Njegova supruga Diana je, kaže, izrazito organizirana i sistematična osoba te je dobro proučila proceduru i problematiku vezanu uz posvojenje. Javili su se svojem matičnom centru za socijalnu skrb i ušli u postupak.
Starije dijete
- To je niz testiranja i obrada koje sam očekivala, ali moram priznati da su vrlo neugodne. Nepoznati ljudi očekuju da im istreseš cijelu svoju intimu. No, mi smo htjeli imati djecu. Naglasili smo da nam nije bitno da bude mala beba te kako smo spremni i na starije dijete - kaže Diana Sucbah. Nakon što je bila gotova obrada centra, odnosno kad su dobili potvrdu da mogu biti posvojitelji, krenuli su u administrativnu borbu.
Naime, budući da hrvatski centri za socijalnu skrb nisu umreženi, pa ne postoji ni jedinstveni registar posvajatelja, morali su svoju molbu i dokumentaciju poslati na svih 80-tak centara u Hrvatskoj. U suprotnom, njihov bi slučaj bio poznat samo matičnom centru za socijalnu skrb te bi mogli posvojiti samo ono dijete koje bi se pojavilo na području tog centra.
Osim slanja molbi, potencijalni posvajatelji, žele li pokazati svoj angažman i želju, svako malo trebaju nazvati svaki od tih centara i obavijestiti ih da još uvijek nisu posvojili, a i dalje to žele.
Jednog dana, krajem prošle godine, stigao je poziv.
- Nazvali su nas iz jednog centra za socijalnu skrb. Rekli su nam da u dječjem domu postoji jedan dečkić od dvije i pol godine kojeg bismo mogli upoznati - priča dr. Mirando Mrsić.
Bili su uzbuđeni. No, kažu, nisu imali nikakvih očekivanja. Bili su otvoreni za sve, spremni na bilo što.
- A dogodila se ljubav, odmah, na prvi pogled. Kad sam vidjela Leona, te velike, smeđe, tužne oči, znala sam da je to moje dijete. I on je znao da sam ja njegova mama. To je bila neopisiva emocija, obostrana - priča mama Diana.
Nisu bili ‘papirnato čisti’
Krenuli su u postupak. Počeli su se družiti s Leonom, provoditi vrijeme s njim, a on im je rekao da ima i brata, godinu dana starijeg Luku, koji je također u istom domu.
- Odmah smo predali zahtjev da posvojimo i brata, tu nije bilo dvojbe - kaže dr. Mrsić.
Dečki su veći dio svojeg života proveli u domu za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi - Leon je tamo bio od rođenja, a Luka je stigao sa 12 mjeseci. Obiteljski život bila im je potpuna novost.
Usporedo s početkom postupka posvojenja, za djecu i roditelje počelo je razdoblje privikavanja, za njih najtraumatičnije razdoblje zajedničkog života.
- To je bilo strašno, i za nas i za djecu. Ta faza ima opravdanje, jer je to razdoblje u kojem nas stručnjaci monitoriraju i ocjenjuju kakva je interakcija između potencijalnih posvajatelja i djece, da se ne bi dogodio neki promašaj. Tako su djeca odlazila s nama poslijepodne, ili bi bila kod nas za vikend, a onda bismo ih morali vratiti u dom. Taj plač, tu tugu i nemogućnost da objasniš djetetu zašto ih mama i tata opet vraćaju u dom, zaista je bila teška. Srce ti se cijepa, a nemaš izbora - priča dr. Mrsić.
Nema nikakvih tajni
Na proljeće je odluka napokon bila gotova i djeca su počela trajno živjeti s mamom i tatom.
- Bilo je tako prirodno, kao da su oduvijek s nama. Uza svu brigu i požrtvovnost stručnjaka u domu, dom je ipak institucija i niti jednom djetetu nije mjesto tamo. Njima treba obitelj. Od prvog su nas dana zvali tata i mama, to je jednostavno tako.
