KAKO DO MODERNE DRŽAVE

“Mudrošću i hrabrošću pobijedili smo u Domovinskom ratu, a u 26 godina mira nismo uspjeli stvoriti modernu Hrvatsku. Zašto?”

Knjiga “Između prošlosti i budućnosti”, koju Krešimir Ćosić izdaje u vlastitoj nakladi, u prodaji će biti od 15. travnja

Knin 6. kolovoza 1995. Na fotografiji: Damir Krstičević, Ivan Korade, Ante Gotovina, Kresimir Kaspar, Franjo Tudjman, Gojko Šušak, Miljenko Filipović, Rahim Ademi, Ante Kotromanović

 Jakov Prkic/Cropix

Koliko je doktora znanosti sudjelovalo u Domovinskom ratu? Koliko je vrhunskih akademskih stručnjaka u ljeto 1991. izišlo iz svojih kabineta, laboratorija, fakultetskih predavaonica i prijavilo se u Zbor narodne garde, odjenulo maskirnu odoru i preuzelo borbeno oružje? Koliko ih je smoglo hrabrosti za odluku koja će im promijeniti život, i ne samo promijeniti nego možda i ugroziti, koja će ih dovesti u smrtnu opasnost?

Nema ih mnogo. Što i nije čudno, jer ni u jednom ratu ljudi iz akademske zajednice, istaknuti intelektualci i stručnjaci nisu prvi kandidati za vojničke rovove, za rukovanje teškim oružjem, za napore preživljavanja, za barut i krv, za fijuk metaka, strahovite salve projektila i zaglušne detonacije. To je, kao po pravilu, “posao” ljudi iz drugih društvenih klasa i slojeva, onih vičnijih fizičkom angažmanu, naviklih na velike tjelesne napore, otpornijih na vremenske neprilike, koji se lakše prilagođavaju životu na teškim terenima i asketskim uvjetima bojišta. Onih koji su spremniji podnositi dugotrajna opterećenja, umor, strah i nepredvidljivost. Za rat je potrebna odlučnost i hrabrost i potpuno odricanje od bilo kakvih ugoda iz civilnog života. I više od svega – potrebna je snaga da se prihvati strašna istina moguće iznenadne smrti u bilo kojem času.

Mnogo je intelektualaca, sveučilišnih profesora, znanstvenika i umjetnika sudjelovalo u političkoj borbi za osnutak hrvatske države, i bez njih ona ne bi mogla ni nastati, niti bi bez njihova snažnog doprinosa, i znanjem i srcem, obrana u ratu bila tako uspješna. Ali mnogo je manje među njima bilo takvih koji su bez oklijevanja svoj akademski milje zamijenili bojištem, a političku borbu borbom s puškom u ruci.

Krešimir Ćosić pripada među ove druge, koji su učinili i taj korak. Inženjer elektrotehnike, doktor znanosti, profesor na Tehničkoj vojnoj akademiji u Zagrebu, specijalist za raketne sustave, čovjek u najboljim godinama – ranim četrdesetima, razvezao je kravatu, skinuo odijelo i odjenuo uniformu hrvatskog vojnika. U ljeto 1991., kad su združene snage Jugoslavenske narodne armije, velikosrpskih dobrovoljačkih vojnih jedinica iz Srbije i do zuba naoružanih pobunjenika iz Kninske krajine bile spremne za udar na Hrvatsku, i samo je bilo pitanje dana kad će iz svih smjerova napasti, Ćosić je donio životnu odluku: branit će domovinu. Hitno se, bez ikakva dvoumljenja, vratio iz Amerike gdje je godinu dana radio kao gost istraživač Aerospace Departmenta Sveučilišta u Michiganu i odmah priključio ZNG-u, prvoj hrvatskoj obrambenoj formaciji, preteči Hrvatske vojske.

