Izbor za najboljeg mladog poljoprivrednika/poljoprivrednicu, koji će predstavljati Hrvatsku na izboru za najboljeg europskog poljoprivrednika, ušao je u završnu fazu. Stručni ocjenjivački sud odabrao je 21 najboljeg.
Ovo su njihove priče.
Od 170 stanovnika malenog sela Novoselci nadomak Pleternice, njih trideset proteklih je godina otišlo kudikamo, tražeći bolje životne uvjete. Ostala je starčad, koja sa svoga ne može da i želi, te nešto onih koji gaje nevjerojatnu ljubav prema ovom nekoć bogatom, ali i danas plodnom slavonskom kraju.
Među njima je i prekrasna obitelj 38-godišnjeg poljoprivrednog tehničara Ivana Bobeka, koji već petnaestak godina dokazuju da se uz puno rada, truda i volje doista može živjeti i u opustošenoj Slavoniji.
Bobek je vlasnik istoimenog OPG-a koji se već godinama bavi proizvodnjom mlijeka isključivo najviše kakvoće, što su prepoznali i kooperanti koji mu za mlijeko, koje strogo kontroliraju, daju višu cijenu, bonus na kvalitetu. Danas proizvode 300.000 litara tog vrhunskog mlijeka, no njihov radni dan ne svodi se samo na veliku farmu, nego i na brojne druge poljoprivredne kulture kojima hrani stoku.
Sve je počelo, priča nam Ivan, 2007. godine kada je OPG u skromnim uvjetima otvorio njegov otac Josip. Imali su samo pet krava i pet junica, iako je danas i to mnogo jer su ljudi uglavnom odustali od stočarstva.
Mladi poljoprivrednik Ivan prihvatio se posla te saznao za program Ministarstva poljoprivrede kojim je uspio financirati gradnju moderne farme u Novoselcima, Uložio je 2,2 milijuna kuna, od čega mu je Ministarstvo pomoglo s 50 posto, a ostalo je uspio dobiti kreditom HBOR-a. Napravio je farmu na kojoj danas drži 50 muznih krava, 20 steonih junica, 25 teladi i jednog rasplodnog bika koji se zove Vole.
- On je tu da pripomogne ako zapne u umjetnoj oplodnji junica - smije se Bobek.
Krvav i skup posao
Farma, koja se prostire na 12 tisuća četvornih metara, građena je prema visokim standardima, a krave imaju mnogo prostora za kretanje te se, kune nam se ovaj poljoprivrednik, gotovo same postroje u red kada dođe njihov red za mužnju.
Mužnja se odvija u automatiziranom postrojenju, a upravo je u tijeku i rad na gradnji tovilišta za 50 junadi. Krvav je to i skup posao, no obitelj Bobek takvog se života, kažu nam, ne bi mogli odreći.
- Podigli smo brojne kredite i sve što smo zaradili, uložili smo u farmu. Zbog toga smo opstali i u kriznim godinama kada je mlijeko jako izgubilo na cijeni. Do 2015. vozili smo Golf "trojku", nismo kupovali stanove, a na ljetovanje nismo niti pomišljali. Sada odemo na more na najviše pet dana, farmu tada pripaze roditelji, ali brzo se vraćamo. Ovo je posao za svaki dan - govore nam.
Prljavi su, kažu, od jutra do mraka, ali i sretni. Pitamo ih kako izgleda njihov prosječni radni dan, a to nam želi ispričati njihova 11-godišnja Anja, koja i sama uskoči u radne cipele kada joj školske obveze to dopuštaju.
- Mama ustaje prva, oko pet sati, tata još spava - govori.
Mama Matea i tata Ivan smiju se pa kažu kako supruga najprije opere izmuzište jer je, uz hranu, stroga higijena jedan od glavnih preduvjeta za kvalitetno mlijeko. Zatim se određuje koje krave idu na mužnju, a oko šest, pola sedam kreće se s hranidbom stoke. Krave se hrane isključivo smjesom žitarica koju Bobeki proizvedu na svojim poljoprivrednim zemljištima.