Mi smo obitelj. Znate, roditeljstvo doista nema veze s biologijom, to je taj osjećaj ljubavi, brige, radosti, tuge, svega onoga što čini roditeljstvo. On je tu, i nema razlike u odnosu na biološko roditeljstvo - kaže dr. Mrsić, koji iz prvog braka ima kćerku Faniku, 20-ogodišnju studenticu medicine.
Mnogi ne znaju da su dječaci posvojeni, pa im često znaju reći da “Leon ima iste mamine oči, a Luka je sav na tatu”. Činjenica da su Luka i Leon posvojeni, djeci je poznata i oko toga, kažu mama i tata, nikada neće biti tajni. Znaju da će djeca pitati, da će ih svašta zanimati, ali spremni su na to.
- Ne razumijem roditelje koji se boje činjenice da su posvojili djecu. Naša su djeca naša djeca, sa svojom sudbinom koja je također njihova. Postojali su razlozi zašto ih njihovi biološki roditelji nisu mogli odgajati. Ali to je njihova privatnost, dio njih koji će oni spoznavati s vremenom i saznati detalje kad za to budu spremni - kaže mama Diana Sucbah.
Radije ide u ‘dedinu školu’
A dečki su pravi fakini, “alfa muškići”, kako im tepa mama. Živahni su, vrlo inteligentni, krajnje znatiželjni. Vezani su jedan za drugog, baš kao i sva braća - u istom se omjeru vole i tuku.
Prvih pola godine u obitelji Mrsić nisu išli u vrtić, jer su roditelji željeli da osjete pravu obiteljsku atmosferu, nisu ih željeli vraćati u grupu s tetom. Prisjećaju se prvih rođendana i Božića, poklona i dječjeg veselja.
- Kao i u svakoj obitelji, bilo je veselo, domaće, s tortama i šarenim poklonima. Sad su krenuli u vrtić. Luka ga je odlično prihvatio, jer je takav, neposredan i otvoren. Leon je mlađi, bilo mu je malo teže, on nije “na prvu loptu”, prvo voli promotriti situaciju - priča njihov tata.
Dok nisu išli u vrtić, čuvali su ih baka i deda, koji imaju dvorište i radionu. Leon je nakon nekoliko dana vrtića zaključio da bi on “radije i dalje išao u dedinu školu”.
Ali sad je i vrtić zadovoljstvo. Obojica tamo imaju cure. Luka nam se povjerio da on ima čak dvije cure - jednu u vrtiću, a drugu na moru. U “morsku romansu” se, kaže, upustio jer je cura imala super - mobitel.
Za krštenje dobili bicikle
Vole dobru hranu, osobito njoke s mesom, aute svih vrsta, koje nepogrešivo prepoznaju prema marki i modelu, crtiće s Mickeyjem Mouseom i vožnju biciklima, koje su dobili za krštenje - Luka srebrni, bez pomoćnih kotačića, a Leon crveni.
- Krstili smo ih u ponedjeljak na Trsatu, kod fra Serafina, koji je naš prijatelj. Bila je to privatna ceremonija i bilo je vrlo lijepo - kaže dr. Mrsić, dok nam Luka priča o poklonima koje još nije uspio ni otvoriti te nam pokazuje kako ga je fra Serafin poškropio vodicom i napravio mu križić uljem na čelu.
Nije im strana ideja da Leon i Luka dobiju još jednog brata ili sestricu, koje će mama roditi iz srca. No, zasad o tome samo razmišljaju.
Posvojili bi još djece
Naime, budući da u Hrvatskoj ima mnogo manje djece za posvojenje nego parova koji bi željeli postati roditelji, smatraju da i drugima treba pružiti priliku.
- No, ako nam se ukaže prilika, sigurno je ne bismo odbili - uglas odgovaraju dr. Mirando Mrsić i Diana Sucbah.