Ništa ne smije ući ni izaći. Mobitel, torba, pa i novčanik ostaju na ulazu. Ni jedna vanjska kovanica ne smije nipošto unutra. Kontrola se nastavlja u pogonu. Oči su uvijek na meni, a što ne vide radnici, ulove kamere. Svaki pokret je pod povećalom, pogotovo kada se približimo stroju koji izbacuje kovanice srebrne boje.
Guram ruku u kolica gdje ispadaju kovanice od 50 lipa. Topli metal lijepi mi se za prste, ali pogled mi bježi na red poslaganih bijelih vreća. Kao u filmu, pomislim. U njima su pakirani medeki, tunjevi i slavuji. “Teška” lova. Skidam zalijepljene kovanice s ruke, što radnik do mene odobrava pogledom. Ni jedna kovanica ne smije unutra, ali, što je još važnije, ni jedna ne smije ni van.
Ovako izgleda dio pogona Hrvatskog novčarskog zavoda (HNZ), jedinog ovlaštenog mjesta u Hrvatskoj gdje se kuje novac. Njihovo poslovanje ovijeno je velom tajni. Način proizvodnje, tipovi strojeva, čak i imena radnika, ništa se ne smije znati. Oko postrojenja u Svetoj Nedelji 24 sata dnevno patroliraju zaštitari, a tu je i sigurnosni sustav koji odmah uzbuni nadležne službe u slučaju bilo kakvog neovlaštenog pristupa. Ništa čudno kada se u obzir uzme da se godišnje u toj tvornici proizvede više od 100 milijuna kovanica.
Zabranjeni dio
- Hrvatski novčarski zavod je tvornica koja izrađuje hrvatske kovanice, optjecajni, prigodni, zlatni i srebrni novac, medalje te registarske pločice. Oko 90 posto našeg poslovanja čini proizvodnja kovanica i registarskih pločica, dok 10 posto otpada na komercijalnu proizvodnju prigodnog novca te medalja - objašnjava nam Damir Bolta, predsjednik Uprave HNZ-a.
Najzaštićeniji dio poslovanja (što sigurnosno, što poslovno) je onaj vezan uz kovanice i nije moguće samo tako dobiti konkretan odgovor na pitanje kako se rade kovanice u Hrvatskoj. Glavni razlog jest da se ne otkrije način i formula za kovanje novca, što je informacija koju bi rado iskoristili krivotvoritelji. Ipak, Bolta nam je otkrio osam općih koraka procesa proizvodnje.
Prvo se izradi alat za kovanje, reljef po kojem će se kovati cijela serija. U slučaju da se radi o novoj kovanici, prebacuje se model umjetnika na alat. Slijedi graviranje i poliranje alata te dodatno učvršćivanje materijala. Tek sada dolazimo do samog kovanja, koje se obavlja na prethodno pripremljenim pločicama ili, kako oni to kažu, rondelama. Tu sada dobivamo gotove kovanice, one iste s kojima kupujemo kruh ili plaćamo parking.
Kada izađu iz stroja, otpremaju se na brojanje i vaganje, nakon čega se pakiraju u vreće. U svaku vreću ide po tisuću kovanica te vrijednosti, zbog čega težina vreće varira. One s kovanicama od jedne lipe mnogo su lakše od onih s medvjedima, tako da nekom lopovu nije baš praktično ukrasti više vreća “težeg” novca. I na kraju, kada je novac spakiran, slijedi posljednji korak, a to je distribucija. U teoriji rok trajanja jedne kovanice iznosi 12 godina, ali se kod nas i dalje mogu pronaći kovanice iz 1993. godine. Razlog je to što su, kako kaže Bolta, naše kovanice izuzetno visoke kvalitete, mnogo bolje od nekih drugih svjetskih kovanih valuta.
Koliko košta kuna
Na pitanje koliko zapravo košta proizvodnja jedne kovanice, Bolta staje s razgovorom i okreće se Tihomiru Mavričeku, direktoru Direkcija trezora u Hrvatskoj narodnoj banci (HNB). Naime, HNZ radi kao servis HNB-a te sve optjecajne kovanice zapravo proizvodi za njih. Iako je Zavod taj koji proizvodi novac, oni nemaju dopuštenje da govore o dijelu poslovanja koji se tiče same količine i troška proizvodnje kovanica, pa čak ni materijala koji se koristi za izradu koje kovanice.
- Prosjek za razdoblje od 2013. do 2017. godine pokazao je da je trošak proizvodnje kovanica 49 lipa. Što se tiče materijala, on varira od kovanice do kovanice - ističe Mavriček.
