Promišljajući i koncipirajući dionicu za izložbu Šezdesete u Hrvatskoj – mit i stvarnost neumitno mi se kao sudionici i svjedoku tog razdoblja nametnulo razmišljanje što bih iz tog dijela mog postojanja, iz osobnih sjećanja mogla dodati na vremensku crtu.
Godine mog odrastanja odvijaju se u Dubrovniku, gradu natopljenom dugom poviješću nataloženom u njegovim zidinama, trgovima i ulicama. Paul Valéry je govorio da Pariz misli nas, a ne mi njega, te sam se stoga upitala što je to Dubrovnik mislio za mene i dimenziju moje generacije, u koju ubrajam i one nešto starije, te koji su to bili dodijeljeni nam zadaci i činovi memorije ukotvljeni u sjećanje.
Želeći izbjeći klišee o duši ili duhu grada pokušala sam se prisjetiti i naoko marginalnih i svakodnevnih rituala - nostalgija za žutim dubrovačkim tramvajem, koji je u ljetno vrijeme imao i otvorenu prikolicu koju smo zvali bajvagen. Točno svakih dvanaest minuta prolazio je pokraj moje kuće i odvozio me iz Lapada u osnovnu školu na Pilama. Potom je za doći do Gimnazije trebalo proći Placom ili kako smo ga popularno zvali, Stradunom, koji je u to vrijeme, kako bi to Luko Paljetak rekao, bio veliki tinel, saloča, odnosno salon.
Bilo je to prizorište svih okupljanja, ujutro veliko dječje igralište, što je danas nezamislivo, a navečer sastajanja, uočavanja prvih simpatija. Nakon škole bilo je obavezno odraditi nekoliko đireva gore-dolje. I tu je postojala određena zakonitost. Prema zvoniku se išlo desnom, a vraćalo lijevom stranom, a mladići su uglavnom stajali naslonjeni na izloge.
Živ organizam
Dubrovnik moje mladosti i tijekom zime bio je vrlo živ organizam, sve samo ne dosadan i pust i daleko od svođenja na muzej, hram ili pak hotel, kao neko puko umjetničko sjećanje. Sviralo se i pjevalo na sve strane. Posebice su se iščekivale maturalne zabave koje su bile prave modne revije. Na njima su se prevladavale frustracije dugogodišnjeg nošenja obaveznih crnih kuta. Čak i časopis Svijet piše: “U Dubrovniku su prisutniji talijanski, francuski, američki modeli koji u grad stižu u poklon-paketima ili u kovčezima pomoraca”. Za maskirane balove, poznate pod nazivom Veljun, mjesecima unaprijed smišljale su se dramaturgije i kostimi za uprizorenja satira na aktualna događanja, bilo lokalna ili šireg značenja.
Dubrovački trubaduri, koje je Đelo Jusić osnovao 1961. godine, često sviraju i u tim prigodama, a da ne govorimo o restoranu Jadran koji je bio najposjećeniji plesnjak, jer su tamo svirali tijekom cijelog ljeta. Poseban praznik za grad je bio njihov nastup na Euroviziji 1968. godine u Londonu. Đelo je istovremeno s Trubadurima okupio dubrovačku djecu i osnovao zbor Mali raspjevani Dubrovnik kroz koji su prošli mnogi danas zapaženi glumci i pjevači. Kako su mnogi polazili i muzičku školu, to su već ranih 60-ih došli na zamisao osnivanja vokalno-instrumentalnih sastava, koje smo onda zvali VIS. Moglo bi se reći da je svaki hotel ili restoran imao svoj band. Među prvima su Srebrne pruge, Libertasi, Sablasti, Plave zvijezde, Plavi kristali, Rubini, Mladi Njarnjasi, Dubrovački poklisari, čak dvadesetak sastava u jednom malom gradu.
Statusni simbol
Među gimnazijalcima posebno su bile popularne dvije grupe, Albatrosi i Tomazopani, jer su članovi bili iz nekog od razreda. Svi oni trudili su se po netom završenom San Remu uvrstiti najnovije pjesme u svoj repertoar. Statusni simbol bilo je posjedovati Fender Jazz Bass gitaru. Big band Mata Miljasa i Plesni orkestar Antuna Simatovića također su sveprisutni na priredbama poput Prvog pljeska, Olimpijada znanja i na mnogim drugim zabavnim priredbama.
