Sprema se nova bura na političkoj sceni. Građanska inicijativa "Narod odlučuje" najavila je pokretanje prikupljanje potpisa za izmjenu izbornog zakona od 13. do 27. svibnja, kojim žele postići tri cilja: omogućiti preferencijalno glasovanje bez cenzusa, dopisno ili elektroničko glasovanje za državljane izvan Hrvatske te ograničavanje glasovanja predstavnicima nacionalnih manjina o ključnim temama u državi.
Manje-više, ista ekipa koja sada želi mijenjati izborni sustav, isto je pokušala prije četiri godine, ali doživjeli su poraz. U prosincu 2014., Ustavni sud je presudio kako građanska inicijativa "U ime obitelji" nije prikupila dovoljan broj potpisa za raspisivanje referenduma o izmjenama Ustava kojima bi se uredila izborna regulativa jer su prikupili 380.649, a trebali su 404.000 potpisa ili deset posto biračkog tijela.
Što je 2014. htjela Željka Markić bilo je slično aktualnim zahtjevima, a tražila je i da pravo na sudjelovanje u diobi zastupničkih mjesta u izbornoj jedinici ostvaruju kandidacijske liste koje su na izborima dobile najmanje 3% važećih glasova birača. Prema tadašnjem prijedlogu "U ime obitelji", u slučaju da Republika Hrvatska čini jednu izbornu jedinicu za izbor zastupnika, pravo na sudjelovanje u diobi zastupničkih mjesta u izbornoj jedinici ostvarile bi kandidacijske liste koje su na izborima dobile najmanje 2% važećih glasova birača. Jednostavno, na ovaj način i pomoću referenduma, iz "U ime obitelji" probali su povećati svoje šanse da postanu parlamentarna stranka.
Ovaj put zahtjevi su radikalizirani. Kakve su recentne namjere, vidi se iz objašnjenja koje je dala Sanja Bilač, koja je kratko objasnila kako, uspije li njihov referendum, "predstavnici nacionalnih manjina neće moći odlučivati o Vladi niti proračunu Republike Hrvatske". Ukratko, na pomolu je novi udar desnih fundamentalista na politički sustav u Hrvatskoj, iako ni vlast niti opozicija još nisu reagirali na najave iz konzervativne kuhinje.
Goran Čular, docent Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, drži kako je građanska inicijativa "Narod odlučuje", zapravo, velikim dijelom ponavljanje neuspjele inicijative "U ime obitelji" iz 2014. Prema njegovom mišljenju, tri preferencijska glasa su u svakom slučaju prihvatljiva, ali ne i ukidanje praga za preferencijske glasove jer s time potpuno derogira uloga stranke u izborima pa se imena na listama mogu slobodno navoditi abecednim redom. Isto tako, dopisno glasovanje bi bilo prihvatljivo, ali treba biti vrlo skeptičan oko elektroničkog glasovanja. Ipak, najkontroverzniji je prijedlog da se zastupnicima manjina uskrati pravo da odlučuju o Vladi i proračunu, jer tu postoje tri problema.
"Prvo, to inicijativu pretvara u ustavotvornu, jer se faktički uvođenje dva razreda zastupnika u istom domu ne može napraviti bez promjene Ustava. Drugo, ne znam za primjer države koja ima slično rješenje. A razlog za to je ono treće - takvo je rješenje potpuno besmisleno iz aspekta političkog odlučivanja, sve kad bi i bilo provedivo. Ako bi se i dalje većina za podršku Vladi računala na 76 zastupnika, samo ste povećali vjerojatnost da se u Hrvatskoj opetovano ide na izbore, jer ste, izbacujući 8 zastupnika, jako otežali skupljanje većine. Postojeći sustav predstavništva nacionalnih manjina ima svoje zamjerke, ali to je sustav koji zrcali hrvatske posebnosti, a vrijednost političke institucije nije u tome koliko je teorijski konzistentna, već koliko dugo opstoji i funkcionira", rezimira Čular.
