NOĆNA MORA

Mučna priča nagrađivanog arhitekta: ‘Žele nam uzeti stan od 167 kvadrata u centru Zagreba‘

Aleksandar Ljahnicky puna dva desetljeća na hrvatskim sudovima istjeruje pravdu za dužničko ropstvo pokojnog sina Borisa
Zgrada na križanju Petrićeve i Bogovićeve gdje se nalazi stan obitelji Ljahnicky, Aleksandar Ljahnicky (u okviru)
 Damjan Tadic/Cropix

U srijedu je navršio 87 godina, daleko od domovine. Samo nekoliko dana ranije preminuo je njegov bliski prijatelj i vjenčani kum, glumac Špiro Guberina. On živi u New Yorku, s kćeri Andreom, također priznatom arhitekticom. Aleksandar Ljahnicky rođen je u Oklaju, a bivši šibenski gimnazijalac diplomirao je na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu 1958. godine. Njegov otac je emigrirao iz Rusije i skrasio se u šibenskom kraju. Posao ga je vodio u mnoge krajeve svijeta. Umirovljenik s njujorškom adresom, s hrvatskom i američkom putovnicom koju je stekao početkom ovog stoljeća. Punih 18 godina bio je direktor scenografije radne jedinice Televizije Zagreb koju je brzo reorganizirao u suvremeni pogon za samostalnu realizaciju svih zahtjeva TV dizajna.

Tamo je radio scenografije za “Obično gledamo” J. Lovretić, “Kviskoteku” Laze Goluže, “Dobar dan” Saše Zalepugina, za informativni program Miroslava Lilića. Autor je najavnih špica i mnogih telopa. Na Zagrebačkom velesajmu projektirao je štandove za mnoge firme: Željezaru Sisak, Podravku, Borovo, Philips, izložbe nesvrstanih zemalja, paviljone Sirije i Kube. Dobio je nagrade za plakate, samo 1958. dobio je na natječajima šest prvih nagrada. Knjiga “Kina” Ive Dragičevića, koju je dizajnirao, proglašena je najbolje oblikovanom knjigom godine. Na međunarodnom natječaju za dizajn u Nagoyi u Japanu, zajedno s kćeri Andreom, dobio je Grand Prix. Autor je ljetne pozornice u Maksimiru. Zagrebačku izložbu “Renesansa” u Muzeju Mimara otvorio mu je tadašnji američki veleposlanik Peter Galbraith. Zadnju izložbu “Fuji” održao je početkom 2019. u japanskoj galeriji Tenri u New Yorku, gdje je izložio 111 slika. Godinama je izvodio izložbene paviljone u mnogim gradovima svijeta, od Pekinga, Melbournea do Nairobija, Teherana i Moskve.

Zagrebačka adresa obitelji Ljahnicky je Petrićeva 7. Stan na trećem katu ima šest i pol soba, površinu 163,97 četvornih metara, namješten je, ali ove godine ni Aleksandar ni Andrea Ljahnicky nisu bili u Zagrebu. Razlog je korona. Stan povremeno obilazi nećakinja. Iznad Aleksandra Ljahnickog nekad je stanovao Vladimir Šeks, pa su bili i pod zaštitom policije. Ali njegovi prozori gledali su i na stan u kojem je u Bogovićevoj nekad stanovao “kralj automata” Vjeko Sliško. Aleksandra Ljahnickog probudila je detonacija "zolje" kad su pokušali likvidirati Vjeku Sliška, do njegova stana odjekivali su hici kad je Sliško smrtno ranjen i kad je nekoliko minuta kasnije Sliškov tjelohranitelj ubio egzekutora Jamesa Cappiaua. Mislio je tad da je sve to neka ružna priča, ali onda se obitelj Ljahnicky našla u ulozi protagonista crne kronike. I dok su protagonisti tzv. zločinačke organizacije odavno iščezli iz crnih kronika, Aleksandar Ljahnicky dužničko ropstvo svog pokojnog sina Borisa s nekadašnjim akterima sudskog postupka u Remetincu još i danas, nakon dva desetljeća, istjeruje po sudovima.

image
zgrada u Petrićevoj 7
Damjan Tadic/CROPIX

Za Aleksandra Ljahnickog stan u Petrićevoj njegova je noćna mora. Jer na stan u Petrićevoj pravo polaže Zoran Pripuz, kao zalog za kredit Borisa Ljahnickog, a Aleksandar Ljahnicky pokušava mu to pravo osporiti. Umirovljeni arhitekt nada se da će suci uvažiti argumente da je on bio taj koji je namamljen u dužničku klopku, kao jamac svom sinu. Cijeli slučaj sad prati i američko veleposlanstvo i veleposlanik Robert Kohorst jer je Aleksandar Ljahnicky sad i američki državljanin. Njegov sin Boris preminuo je 2013. godine ne dočekavši kraj sudovanja oko očeva stana. Ostat će upamćena njegova ispovijest Ivici Đikiću u Feral Tribuneu od 19. rujna 1999. i vrišteći naslov "Kirurg pod skalpelom mafije" u kojem je dobrostojeći kirurg, vlasnik stana u Zagrebu, Grazu, kuće na Pagu, skupih automobila, iskreno priznao kako je i zbog vlastite pohlepe upao u zamku "mafije".