Situacija mu je bila posve jasna: godinama pripremani velikosrpski plan o uništavanju, pokoravanju, komadanju Hrvatske i otimanju njezina teritorija počeo se provoditi. Ako hrvatski narod smjesta ne organizira obranu i mobilizira sve svoje ljudske i tehničke snage, moglo bi biti kasno, Hrvatska će pasti. S razoružanom Teritorijalnom obranom i još sputana međunarodnim embargom na nabavu oružja, teško će se suprotstaviti ratnom stroju Jugoslavenske narodne armije, jedne od najjačih vojski u Europi, i brojnim pridruženim paramilitarnim jedinicama što ih je Slobodan Milošević slao iz Beograda. Ćosić je kao stručnjak, specijalist za raketnu tehniku i izvrstan poznavatelj oružanih sustava JNA bio svjestan da hrabrost, odlučnost i spremnost hrvatskog naroda da brani svoju zemlju i državu neće biti dovoljni ako se Hrvatska bude odupirala agresiji spontano. Njegov inženjerski, praktični um, razmišljao je u drugom, strateškom smjeru. Znao je da nedostatak oružja, čak i običnoga pješačkoga, pušaka i strojnica, a pogotovu nedostatak teškog oružja – oklopnih vozila, tenkova i zrakoplova, mora nekako biti nadoknađen, da se veliki nerazmjer u oružanoj sili između JNA i ZNG-a može smanjiti samo dobro osmišljenom, racionalnom organizacijom obrambenih snaga i novom strategijom u upotrebi mršave vojne tehnike koju je Hrvatska imala na raspolaganju. Uz braniteljsku hrabrost i spremnost na žrtvu, temeljne vrijednosti u otporu neprijatelju, trebalo je mobilizirati sve stručno tehničko znanje kako bi se agresorski udar zaustavio.

Inženjer Ćosić otpočetka je shvaćao da se teškoj oklopnoj mašineriji JNA što se u kolovozu 1991. pokrenula iz Beograda, ispraćana cvijećem i općenarodnim veseljem, Hrvatska ne može suprotstaviti samo puškama i bombama, da je potrebno mnogo više od toga. Protuoklopna borba vođenim raketnim sustavima, procijenio je, bit će ključ uspješne obrane u Domovinskom ratu koji je upravo počinjao. U to doba istaknuti svjetski vojni stručnjaci, čak bez ikakve loše namjere, predviđali su Hrvatskoj brz poraz. “Nećete izdržati više od dva tjedna” – govorili su našem državnom i vojnom vodstvu. Bili su uvjereni da se srpskoj vojnoj sili predvođenoj Jugoslavenskom narodnom armijom ne možemo oduprijeti, da je za Hrvatsku rat unaprijed izgubljen, a da o pobjedi nad takvim neprijateljem ne možemo ni sanjati.

Stvarnost se pokazala sasvim drugačijom. Hrvatska je već na jesen 1991., uz veliku vukovarsku žrtvu, dokazala da agresija nadmoćne oklopne sile nije nezadrživa, da mase ubojitih čeličnih strojeva mogu biti zaustavljene dobro organiziranom obranom vođenim raketnim sustavima i da istočnoslavonsko bojište neće biti mjesto trijumfa vojne strategije JNA, nego groblje njezine zastarjele ratne doktrine i njezina modernog oružja.

image

Knjiga Krešimira Ćosića

Dr. Krešimir Ćosić, sveučilišni profesor i vrhunski inženjer, već je u toj prvoj fazi Domovinskog rata, kad su poljuljani sami temelji velikosrpskog osvajačkog ratnog plana, preuzeo jednu od najvažnijih uloga. Njegovo znanje i inicijativa bili su krucijalni za promjenu odnosa snaga na bojištu. Hrvatska vojska počela je poprimati jasne obrise, a prvobitna improvizacija u obrani ustupala je mjesto čvrsto ustrojenom i planskom ratovanju strateški i taktički zasnovanom na protuoklopnoj borbi vođenim raketnim sustavima i postrojbama koje su za to, pod Ćosićevim vodstvom, bile sve bolje obučavane i stjecale sve veće borbeno iskustvo na bojištima diljem zemlje. Maljutke i Fagoti, Metisi i Milani u rukama odabranih, posebno hrabrih hrvatskih dragovoljaca postali su noćna mora za samohotke i tenkove armijsko-srpskih oklopno-mehaniziranih jedinica. Vrijedilo je pravilo: tamo gdje je zaustavljen neprijateljski oklop, zaustavljen je i prodor neprijateljskih snaga.

