Jaslice za djecu do treće godine nema 40 posto seoskih općina, više od četvrtine nema ih ni vrtić za stariju djecu, a djelatnost dadilje - koja bi zamijenila institucionalnu skrb - sufinancira samo 4,9 posto ruralnih općina.
Roditelji djece s teškoćama koji žive na selu mogu očekivati još manje: rane intervencije za djecu s teškoćama u razvoju ima tek 23,9 posto ruralnih općina, 62,9 posto ih nema, a u 13,2 posto općina predstavnici i ne znaju postoje li uopće. Dnevni boravak za djecu s teškoćama ima samo 11,2 posto njih.
Još je gore odraslim osobama s invaliditetom - za njih dnevni boravak postoji u 5,4 posto općina. Suprotno obećanjima državnog vrha - čak 86,3 posto ruralnih općina nema sigurnu kuću za smještaj žrtava obiteljskog nasilja! Većina stanovništva koja živi izvan velikih središta, nađe li se u nekoj ozbiljnoj životnoj dilemi i treba stručni savjet, psihološku pomoć, neće imati vrata na koja mogu pokucati: škola za roditelje postoji u tek dva posto općina, savjetovališta za psihosocijalnu pomoć u 6,9 posto.
Blizu vlasti
Dio je to otkrića o korištenju socijalnih prava i usluga u ruralnim područjima s manje od 10.000 stanovnika istraživačke trojke Gordane Berc, Slavice Blažeke Kokorić i Ane Opačić sa Studijskog centra socijalnog rada zagrebačkog Pravnog fakulteta upravo objavljenih u Reviji za socijalnu politiku. U istraživanju je sudjelovalo 215 predstavnika općina i pokazalo se, ukratko, da su socijalno rizičnim obiteljima u većoj mjeri dostupna socijalna prava u odnosu na socijalne usluge te da ih trebaju zahvaliti državnoj, a ne lokalnoj vlasti.
I ovdje vrijedi: tko je bliže vlasti bolje se grije - prava i usluge su dostupnije u općinama koje su bliže središtima županija jer je istraživanje potvrdilo ranije analize da u Hrvatskoj postoje velike međuregionalne ekonomske i socijalne nejednakosti te da razina ostvarivanja socijalnih prava najviše ovisi o mjestu stanovanja.
Prema broju socijalnih prava prednjači panonska Hrvatska, sjeverozapadna regija dominira u pravima i uslugama koja olakšavaju obrazovanje djece, a savjetovališne usluge su najbolje razvijene u primorskoj regiji. Panonska Hrvatska kao najslabije razvijena regija, s najmanje je socijalnih usluga, ali suprotno očekivanjima s najviše dostupnih socijalnih prava - oni su se pokazali najboljima u povlačenju sredstava iz europskih fondova.
“Teško je to uopćavati jer postoji jako puno kriterija. Razvijenijim općinama je teže povući novac iz fondova EU, automatski spadaju u višu skupinu i dobivaju manje novca od slabije razvijenih - to je možda razlog u sposobnosti privlačenja novca”, kaže glavni tajnik Zajednica općina Mato Čičak.
Slabe veze
“Naša socijalna politika malo pati od staromodnosti: favoriziraju se, primjerice, naknade, a ne usluge, premda one stvaraju ovisnost korisnika o sustavu i otežavaju stvaranje novog tržišta rada. Problem u ostvarivanju prava nerijetko su i slabe veze između službenih predstavnika vlasti i civilnih udruga preko kojih se dio usluga ostvaruje i posljedično slaba informiranost.
Neke usluge za koje je država vodila kampanju, a lokalna zajednica ih provodi, ušle su u modu, primjerice, pomoć u kući, ali ostaje pitanje jesu li doista svima potrebne baš takve usluge - nekima bi možda bolje rješenje bila stambena zajednica, kad bi takva alternativa postojala.
Pokazalo se i da se strogo razdvajaju društveni od osobnih problema i da se uglavnom smatra da je općina dužna pomoći oko problema nezaposlenosti, ali obiteljske probleme ne vide kao društvene nego kao stvar koju valja riješiti unutar četiri zida - otuda i minimalan broj savjetodavnih usluga jer je generalni stav da nisu potrebne. Za obalu, pak, vrijedi predrasuda da njima pomoć i ne treba jer dobro žive od turizma...”, komentira Ana Opačić.
Slika socijalnih prava za obitelji s djecom na redovitom školovanju izgleda ovako: besplatan ili sufinanciran prijevoz u školu ima 87 posto općina, 67 posto njih stipendira učenike, a 62,3 posto djece ima besplatnu školsku kuhinju, ponegdje sva djeca, ponegdje samo ona iz siromašnih obitelji. Puno manje ih ima pravo na sufinanciranje školske opreme - 32,1 posto, a ljetovanja i zimovanja 27 posto.
Na vrhu liste naknada je pomoć za novorođeno dijete, uživaju ga u čak 95,8 posto općina, a pojedine općine isplaćuju naknadu za opremanje djeteta i iz lokalnog proračuna. U ruralnim područjima mladima je bitno sužena šansa da dobiju pomoć za stambeno zbrinjavanje u vidu subvencioniranja kredita, olakšica za nabavu građevinske opreme, prava na povlašteni otkup. Zapravo, jedva da i postoji - ima ih tek 10,3 posto anketiranih općina.