Sukus priče svodi se na to da je nekadašnji optuženik iz "zločinačke" Radovan Štetić, koji i sad vuče sudske presude, upoznao Borisa Ljahnickog sredinom 90-ih, kad je ugledni kirurg i progutao mamac da mu organizira prodaju 50.000 traperica Replay, i to je bio početak kraja Borisa Ljahnickog. Kako kaže njegov otac Aleksandar, ono što se događalo njegovu sinu moglo bi poslužiti kao predložak za krimić. "Mafija" ga je zadužila da promijeni uobičajene vrijednosne papire u novac. Tad su u jednoj švicarskoj banci Borisu zadržani čekovi, jer je utvrđeno da su krivotvoreni. "Mafija" ga je optužila da je on za to kriv i zaredale su nemilosrdne prijetnje, ucjene, prislanjanje cijevi pištolja na glavu. Jednom su Borisu zaprijetili ako do sutradan ne donese 50.000 DEM da će njegovim sinovima odrezati uši. Da bismo spasili sina i unuke, ja i žena krenuli smo skupljati novac.

On je mene jedan dan nazvao i rekao mi: "Tata, možeš li mi garantirati svojim stanom da dignem veći kredit pa da vratim te dugove. I što sam mogao. Odlučio sam pomoći sinu. Idućeg dana, u sedam ujutro, Boris je došao k meni. Otišli smo u ured javne bilježnice u Đorđićevoj ulici 13. Ušli smo u praznu sobu. Na stolovima su bili poredan i papiri, a vidljiv je bio samo onaj dio gdje sam ja trebao staviti svoj potpis. Ostalo je bilo prekriveno praznim listovima papira. Ja sam to potpisao i izišao. Međutim, na sastanku u javnobilježničkom uredu 28. svibnja 1998. na kojem ja nisam bio sklopljen je ugovor s Adria štedionicom za zajam mome sinu. Na tom je ugovoru bio dodatak s mojim potpisom za koji je i vještak ustanovio da je krivotvorina moga potpisa. I to je nedvojbeno ustanovljeno", priča Aleksandar Ljahnicky o događajima s kraja 90-ih.

Boris Ljahnicky hvatao se za slamku da se spasi dužničkog ropstva pa je tako dao izričit nalog da se sredstva odobrenog kredita, a radilo se o 315.000 DEM koje nikad nije dobio, isplate direktno na račun Nikice Jelavića i formalno-pravno radilo se o kompenzaciji potraživanja.

image
suđenje tzv. zločinačkoj organizaciji
Goran Mehkek/CROPIX

"Kad sam pročitao sinovljev intervju u Feralu, isti dan sam otišao u gruntovnicu i zatražio kopiju vlasničkog lista za stan u Petrićevoj. Bio sam iznenađen kad sam vidio da je kao vlasnik stana upisana Adria štedionica, odnosno Nikica Jelavić, kako mi je bilo rečeno. Otišao sam u sud na Zrinjevcu, a nakon toga i na policiju. Nazvao sam Borisa. On mi je tvrdio da nije primio nikakav novac, a saznali smo i da Adria štedionica u to vrijeme nije bila likvidna", priča Aleksandar Ljahnicky. Slučaj njegova sina bio je još neko vrijeme pod lupom javnosti. Osim Borisa kao žrtve, u postupku protiv tzv. zločinačke organizacije 15. siječnja 2002. godine svjedočio je i Aleksandar Ljahnicky. Punih šest i pol sati trajao je njegov iskaz u Remetincu. Opisao je situaciju, kao i sad, u kojoj je njegov potpis bio bianco potpisan te da je potpis na dodatak ugovora krivotvoren. Činio je sve samo da spasi život svoga sina i njegove obitelji.

Za njega je svjedočenje imalo i posljedice jer ga je za klevetu tužila javna bilježnica u čijem je uredu potpisao ugovore. Nakon njegova svjedočenja osvanuo je naslov "Zagrebačka mafija djelovala pod nosom policije, u Đorđićevoj ulici". Svoj svjedočki iskaz Aleksandar Ljahnicky platio je uvjetnom zatvorskom kaznom za klevetu. Gotovo deset godina poslije, u drugom sudskom postupku, javna bilježnica tvrdila je tad drugačije, da Aleksandar Ljahnicky svoj potpis nije stavio pred njom u uredu, nego u susjednoj sobi u kojoj je bila prisjednica. Ona koju sad Aleksandar Ljahnicky želi vidjeti na sudu ubrzo je nakon svega napustila ured u Đorđićevoj i otvorila je samostalni javnobilježnički ured u Dugom Selu. Aleksandra Ljahnickog zamolila je da je ostavi na miru i da je više ne opterećuje svojim slučajem.