Kako istina o tom dramatičnom i herojskom vremenu stvaranja i obrane hrvatske države ne bi bila zaboravljena i, štoviše, kako bi uvidi o njoj bili što iscrpniji i objektivniji, prof. dr. sc. Krešimir Ćosić odlučio je, s odmakom od trideset godina, skupiti svoja sjećanja, svjedočanstva i stručne analize na jednome mjestu – u knjizi “Između prošlosti i budućnosti”, koja ovih dana izlazi iz tiska. U omašnom djelu što obaseže gotovo petsto stranica potanko je opisan i raščlanjen svaki važni detalj ne samo Domovinskog rata nego cijele novije povijesti hrvatske države, od 1990. do danas. Kako je uopće počela agresija na Hrvatsku? Što je prethodilo napadu Jugoslavenske narodne armije i združenih srpskih snaga na tek osnovanu nacionalnu državu Hrvata? Kako je velikosrpska ideologija, dokraja izbrušena u zlokobnom Memorandumu Srpske akademije nauka i umetnosti, politički pripremala teren za povijesni obračun s “genocidnim Hrvatima” i njihovom “novom ustaškom državom”? Zašto je međunarodna zajednica pasivno promatrala Miloševićeve otvorene namjere da raspalu Jugoslaviju ratnom silom pretvori u veliku Srbiju koja bi obuhvaćala sav prostor dotadašnje zajedničke države do famozne granice “Karlobag – Karlovac – Virovitica”, zamišljene u četničkom štabu Vojislava Šešelja? To su pitanja kojima se Ćosić studiozno posvetio u prvom dijelu knjige. Odgovori i tumačenja koja iznosi, uz obilje dokumenata što potkrepljuju njegove tvrdnje, sežu dublje i od mnogih historiografskih djela koja se bave tim prijelomnim razdobljem, a po kompleksnosti pristupa temi Ćosić visoko nadmašuje čak i onu solidniju povijesno-političku publicistiku.

Naime, Ćosić nije nimalo običan autor. On je dragovoljac Domovinskog rata i ratni general, najbliži suradnik generala zbora i ratnog načelnika Glavnog stožera Hrvatske vojske Janka Bobetka te ratnog ministra obrane Gojka Šuška, kojemu je u poratnim godinama bio zamjenik. Ćosić je izravni sudionik svih važnih vojnih operacija i političkih događaja i odluka, od obrane Vukovara do završne, pobjedničke akcije Oluja. Nijedno njegovo svjedočanstvo nije iz druge ruke, on je autentični akter s terena, bilo s borbene čuke na Velebitu ili iz Bijele kuće i Pentagona, gdje je kao član hrvatskoga državnog i vojnog izaslanstva vodio ključne razgovore s najvišim dužnosnicima američke administracije te generalima i zapovjednicima Oružanih snaga. Kad je riječ o Domovinskom ratu i visokoj državnoj politici u tom teškom razdoblju, ali i u poratnim godinama sve do 2000. i dolaska nove vlasti, takvu autoru kao što je Ćosić teško je “konkurirati” i količinom i kakvoćom informacija. Ćosić je bio istinski insajder i jedna od najdjelatnijih i najutjecajnijih figura u hrvatskoj državnoj, ponajprije obrambenoj, politici u Tuđmanovu desetljeću. To svakako valja imati na umu kad se uzme u ruke knjiga “Između prošlosti i budućnosti”.

Drugi dio knjige mogao bi se opisati kao precizno skeniranje svake pojedinosti velikih i najvećih ratnih operacija Hrvatske vojske. Od herojske bitke za Vukovar preko strahovito teške masleničke akcije do oslobodilačkog Bljeska i mukotrpnih pripremnih operacija za konačnu Oluju. Ćosić je realist i važno mu je da se pokaže sva istina o stvarnosti ratovanja. Neće ni u jednom trenutku skrivati mane, pa i teške nedostatke hrvatske obrane, neće opravdavati pogrešne odluke koje su se donosile i s viših i s nižih zapovjednih razina, otvoreno će progovoriti o nesporazumima i krivim potezima na terenu, o neizbježnim improvizacijama na početku rata, ali i o potpuno promašenim procjenama i prijedlozima nekih visokih časnika uoči Oluje koje, na sreću, državni i vojni vrh nije uzeo u obzir.

