Nekad su zemlje Istočne Europe bile atraktivne ponajviše zbog svoje jeftine i kvalificirane radne snage, ali danas je to njihova glavna slabost. “Kada nam dođe strani investitor, najprije pita imate li radnika. Prisiljeni smo odgovoriti da ih jako teško nalazimo”, požalio se nedavno jedan poduzetnik iz Latvije. Kaže da je malo tko računao kako će jednog dana mladi i visokoobrazovani Latvijci radije mijenjati plahte i posluživati pivo u Londonu nego raditi u struci kod kuće.
Ekonomske migracije su osobni izbor, a motivacija za odlazak u slučaju zemalja Istočne Europe, navodi Međunarodni monetarni fond u jednom od izvješća posvećenih toj sve važnijoj temi, je “bolji posao i veća plaća”. Premda je trend emigracije ubrzan ulaskom u EU, on traje mnogo duže i stvorio je ‘trajni ožiljak’ za njihove ekonomije jer im je smanjen potencijalni rast. Da nije bilo emigracije u razdoblju od 1995. do 2012. godine, procjena MMF-a pokazuje da bi BDP zemalja Istočne Europe bio veći za oko sedam postotnih poena.
Negativna stopa
Iako se cijela Istočna Europa danas gleda kao područje iseljavanja, ako je suditi po podacima Eurostata, nisu sve zemlje regije u istoj poziciji. Neke su doista opustošene, poput baltičkih zemalja, dok se Češka i Slovenija, primjerice, nisu nikad ni suočile s problemom emigracije. Od 2003. godine, uoči samog ulaska u EU, do 2016. godine, Češka nije nijednom zabilježila negativnu stopu neto migracija, a koja prema definiciji Eurostata, predstavlja razliku između ukupnog i prirodnog broja stanovnika.
U Sloveniji, pak, minus je zabilježen samo 2010. godine, u Mađarskoj tek 2016. godine i to od svega 0,1 posto, a potpuno je zanemariv i u Slovačkoj. U Poljskoj je trend većeg odlaska nego dolaska ljudi trajao cijelo desetljeće, ali se kretao od 0,1 do najviše 0,9 posto, da bi prošle godine zemlja zabilježila veći priljev stanovnika. U grupu zemalja koje su suočene s problemom odumiranja i odljeva mozgova još se ubrajaju Bugarska i Rumunjska, ali podaci za prošlu godinu pokazuju da najveći razlog za zabrinutost trenutačno imaju tri zemlje: Latvija, Litva i Hrvatska.
Negativni migracijski trend kod nas traje već sedam godina, od 2010., s time da je u prve četiri godine minus iznosio oko jedan posto, da bi ulaskom u EU najprije porastao na 2,4 posto, potom na 4,3 posto, a lani je skočio na 5,4 posto. Jesu li nezaposlenost i potraga za boljim poslom jedini razlog odlaska ljudi?
- Što je Vlada manje učinkovita, a institucije slabije, u smislu zaštite vladavine prava, odgovornosti i borbe s korupcijom, veća je vjerojatnost da će mladi i obrazovani tražiti bolje mogućnosti u inozemstvu - objašnjavaju analitičari MMF-a. S time slaže i jedna poduzetnica iz Poljske koja je nedavno sudjelovala na ekonomskoj konferenciji u Bruxellesu. Zemlje Srednje Europe, kazala je, nisu propustile samo ponuditi veće plaće, zdravstvenu i socijalnu sigurnost, “već i ekonomsku slobodu onima koji žele razviti biznis i postati poduzetnici”. Pored toga, dodaje, mnogima sve više smeta rigidna atmosfera koja se stvara u društvu, posebno na političkoj sceni. Ona nije atraktivna visokoobrazovanim radnicima, a sve manje i stranim ulagačima.
S problemom nedostatka radne snage u idućim desetljećima bit će suočene sve zemlje EU. Kako objašnjava OECD, razlog tome su neusklađenost ponude i potražnje na tržištu rada, demografski trendovi i ekonomska specijalizacija, kao neminovne posljedice procesa globalizacije. Kako bi se otklonile te manjkavosti, zagovora pametno upravljanje imigracijom, podjednako visokokvalificiranih radnika i onih s nižom stručnom spremom. Nedostatak se očekuje u sektorima kao što su pomoć u kući, rad u poljoprivredi, cestogradnja, građevinarstvo, hoteli, restorani, turizam, IT, konzalting i financijske usluge.