Sve završava do osam ujutro kada se ide u polje. Imaju oko 70 tisuća hektara, a Bobeku je žao što nedavno nije uspio doći do 16 tisuća hektara državnog zemljišta jer je otkupljivati zemljište od malih vlasnika besmisleno s obzirom na to da je riječ o razbacanim parcelama i nije moguće njihovo okrupnjavanje.
Ispunjen život
A popodne, kad se vrate iz polja, cijeli ranojutarnji proces ide iznova. Svaki je dan isto, ali rutina im ne smeta jer uživaju na svježem zraku i u pogledu na obronke Papuka.
Uzgajaju kukuruz, dio za zrno, a dio za silažu. Tu su i ječam, zob, pšenica te tritikal, mješavina žitarica koja jamči kvalitetnu ishranu muznih krava. Na 12 hektara je posađena i lucerna.
- Imamo zaokruženu priču. Naša grla uvijek imaju dovoljno hrane, a ako imamo višak, prodajemo ga. No, uvijek razmišljamo da hranu spremimo i za šest mjeseci unaprijed - priča vlasnik OPG-a dok nama pogled bježi na 6-godišnjeg Jakova koji je, čim smo ušli na farmu, spremno uzeo grablje i počeo čistiti farmu. Ne možemo se oteti dojmu koliko ovi djevojčica i dječak žive ispunjenijim i kvalitetnijim životom nego oni u gradu za koje se u šali zna reći kako vjerojatno misle da su krave ljubičaste.
Zahvaljujući pametnom ulaganju Bobeki su uspjeli nabaviti i prijeko potrebne radne strojeve. Imaju pet traktora, balirku, sakupljačicu, tri kosilice, prikolicu za transport... Sve što je potrebno, tu je, na ovoj potpuno samodostatnoj farmi. Ne bave se jedino mesom. U kraju više nema klaonica, pa bi životinje morali voziti i prodavati u Brodsko-posavsku županiju, a to im je neisplativo.
Dizanje kredita
Želja je ove radišne obitelji farmu dodatno proširiti kako bi ukupno imali 180 grla stoke. Farmu će proširiti za još najmanje 50 muznih krava, simentalki kakve su i ove koje sada imaju, što će ih koštati oko 2,8 milijuna kuna bez PDV-a. Pedeset posto tih sredstava financirat će preko fondova Europske unije, a ostatak "vlastitim" sredstvima.
Vlastitim stavljamo pod navodnike jer će Bobeki opet podići kredit koji će krvavo otplaćivati, sve kako bi svojoj djeci u naslijeđe ostavili što kvalitetnije uvjete za poslovni start i u nadi da će ih privući težak, ali prekrasan posao sa životinjama i u prirodi.
Završavamo obilazak farme, a Anja i Jakov otkrivaju nam kako mama jako voli pjevati. Što pjeva?
- Jako volim sevdah. Moji kažu da zavijam - smije se i priznaje kako najradije pjeva - kravama.
E, svašta smo čuli, vidjeli i doživjeli, ali da netko pjeva sevdah kravama, to svakako još nismo. Molimo Mateu da nam demonstrira kako to izgleda. I stvarno, Matea čučne pokraj krava, a one kao da već znaju što se sprema počinju formirati publiku, približavajući se ogradi.
Farmom se odjednom razlije prekrasan glas i jedna od mnogima najljepših, ali i najzahtjevnijih sevdalinki - "Emina". Prizor je to koji moramo snimiti i videokamerom, a Matea se isprva skromno malo nećka, no ipak pristaje.
Od čuda se oporavljamo uz nezaobilazne domaće suhomesnate proizvode. Iako su na polju i među kravama od jutra do mraka, kuća im blista, svaka je stvarčica na svome mjestu. Kako čovjek sve to stigne u jednom danu?
- Pa, nije baš da mnogo spavamo, ali to je ono što smo izabrali, i to je život kakav volimo - zaključuju, a mi shvaćamo da smo im već uzeli i previše dragocjenog vremena.
Za kraj kažu kako se nadaju da će baš oni dobiti nagradu za najboljeg mladog poljoprivrednika jer bi im to povećalo prepoznatljivost. Novčanu nagradu bi iskoristili - a kako drugačije - ulaganjem u farmu.