Posebno je ilustrativno poglavlje o operaciji Maslenica 1993., pothvatu koji uvijek nekako ostaje u sjeni vukovarske bitke, Bljeska i Oluje. Bila je to prva napadna operacija združenih snaga Hrvatske vojske, presudno važna za razbijanje jakih krajinskih jedinica koje su prekinule vezu između hrvatskoga sjevera i juga i gotovo dvije godine onemogućavale Hrvatskoj da uspostavi teritorijalnu povezanost kopnenim putem. Akcija je bila uspješna, nakon nje se odnos snaga počeo mijenjati u hrvatsku korist, ali žrtve su bile velike.

Evo što piše Ćosić:

”Operacija Maslenica bila je jedna od najtežih i najkrvavijih u Domovinskom ratu, ne samo zbog broja poginulih nego i zbog vremenskih uvjeta, hladne zime, teških terena od Ravnih kotara do Velebita. (…) Danas možemo slobodno zaključiti da bez Maslenice već početkom 1993. godine ne bi bilo ni Bljeska ni Oluje 1995. Bez ikakva pretjerivanja, bila je to prva velika napadna operacija koja je počela mijenjati odnos snaga u Domovinskom ratu.” Nažalost, stradalo je mnogo branitelja. “U samo jednoj noći, s 1. na 2. veljače, u području Kašića i okolice poginula su 23 pripadnika brodske 3. bojne Kobre iz sastava 3. gardijske brigade Kune. Kašić je trebalo obraniti po svaku cijenu jer je bio ključnom točkom za obranu Zadra i nikako nije smio pasti neprijatelju u ruke. Mnoge od tih mladih ljudi trebalo je nakon tako teških gubitaka i hrabriti. (…) Još jedno tragično iznenađenje i tako velike gubitke ne smijemo si dopustiti”, piše Ćosić o masleničkoj operaciji u kojoj je do 31. ožujka 1993. život dalo 127 branitelja.

Jedna je od osobitih vrijednosti knjige to što, u poglavljima o ratnim zbivanjima, Ćosić nizom jakih argumenata i dokaza pobija tvrdnje – koje nerijetko graniče s predrasudama – o pretenzijama Hrvatske da u ratu zauzme dio teritorija Bosne i Hercegovine i ugrozi njezinu obranu od srpske agresije. Na primjeru operacije Zima ‘94, kojom su stvoreni preduvjeti za Oluju, pokazuje što je značio angažman Hrvatske vojske u takozvanoj prvoj bihaćkoj krizi. Ta je akcija, široj javnosti vrlo slabo poznata, značila prekretnicu u ratu i u Hrvatskoj i u BiH. Bihać je bio u potpunom okruženju srpskih snaga iz Krajine i Republike Srpske i bilo je samo pitanje dana kad će 5. korpus Armije BiH i 101. pukovnija HVO-a, koji su dugo odolijevali napadima, posustati. Padom Bihaća nastalo bi krvoproliće, tisuće civila stradale bi u osvetničkom pohodu arkanovaca i šešeljevaca, a Republika Srpska Krajina i Republika Srpska ostvarile bi krajnji cilj: potpuno bi se povezale i sjedinile u jedan politički, vojni i ekonomski entitet, u veliku srpsku paradržavu. Takav ishod imao bi pogubne posljedice i za Hrvatsku jer bi na okupiranom dijelu njezina teritorija ujedinjene srpske snage bile najveća moguća prijetnja. Odluka predsjednika Tuđmana da se Hrvatska vojska angažira i pođe u pomoć Bihaću i 5. korpusu Armije BiH bila je, pokazalo se uskoro, spasonosna.