Fragmentacija scene
Dodatni problem predstavlja sve veća fragmentacija političke scene jer zahvaljujući koalicijama, već desetljećima veće stranke prenose manje preko praga. Od 1995. naovamo na jedan ili drugi način ulazilo je 5 političkih stranaka koje inače ne bi ostvarile parlamentarno predstavništvo, recimo, 2003., na ovakav način u Saboru se našlo pomalo nevjerojatnih 17 stranaka, na prošlim izborima 16, a trenutno ih je čak dvadeset. Ako najpreciznija definicija uspješnog parlamentarnog sustava glasi kako je riječ o političkom predstavništvu koje uspijeva zahvatiti najveći dio biračkog tijela, a s druge strane je dovoljno okrupnjeno i predstavljeno kroz relativno mali broj stranaka, koje osiguravaju djelotvorno upravljanje državom, tada hrvatski politički sustav sigurno nema te odlike. Jer, iako se izbori još od 2000. održavaju po istom izbornom sustavu, redovito se natjecalo između 55 i 65 stranaka i nezavisnih lista, a broj onih koji su ušli u Sabor je stigao do dvadeset.
Profesor Čular nedavno je objavio tekst u kojem je objasnio što za demokraciju i funkcioniranje sustava znači ovoliki broj stranaka u parlamentu, kao i je li to dobro ili loše. Prema spomenutoj analizi, veliki broj stranaka u parlamentu ne samo da ne pridonosi kvaliteti demokracije već stvara niz problema u funkcioniranju sustava na više razina. Premda se na prvu loptu čini da veći broj političkih stranaka pridonosi boljem predstavništvu građana, drži Čular, sve iznad 7-8 stranaka u parlamentu zapravo dovodi u pitanje i smisao samog političkog predstavništva, jer sitne stranke, uz rijetke iznimke jednoproblemskih stranaka, obično nisu organizacijski sposobne osigurati sistematsko predstavljanje građana na dulji rok.
Daljnji problemi nastaju u funkcioniranju parlamenta. Uz veliki broj stranaka i izrazito liberalna pravila formiranja klubova u Hrvatskoj, dovodi se u pitanje sama ideja parlamentarnih frakcija. Umjesto da je riječ isključivo o pravu stranke da formira klub, u nas postoji niz klubova koji se sastoje od dvije ili više stranaka ili neovisnih zastupnika, pri čemu te članove kluba često vrlo malo toga povezuje, a ponekad i različito glasuju (primjer Kluba GLAS-a i HSU-a). Klubovi, koji poslovnikom imaju pravo na zasebnu raspravu, postaju tako isključivo mehanizmi kojima zastupnici rade na svojoj vidljivosti, na svakoj točki dnevnoga reda izreda se najprije 13 predstavnika klubova, a tek onda idu pojedinačne rasprave.
"I konačno, veliki broj sitnih stranaka, a posebno u uvjetima kad su potrebni za Vladinu većinu, kao što je slučaj s Vladom premijera Plenkovića, poskupljuje politiku. Pri tome nije riječ o snažnim koalicijskim partnerima koji su zainteresirani i sposobni uvjetovati određene politike, već o pojedincima koji svoj položaj koriste za osobne probitke ili za interese vrlo uske klijentele (primjer "Škibolina zakona", Glasnovićeva ugovora s Vladom). Veliki broj sitnih stranaka i niz neovisnih zastupnika u javnosti stvara određenu kakofoniju, dojam da je riječ o stvarnim političkim opcijama, i samo pridonosi nepovjerenju u političke institucije", pojasnio je ovaj politolog. Postavlja se pitanje koje bi bile posljedice spuštanja izbornog praga na tri posto, kako su tražili iz "U ime obitelji"?