Kovani novac u apoenima od 1 i 2 lipe izrađen je od slitine aluminija i magnezija, dok je kovanica od 5 kuna izrađena od slitine srebrnasta sjaja bakra, nikla i cinka. Što se tiče troška, isplativost se dobije tek sa 20 lipa. Prosječni trošak u posljednjih pet godina za 1 lipu je 6 lipa, za 2 lipe trošak je 7 lipa, za 5 lipa treba izdvojiti tri puta više nego što vrijedi, a za 10 lipa treba izdvojiti 16 lipa. No kovanica od 20 lipa dođe 19 lipa i nakon toga cijene su sve niže od stvarne vrijednosti. Novčić od 50 lipa zapravo vrijedi 26 lipa, dok 1 kuna dođe 72 lipe, 2 kune su 87 lipa, a 5 kuna koštaju 1,08 kuna. Na kraju, HNZ posluje s dobiti od četiri milijuna kuna godišnje.
Nestale lipe
U javnosti se u posljednje vrijeme pojavila priča o nestalim kovanicama od 1 i 2 lipe. Naime, velik broj proizvoda u hrvatskim trgovinama košta određeni broj kuna i, najčešće, 99 lipa. Ta lipa se gotovo nikada ne dobije natrag. Mnogi su se zato zapitali je li HNB prestao s proizvodnjom tih kovanica.
- S obzirom na broj proizvodnih kovanica od 1 lipe, u Hrvatskoj bi u ovom trenutku trebalo u optjecaju biti 130 milijuna tih kovanica, no u ovom trenutku se u optjecaju nalazi 126,5 milijuna. Gdje je taj novac nestao? U fontanama, u kasicama, dio uzmu i turisti, a dio završi i odbačen. To ne vrijedi samo za kovanicu od 1 lipe, nego i za sve ostale kovanice manjih apoena - objašnjava Mavriček.
Na kraju kolovoza 2018. godine u optjecaju je bilo 2,405 milijardi komada kovanog novca svih apoena, u vrijednosti od 1,532 milijardi kuna, od čega 76,04 posto tog novca otpada na lipe. Naime, svake godine u HNB-u prate gospodarske, socijalne i turističke trendove i na temelju njih procijene koliko kojeg novca treba napraviti. Tako je početkom 2017. godine izrađeno 4,400.000 komada kovanica od 1 lipe te 4,950.000 kovanica od 2 lipe, dok za 5 lipa godišnji prosjek iznosi 23,172.667 komada. Što se tiče kuna, prosječno se godišnje proizvede 12,666.667 komada 1 kune, 10 milijuna komada 2 kune te 6,3 milijuna komada kovanica od 5 kuna.
Vratimo se pred kraj još jednom na Hrvatski novčarski zavod. Kada Hrvatska uđe u eurozonu, to će značiti kraj za proizvodnju kuna i lipa. Kada se to dogodi, HNZ očekuje dva scenarija.
- Prvi scenarij je da prilagodimo proizvodnju izradi eura, dok je drugi da Hrvatska uvozi kovani novac, kao što to, recimo, radi Slovenija. Kako će izgledati naša budućnost ne ovisi o nama, nego o vlasniku, odnosno državi - kaže Bolta.
Inflacija je pojela vrijednost lipe, a cijene metala i kovina su rasle
O isplativosti kovanica od 1 i 2 lipe već se dugo raspravlja. Zakonska je obaveza HNB puštati te kovanice u optjecaj, no mali broj građana zapravo dolazi u doticaj s njima.
- Inflacija čini svoje. Nekad je 1 lipa bio beznačajan iznos, kasnije 2 lipe, a danas je već i 5 lipa premalen novac. Možda će u budućnosti, ako se ne uvede euro, i 20 lipa postati premalen iznos za vraćanje - ističe Željko Lovrinčević s Ekonomskom instituta u Zagrebu.
Proizvodnja kovanica od 1, 2, 5 i 10 lipa košta više nego što je vrijednost tih kovanica.
- Kada su te kovanice puštene u optjecaj, cijene kovina i metala su bile niže. Nekada se profit proizvodnje dobio već s kovanicom od 10 lipa, a danas je to s kovanicom od 20 lipa. Rješenje je da se promijeni zakonski okvir i da najniža novčana vrijednost više nije 1 lipa, nego 10 lipa - kaže Lovrinčević.
S njime se slaže i Zoran Löw, izvršni direktor udruge Lipa.
- Država se mora ponašati kao dobar gospodar. Zakonska obaveza ne može biti izgovor jer svaki se zakon može promijeniti, a HNB je ovlaštena dati odgovarajući prijedlog - kaže Löw.