Na Stradunu se moglo sresti Anitu Ekberg i Sophiju Loren, Elizabeth Taylor i Richarda Burtona. Che Guevara, Nikita Hruščov, šah Reza Pahlavi...

Promišljajući i koncipirajući dionicu za izložbu Šezdesete u Hrvatskoj – mit i stvarnost neumitno mi se kao sudionici i svjedoku tog razdoblja nametnulo razmišljanje što bih iz tog dijela mog postojanja, iz osobnih sjećanja mogla dodati na vremensku crtu.

Godine mog odrastanja odvijaju se u Dubrovniku, gradu natopljenom dugom poviješću nataloženom u njegovim zidinama, trgovima i ulicama. Paul Valéry je govorio da Pariz misli nas, a ne mi njega, te sam se stoga upitala što je to Dubrovnik mislio za mene i dimenziju moje generacije, u koju ubrajam i one nešto starije, te koji su to bili dodijeljeni nam zadaci i činovi memorije ukotvljeni u sjećanje.

Želeći izbjeći klišee o duši ili duhu grada pokušala sam se prisjetiti i naoko marginalnih i svakodnevnih rituala - nostalg...