- Imigranti su suočeni s nemogućnošću pristupa tržištu rada iz različitih razloga, uključujući rigidnost zakonodavstva, nepriznavanje stupnja obrazovanja ili vještina i na kraju diskriminacijom - stoji u analizi OECD-a koji preporuča donošenje zakonskog okvira i ambiciozniji program za uspješnu integraciju imigranata, na lokalnoj, regionalnoj, nacionalnoj i EU razini. Glavni argument tome je da imigracija “pridonosi dugoročnom rastu povećanjem ljudskog kapitala u zemlji koja ih prima, a time i inovacija, produktivnosti i konkurentnosti na međunarodnom tržištu”.
Koliko to teško ide u praksi govore primjeri brojnih imigranata u Hrvatskoj koji su osuđeni na čekanje azila ili vraćanje u zemlju iz koje su došli. Poziv Europske komisije da se problem demografske krize ublaži kroz prihvat izbjeglica, čini se da je posebno teško prodati u najteže pogođenoj Latviji koja je tijekom dva desetljeća ostala bez četvrtine stanovnika. Kvota od 776 Sirijaca i Iračana dovela je do protesta na ulicama Rige, premda su mnoge ulice u glavnom gradu zemlje danas puste.
S druge strane, izbjeglice koje su realocirane u baltičke zemlje, suočene s otporom stanovništva i siromaštvom, također traže način kako se prebaciti drugdje. Ainars Latkovskis, voditelj parlamentarnog odbora za unutrašnje poslove, nedavno je kazao za BBC kako Latvija nije zemlja koja izbjeglicama može ponuditi više od skromne pomoći.
Uzori Izrael i Irska
- Naravno, oni mogu tražiti posao, ali po latvijskom zakonu, da bi dobili pristojan posao, moraju znati jezik. Da bi ga naučili, potrebne su godine.
Umjesto imigracije, političari su problem skloniji rješavati putem većih porodiljnih naknada, a prije pet godina pokrenuta je kampanja kojoj je cilj, po uzoru na Izrael, Irsku i Južnu Koreju, privući ljude iz dijaspore. Migracijska kampanja uključuje: ponudu dobro plaćenih poslova u državnoj upravi onima koji diplomiraju u inozemstvu, organiziranje ljetnih kampova i škola jezika, ulaganje u konferencije i folklorne nastupe diljem svijeta kako bi se održala živom latvijska kultura i slične aktivnosti. U pet godina koliko traje, program “Create for Lithuania” koji spaja profesionalce iz dijaspore s državnim poslovima, uspio je vratiti oko 100 ljudi, među kojima je nekoliko savjetnika premijera. Međutim, mnoge je teže vratiti profesionalce kao što su liječnici i inženjeri.
Neke zemlje su potražile i drugačija rješenja, uvoz ljudi iz siromašnijeg susjedstva. U Estoniji, primjerice, podaci Eurostata pokazuju da je nakon 10-godišnjeg egzodusa, posljednje dvije godine više ljudi ušlo u zemlju nego što ju je napustilo. Novi stanovnici su stigli iz Ukrajine, Bjelorusije i Rusije. U Poljsku je također uselilo oko 400.000 Ukrajinaca. Problem je jedino što se time ne rješava odljev mozgova jer useljenici uglavnom rade u poljoprivredi, građevinarstvu i te kućne poslove.
Ako je točna konstatacija MMF-a da će mladi i obrazovani prije napustiti zemlje u kojima je Vlada neučinkovita, a institucije slabije, onda je očito da bi u rješavanju demografske krize vlade najprije trebale krenuti od sebe i državnih institucija. Veće porodiljne naknade i zbližavanje s dijasporom su lijepe geste, ali teško mogu znatnije pripomoći u rješavanju problema. Pored toga, iskustvo zemalja koje su se proteklih godina pokazale uspješnije u rješavanju deficita radne snage upućuje da je jedan od načina uvoz radnika iz siromašnijeg susjedstva.
Izazov za premijera
Vlada je povećala kvote za uvoz radne snage iz zemalja koje nisu članice EU, ali još uvijek se radi o malim brojkama. Pored toga ostaje pitanje koliko su susjedi danas zainteresirani doći u Hrvatsku, imajući u vidu činjenicu da ih traže i mnogo atraktivnije zemlje. Još jedan izazov za Vladu premijera Andreja Plenkovića.