Ćosić se prisjeća: “Dana 29. studenoga 1994. opet sam u Washingtonu, ovaj put s ministrom obrane Gojkom Šuškom. U telefonskom razgovoru s predsjednikom Tuđmanom ministar Šušak je govorio: ‘Predsjedniče, u američkoj administraciji ima sve više onih koji tvrde da se pad Bihaća ne može spriječiti i da je time rat u BiH praktički završen pobjedom Karadžića i Mladića.’ Predsjednik Tuđman odgovarao je uzbuđenim, povišenim, ali i vrlo odlučnim glasom: ‘Naš stav je jasan, Hrvatska vojska neće mirno gledati kako pobunjeni Srbi iz Hrvatske i s hrvatskih područja sudjeluju u agresiji na Bosnu i Hercegovinu dok im za to vrijeme UNPROFOR čuva leđa.’” Hrvatske snage pokrenule su se preko Livanjskog polja, probile srpske linije i uskoro izbile na vrh Dinare, odakle im je Knin bio kao na dlanu. Kad su pobunjeni Srbi shvatili da je samo sjedište njihove paradržave ugroženo, bili su prisiljeni prekinuti opsadu Bihaća. Tragedija je spriječena. “Bio je to trenutak kada se potpuno promijenio tijek povijesnih događaja koji su nakon toga slijedili. (…) Tragedija koja je u Bihaću prvi put spriječena operacijom Zima ‘94 dogodila se, nažalost, osam mjeseci poslije u Srebrenici. Slična tragedija u Bihaću drugi put je spriječena 25. srpnja 1995. pokretanjem operacije Ljeto ‘95 odnosno 4. kolovoza 1995. kad je počela vojno-redarstvena operacija Oluja”, zaključuje general Ćosić.

”Ratni” dio knjige Ćosić završava i zaokružuje poglavljem o Oluji. Značajnu pozornost posvetio je rasvjetljavanju brijunskih sastanaka predsjednika Tuđmana s visokim vojnim dužnosnicima: prvoga, održanog 17. srpnja 1995., i drugoga, održanoga 31. srpnja, na kojem je odlučeno da se 4. kolovoza pokrene velika oslobodilačka operacija. General Ćosić, kao sudionik obaju sastanaka, potanko opisuje što se na njima govorilo i dogovorilo i što je bilo presudno za donošenje odluke o Oluji. Njegovo svjedočanstvo potpuno je suprotno brojnim mitologijama i mistifikacijama koje su se o tim sastancima isplele nakon rata. Srpska politička propaganda proglasila ih je urotom protiv Srba u Hrvatskoj i konačnim planom za njihovo protjerivanje, a u haškim optužnicama protiv hrvatskih generala brijunski sastanci opisani su kao ključni politički događaj na kojem je planiran “zločinački pothvat”. Ćosić je izričit: “Potpuno je jasno da hrvatsko državno i vojno vodstvo nije planiralo niti vodilo bilo kakav zločinački pothvat. (…) Više je nego očito, posebno nakon cjelovitog sagledavanja sadržaja, odnosno pažljive analize Zapisnika Prvog i Drugog brijunskog sastanka, da je Oluja bila iznuđena vojna operacija, ne samo općim vojno-političkim okolnostima nego prije svega zločinačkim pothvatima Mladića u Srebrenici i Žepi, a posebno stanjem u Bihaću. (…) Zločinački pothvat treba tražiti u 1991. i 1992. godini, u agresiji JNA i srpskih snaga na Sloveniju, Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. (…) Vođe pobunjenih Srba na čelu s Milom Martićem preuzeli su sa svojim nalogodavcima iz Beograda na sebe punu političku i povijesnu odgovornost za početak Oluje”, poentira general Ćosić.

Nema dvojbe da će “ratni” dio knjige “Između prošlosti i budućnosti” izazvati najveće zanimanje među čitateljima, osobito među povjesničarima, i da će se s Ćosićevim uvidima mnogi složiti. S druge strane, Ćosić neće izbjeći polemike, pa i pokušaje osporavanja. Činjenice su na njegovoj strani, no Ćosićeva tumačenja nekih ratnih događaja i cjelokupne hrvatske državne politike 90-ih naići će, sasvim sigurno, i na oštre kritike, ponajprije kad je riječ o ulozi predsjednika Franje Tuđmana, ministra obrane Gojka Šuška i generala Janka Bobetka, koje Ćosić vidi kao trojicu najzaslužnijih ljudi u formiranju, razvoju i obrani hrvatske države.