Vjerojatni odgovor glasi - vrlo male jer bi se nešto više stranka polakomilo, nastupilo samostalno uvjereno da je 3% dostižno i možda nešto povećalo broj propalih glasova. Također, nekoliko mandata više dobile bi stranke oko 4-5% koje su ionako ušle u parlament. Postoji jedan važniji prag od zakonskoga, a to je matematički, koji je vezan uz broj mandata koji se dijeli u izbornoj jedinici i broju lista koje se natječu. Za D'Hondtovu metodu preračunavanja u našim uvjetima vrijedi: u izbornim jedinicama od 14 mandata i pod pretpostavkom da se natječe npr. 17 lista, lista koja dobije manje od 3,33% na razini izborne jedinice ne može teorijski dobiti mandat, a može ostati bez mandata sve do 6,67%. Ako se natječe 12 lista, nitko ispod 4% neće dobiti mandat, a još uvijek do 6,67% može ostati bez mandata. Kada se napravi simulaciju i spusti prag na svim dosadašnjim izborima na 3%, vide se male razlike, dijelom i zato što je raspon stranaka od 2-5% u Hrvatskoj uvijek bio poprilično ispražnjen.
Zašto to velike stranke rade?
A kada se radi o inicijativi ograničavanja predizbornih koalicija, politolozi će upozoriti da bi zabrana bila protuustavna. Umjesto toga, izborne se koalicije najlakše mogu destimulirati načinom na koji se raspodjeljuje novac političkim strankama. Problem je u tome što se državno financiranje stranaka u nas potpuno oslanja na kriterij broja zastupnika.
"Kad bi se dio financiranja dodjeljivao temeljem broja glasova, otvorile bi se mogućnosti da stranke ozbiljno razmisle isplati li im se stvarati izborne koalicije. To se prvenstveno odnosi na velike stranke koje 'unose' u parlament niz stranaka i pojedinaca koji inače ne bi imali šanse ući u parlament. Te sam izborne koalicije, koje od 2000. čine glavni mehanizam povećanja broja stranaka u parlamentu, nazvao 'tegljačima'. U posljednjim izbornim ciklusima stvar je do kraja eskalirala: 2015. HDZ i SDP uveli su u parlament 8 stranaka koje inače ne bi ušle i pri tome 'potrošile' barem 14 mandata, a 2016. uvele su 5 stranaka i 'potrošile' najmanje 11 mandata. Ne samo da su u parlamentu mogli sjediti njihovi članovi umjesto članova drugih stranaka, pretvorite to u novac koji se dobiva temeljem broja mandata i doći ćemo na godišnjoj razini do nekoliko milijuna kuna."
Zato je politološki interesantno odgovoriti na pitanje zašto to onda velike stranke kontinuirano rade. Na primjer, u Srbiji, kako je nedavno objasnio politolog Dušan Pavlović, SNS - stranka Aleksandra Vučića ima druge poticaje da tegli, pa čak i organizira i financira druge male stranke jer preko njih dobiva utjecaj u tijelima koje provode izbore od središnjeg izbornog povjerenstva do biračkih odbora.
Ali u Hrvatskoj to nije slučaj, objasnit će Goran Čular: "Da idu na izbore samostalno, HDZ i SDP ne bi osvojili ništa manje mandata od svojih koalicija. Jedini odgovor koji se nadaje, ako izuzmemo potpunu iracionalnost, jeste 'hladnoratovska logika' - moramo se 'naoružavati' što širim koalicijama jer samo tako možemo parirati drugoj strani koja se isto 'naoružava'. Ako je tako, a u hladnoratovskim odnosima nije lako steći uzajamno povjerenje, objema strankama bi odgovaralo da si garantiraju obostrane samostalne nastupe tako što će donijeti takva pravila financiranja koja bi ih sigurno odvratila od izbornih koalicija".
Dok se to ne dogodi, Hrvatska će obilovati parlamentarnim strančicama, koje uglavnom parazitiraju, i nikoga ne predstavljaju.