Zagrebačka Klinika za infektivne bolesti “Dr. Fran Mihaljević” mjesto je kamo se na testiranje šalju uzorci pacijenata te upućuju bolesnici za koje se sumnja da imaju koronavirus. Ovdje su ujedno smještene tri osobe koje su zaražene tim smrtonosnim virusom koji je na noge digao cijeli svijet. Zbog toga ne čudi što mnogi građani žele izbjeći bilo kakav kontakt s ovom bolnicom te zaobilaze ovaj dio grada u širokom luku.
No nekoliko ljudi ipak svaki dan ulazi u jednu od zgrada klinike, iako ne rade tamo, a nisu ni bolesni. Naime, u Upravnoj zgradi Zarazne već godinama žive dvije obitelji. Njihove je stanove teško promašiti jer, za početak, imaju natpisne pločice na vratima, a stan na drugom katu ispred svog ulaza ima i otirač s božićnim uzorkom te malu ploču na kojoj su kredom ispisani dani do sljedećeg Božića.
Iza tih vrata živi četveročlana obitelj Zrinščak: otac Allan, majka Svjetlana, kći Nika i sin Marko, i ako njih pitate, oni će vam reći da žive na najsigurnijem mjestu u Zagrebu.
Rasplet krize
- Naše stubište se čisti tri puta dnevno i nemamo nikakve dodirne točke s bolesničkim dijelom jer je bolnica građena po američkom modelu i svaka zgrada je razdvojena te time i izolirana. Prema tome, mi smo ovdje zaštićeni kao lički medvjedi, a vjerujem da je puno gore onim ljudima koji žive pokraj odlagališta otpada jer tamo leži puno veći izvor moguće zaraze, pogotovo kada dođe do požara - kaže Allan.
Oni se koronavirusa ne boje, iako se doslovno nalaze na prvoj liniji izolacije. Nije ih strah da će se zaraziti ako otvore prozore, i ne prazne police u supermarketima za slučaj sveopće karantene.
Ne nose ni zaštitne maske, unatoč tome što ispred njihove zgrade svakodnevno prolaze ljudi koji mogu ili ne moraju imati ozloglašeni virus.
Nisu se bojali, kažu, ni u vrijeme prijašnjih epidemija, a njihove riječi dobivaju posebnu težinu s obzirom na to da dolaze od ljudi koji su iz prvog reda gledali rasplet krize s, recimo, HIV-om te ptičjom i svinjskom gripom.
- Situaciji treba pristupiti ozbiljno, tu nema sumnje, no definitivno nema mjesta za bilo kakav strah ili paniku. Bojim se da su to ljudi prenapuhali - napominje Allan.
Tata Allan je menadžer u Adria grupi, prije toga se dugo bavio skijanjem i autoutrkama, a jedan od najvećih hobija mu je DJ-ing kojim se do prije dvije godine aktivno bavio. Ostali članovi obitelji nisu bili voljni toliko istupiti u javnost jer, kako kažu, ne vole fotografiranje, no razmijenili smo par riječi s kćeri Nikom, 25-godišnjom studenticom koja nas je i prva dočekala u stubištu gdje po danu svako malo trče liječnici i medicinske sestre u kutama i sa zaštitnim medicinskim maskama.
Božićni duh
- Mene prijatelji stalno ispitaju kakvo je stanje kod mene, je li me strah, no ja ne vidim čemu takva velika panika. Bilo je i prije opasnih virusa, no mi smo pokraj svakog normalno živjeli. Iako, mislim da je čak puno veća panika bila u vrijeme ptičje gripe. Sjećam se da su tada mediji stalno opsjedali našu zgradu pa sam morala paziti kada izlazim iz stana da ne naletim na njih. Ne volim se ja baš slikati - kaže nam Nika koja je onda predala riječ ocu.
Za početak smo ga pitali tko je zaslužan za otirač i ploču koja odbrojava dane do Božića, dva predmeta koja sama po sebi prkose ozbiljnosti ove zgrade.
- Ma, mi obožavamo Božić pa nam je kuća uvijek okićena i puna lampica. Može se reći da unosimo božićni duh u Zaraznu bolnicu - s osmijehom odgovara Allan te dodaje kako, unatoč blizini, nisu česti gosti svojih medicinskih susjeda.
Kako kaže, samo su nekoliko puta djeca završila na Zaraznoj zbog nekih prehlada, a jedini teži slučaj bio je kada je on imao upalu pluća. Isto tako nam je otkrio da nitko od njegovih ukućana nema neke povezanosti s medicinskom strukom, što nas dovodi do priče kako su oni uopće završili u Upravnoj zgradi Zarazne bolnice.
Naime, Allanov djed bio je jedan od osnivača i prvih liječnika u Klinici za infektivne bolesti “Dr. Fran Mihaljević”. Kao takav, dobio je na raspolaganje jedan stan unutar zgrade kako bi mogao stalno biti dostupan, a isti je princip vrijedio i za ostale istaknute doktore koji su popunili ostalih pet stanova od otprilike 90 kvadrata.
- Kao klinac sam praktički odrastao ovdje s bakom i djedom. Igrao sam se unutar kruga bolnice i znao sam brojne ljude, od liječnika do domara. Otad su se ipak stvari malo promijenile - priča Allan. S vremenom su, naime, prvotni vlasnici umirali, a bolnica je kupovala jedan po jedan stan te ih pretvarala u poslovne urede. Unutar upravne zgrade se danas tako nalaze blagajna, knjigovodstvo i ured ravnateljice, no dva stana su otkupili potomci prvih doktora sa Zarazne, što nas dovodi do sadašnje neobične situacije gdje dvije obitelji žive unutar bolnice. Iako, ako pitate Zrinščake, za njih je to samo još jedna zgrada koja ima stambene i poslovne objekte.
“Ostajemo ovdje”
- Simbioza zgrade je zapravo odlična. Liječnici su ovdje u pravilu prijepodne, tako da nemamo previše doticaja jer smo mi u to vrijeme na poslu. Kada se vratimo u stan, nema skoro više nikoga, tako da imamo svoj mir. Isto je i vikendima kada mi i susjedi iznad imamo cijelu zgradu za sebe - objašnjava Allan.
Dodaje da je energetska učinkovitost zgrade savršena zbog čega su im režije jako niske, a i griju se na kotlovnicu bolnice tako da su tijekom zime u stanu doslovno u kratkim rukavima. Jedina mana zgrade jest, kažu, što nema dizalo, no kada se sve zbroji i oduzme, ima puno više plusova nego minusa. S time da boravak u blizini Zarazne bolnice nikako nije jedan od minusa.
- Ne bih sigurno mijenjao ovaj stan za neki drugi u Zagrebu jer teško da ću pronaći još jedno ovakvo mjesto koje nam može priuštiti sve ove elemente. No, ako bismo se ikada selili, bilo bi to zato da zamijenimo stan kućom i nekim još mirnijim životom, ali to je neka daljnja budućnost i treba vidjeti kakve će planove djeca imati. Zasad smo ovdje, tu nam je dobro i tu ćemo ostati - kaže Allan.