Bilo je nešto montypythonovskog u ukočenosti i pompoznosti s kojom je Hrvatska predstavljala sebe i svoju kulturu devedesetih. Malo se ljudi tome smijalo, većina je bila smrtno ozbiljna.
U tom “uzvišenom ozračju” vjerojatno i leži podrijetlo motovunskog festivala. U nekoj želji da se onome što se zove “Kultura” s velikim K barem na trenutak vrati svrha, razlog postojanja. Da joj se vrati pravo na veselje, na bogohulnost. Da joj se omogući prostor za igru bez koje joj jednostavno nema života.
Istra je tada bila jedini hrvatski kraj, ili preciznije rečeno jedino je Nino Jakovčić shva...
U tom “uzvišenom ozračju” vjerojatno i leži podrijetlo motovunskog festivala. U nekoj želji da se onome što se zove “Kultura” s velikim K barem na trenutak vrati svrha, razlog postojanja. Da joj se vrati pravo na veselje, na bogohulnost. Da joj se omogući prostor za igru bez koje joj jednostavno nema života.
| Boris Dežulović i Predrag Lucić uz malvaziju pričaju priče. Divne priče. Gledam ih, slušam i mislim; da, to je duh zbog kojeg smo i napravili ovu igračku od festivala |
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....