Ovaj prikaz knjige Krešimira Ćosića bio bi krnj kad bismo izostavili njezinu drugu, “mirnodopsku” polovicu, nipošto manje važnu od prve. U njoj Ćosić više nije general ni političar, nego znanstvenik, istraživač i, nije pretjerano reći – vizionar. U poglavljima “Nevidljive rane Domovinskog rata”, “Mentalno zdravlje i umjetna inteligencija”, “Psihološko jačanje stanovništva – strateški nacionalni prioritet” bavi se pitanjima izvanredne društvene važnosti, koja, međutim, nisu u žarištu zanimanja javnosti i za koja je čak i u našoj akademskoj, stručnoj zajednici malotko uopće zainteresiran. Ćosić već godinama istražuje psihološke posljedice ratnih trauma među braniteljima, kako posttraumatski stresni poremećaj otežava, pa i uništava život veterana i njihovih obitelji, te kako se primjenom modernih, digitalnih tehnologija može unaprijediti dijagnostika i liječenje PTSP-a, koji zovu i “rakom duše”. “Više od 30.000 naših ratnih veterana boluje od PTSP-a. Što reći o preko 100.000 intervencija godišnje u županijskim centrima za psihotraumu? Sve to samo potvrđuje tezu da rat ubija sa zakašnjenjem i one koji misle da su ga preživjeli”, piše Ćosić. Najbolja je terapija, smatra, ona koja se temelji na ranom predviđanju mogućeg razvoja akutnog stresa u teže oblike mentalnih zdravstvenih problema. I upravo tu leži najveći potencijal suvremenih digitalnih tehnologija. Nove paradigme i metode, o kojima je Ćosić objavio niz radova u uglednim međunarodnim znanstvenim časopisima, baziraju se na primjeni umjetne inteligencije u predviđanju i prevenciji težih oblika mentalnih oboljenja. “Samo na takav način”, upozorava, “mogu se osigurati mnogo efikasnije terapije u odnosu na zakasnjele farmakoterapijske intervencije.”

Završni dio knjige počinje s poglavljem “Kako do moderne države”. Profesor Ćosić polazi od tvrdnje da Republika Hrvatska, u četvrtom desetljeću postojanja, još nije moderna država, ali ne u elementarnom političkom smislu – jer je već zrela demokracija, članica je NATO-a i EU – nego u tehnološko-razvojnom i gospodarskom pogledu, za što je u prvome redu odgovorna državna politika, koja bi morala biti inicijator pozitivnih društvenih promjena. I to ga najviše muči. I kao čovjeka koji je sve svoje stručno znanje upotrijebio u obrani zemlje u Domovinskom ratu te pokrenuo temeljitu modernizaciju Oružanih snaga u drugoj polovici 90-ih, i kao znanstvenika s međunarodnom reputacijom koji je bolno svjestan da se u nas stručno znanje i vrhunske profesionalne sposobnosti vrlo malo cijene. “U Domovinskom ratu učinili smo ono što je bilo nemoguće mogućim. Nažalost, danas, 26 godina nakon završetka rata, nismo učinili ono što je bilo moguće mogućim. Još sanjamo gospodarski napredniju i snažniju hrvatsku državu u odnosu na onu koju imamo danas”, piše s gorčinom Ćosić. Ali ne odustaje od optimizma i svojega agilnog i racionalnog pristupa u rješavanju problema.

Evo kako on vidi put prema ostvarenju moderne države: “Trebaju nam novi lideri koji će stvarati nove vrijednosti za naše gospodarstvo i za cijelo hrvatsko društvo. Trebamo ljude koji povezuju našu nedavnu prošlost s našom budućnosti. Ti pokretači pozitivnih društvenih promjena, tzv. agents of change, moraju biti hrabri i energični pojedinci koji će povezivati sve generacije Hrvata koji su se borili, ginuli i patili za hrvatsku državu i njezinu budućnost. Trebamo vođe koji stvaraju pozitivnu društvenu klimu i odnose, društvenu harmoniju, a ne iracionalne konflikte koji vrlo često postaju sami sebi cilj. Potrebni su nam novi društveni odnosi, novi gospodarski i poslovni modeli, tehnološke inovacije i partnerstvo s hrvatskim građanima. Hrvatska treba organizirano i mudro stvarati svoju međunarodnu mrežu poslovnih vođa, poduzetnika i menadžera spremnih za globalnu suradnju i pozitivne globalne inicijative i gospodarske promjene. Bez takvih ljudi naše gospodarstvo ostat će izvan umreženih ekonomskih tokova koji karakteriziraju suvremeni globalizirani svijet. Između ostaloga i u tome treba tražiti razloge hrvatskoga gospodarskog kaskanja i zaostajanja.”

Ne bi bilo loše kad bi barem ovo posljednje poglavlje knjige Krešimira Ćosića pročitali hrvatski državni lideri, i to po mogućnosti nekoliko puta.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
30. rujan 2022 11:34