U parnicama su se mijenjali suci i konačno 6. travnja ove godine zagrebački Trgovački sud donosi presudu, a Visoki trgovački sud je 16. studenoga i potvrđuje. Međutim, Aleksandar Ljahnicky ne odustaje od pravne bitke za svoj stan. Odvjetnici koja ga zastupa dao je uputu da podnesu reviziju Vrhovnom sudu, a rok mu istječe u utorak kad mora podnijeti prijedlog za dopuštenje revizije. Tek ako taj prijedlog bude dopušten, u daljnjem roku od 30 dana njegova zastupnica mora podnijeti reviziju i pobijati odluku Trgovačkog suda. O Nikici Jelaviću i Zoranu Pripuzu, koji sad polaže pravo na njegov stan, naš sugovornik kaže: "Ja njih nikad u životu nisam sreo. Ja sam za Jelavića prvi put doznao kad sam vidio u gruntovnici da je on upisan na moj stan, a sad ga potražuje Pripuz", kaže nam Aleksandar Ljahnicky. Međutim, tvrdi da je njegov sin bio prije više od 20 desetljeća žrtva perfidne igre tzv. zločinačke organizacije. Dio tog postupka bila je i iznuda od 2,4 milijuna kuna od Borisa Ljahnickog, za što se sudilo Radovanu Štetiću i još trojici suokrivljenika i ti su postupci po njih završili oslobađajućim ishodom.

Ishod postupka protiv tzv. zločinačke organizacije poznat je - megapostupak završio je fijaskom i nije dokazano da je skupina koja je bila spektakularno privođena na zagrebački sud krajem studenog 1999. bila ustrojena kao "mafijaška organizacija". Megapostupak rasplinut će se u suđenja koja će trajati desetljećima. No nitko nije očekivao da bi "neki repovi" događaja o kojima je tad brujala javnost mogli ući već u treće desetljeće sudovanja, ali ovoga puta ne u kaznenim, nego u građanskim parnicama. Ljahnicky se nada da će u poodmakloj životnoj dobi istjerati pravdu. Istina, rezigniran je stanjem u hrvatskom pravosuđu, pa o svom slučaju piše i USKOK-u, DORH-u, američkom veleposlaniku u Zagrebu Robertu Kohorstu i Ministarstvu pravosuđa.

image
Robert Kohorst
Darko Tomas/CROPIX

Posljednja je novina u desetljećima dugom sporu da je odvjetnica koja ga zastupa upravo ustanovila da je Adria štedionica za koju se mislilo da je bez imovine - prema rješenju suda koje je njegova odvjetnica primila u petak - ima imovinu čija stečajna masa služi za namirenje preostalih vjerovnika i da sad na njegov stan pravo polaže sasvim druga osoba. U nekoliko sudskih postupaka vaga božice pravde nekad je bila na strani Ljahnickih, a nekad na strani njihovih protivnika. Pa se tako u jednoj presudi zagrebačkog Trgovačkog suda u kojoj se ništavnim proglašavaju dijelovi Sporazuma radi osiguranja novčane tražbine između Adria štedionice d. o. o. (koja je u međuvremenu otišla u stečaj) i zalogodavca Aleksandra Ljahnickog citira presuda Općinskog kaznenog suda u kojoj se navodi da nije bilo nikakve prisile od strane Nikice Jelavića prema Borisu Ljahnickom. Tom je presudom osporeno da je Boris Ljahnicky bio prisiljen potpisati ugovor o zajmu od 310.000 DEM i nalog za isplatu kredita od 310.000 DEM zato što mu je Nikica Jelavić zaprijetio ubojstvom kao i ubojstvom članova njegove obitelji.

Presuda kaznenog suda osporila je te navode i zaključila da je sin Aleksandra Ljahnickog zajmove podigao da bi podmirio svoje dugove. Ljahnicki se ipak nada da će sudu pristupiti krunski svjedoci koji će potvrditi da je potpisivanje ugovora o zajmu u javnobilježničkom uredu bilo samo predstava koja je njegova sina bacila u dužničko ropstvo i u konačnici ga stajala zdravlja i života, a njega godina teške pravne borbe da zadrži vrijednu nekretninu u središtu Zagreba. Jer u tom su stanu sve njegove obiteljske uspomene. Ali za sud to ne mora biti od presudne važnosti, nego samo fakti. U treću pravnu bitku u trećem desetljeću sudovanja Aleksandar Ljahnicky ulazi s vjerom da je neće izgubiti. 

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
06. prosinac 2020 22:14