Dubrovnik je sa svojim područjem uključen u informativni program domaće televizije puštanjem u rad relejne stanice tek u svibnju 1965. godine, a dotad se mogao pratiti samo program talijanske televizije RAI. Te iste godine Ibrica Jusić počinje redovito pjevati na mitskom mjestu njegove karijere, skalinima dominikanskog samostana. Do kraja desetljeća Dubrovnik čak ima i četiri disco-kluba. Prvi je otvoren 1968. u Omladinskom domu u ulici Cvijete Zuzorić, koji je radio u danas nezamislivo vrijeme, od 18 do 23 sata, popularni, Aquarius ima i vrlo posjećene matineje. Pravi noćni koji su radili do jutra bili su Number 1 na Pilama, koji su pokrenuli Vlaho Srezović i Albert Papo, kasnije osnivači zagrebačkog Saloona, i klub na brodu Nelson. Sve njih povezuje legendarni lik prvog DJ-a Gordana Prišlića Vjeverice.
Prvi dubrovački DJ Gordan Prišlić Vjeverica
Glazbeno-scenski spoj Crkve i tada mladih dubrovačkih rokera okupljenih u VIS Orlandovi dječaci, dogodio se na Uskrs, 6. travnja 1969. o obljetnici Velikog potresa u dominikanskoj crkvi, gdje je prvi put kod nas izvedena Beat-misa kao samostalni koncert. Ni crkvene, ali ni političke strukture nisu blagonaklono gledale na ta događanja, jer je to uskoro postala redovita praksa nedjeljom u 11 sati, a uveli su i popularnu omladinsku polnoćku. Slavni pjevač Milo Hrnić svjedoči da je počeo svoju karijeru upravo u toj crkvi. Dubrovnik je posebice bio ponosan i na svoje tri kraljice ljepote: Romanu Milutin koja je ponijela titulu miss bivše države 1959., Nikicu Marinović koja nas je prva predstavljala na izboru za Miss svijeta 1966. u Londonu, gdje je proglašena najljepšom Europljankom i prvom pratiljom Miss svijeta, te Ivonu Puhjeru, miss Jugoslavije 1968. godine.
Vrijeme je to i početka turističke gradnje. Hotel Neptun jedan je od prvih modernih hotela sagrađenih u Dubrovniku nakon Drugog svjetskog rata 1961., Neven Šegvić dograđuje hotel Excelsior 1965. Jedna od legendi Grada, vaterpolo klub Jug, konačno iz mora na Dančama prelazi u bazen koji je svečano otvoren 4. srpnja 1961. godine.
Gradi se i Jadranska magistrala. Prometna povezanost je loša, avioni su skupi, te se uglavnom putovalo Plavom magistralom do Rijeke, odnosno brodovima Jadrolinije koji su dužobalno povezivali sjeverni i južni Jadran, a moglo se i vlakom, popularnim Ćirom do Sarajeva. Nažalost, obje poveznice su ukinute i više ne postoje.
Jedan brod, Jacopo Tintoretto, zadobio je u svijesti Dubrovčana mitske dimenzije. Ukidanjem viznog režima za strance 1966. godine, a potom i za domaće, otvaranje redovne brodske linije između Dubrovnika i Barija postalo je sinonim slobode putovanja u dotad nedostižno potrošačko društvo. Mladi su putovali namjenski, osobito pred maturalne zabave, a kupovali su se i modni časopisi, poput Grazije, Gioie ili revije Epoca.
Povlašteno odrastanje
Tek naknadnim pamćenjem shvaćamo koliko smo bili povlašteni što odrastamo u Dubrovniku 1960-ih godina koji je ponajprije nama, i to ne samo u kulturnom smislu, bio prozor u svijet. Mnogi slavni ga posjećuju; od političkih moćnika do slavnih filmskih zvijezda. Nikita Hruščov, šah Reza Pahlavi pa sve do okrunjenih glava, poput belgijske i engleske kraljice. Na Stradunu se moglo sresti Alidu Valli, Anitu Ekberg pa i Sophiju Loren, Yula Brynnera, Elizabeth Taylor i Richarda Burtona. Čak je i Che Guevara, poput ostalih, odsjeo u hotelu Excelsior. Najveća atrakcija ipak je bila Jacqueline Kennedy, udovica američkog predsjednika Johna, koja je nepunih osam mjeseci nakon atentata u Dallasu posjetila Dubrovnik. Modna ikona i sukreatorica stila, izazvala je golemu medijsku pozornost.
I mnogo prije ”Igre prijestolja” Dubrovnik je već od ranih 60-ih poslužio kao scenografija za mnoge filmove kao ”Operacija Tizian” ili “Okus nasilja”, čija smo snimanja pratili skriveni iza persijana. Poseban je doživljaj bio kad su se našoj maturalnoj zabavi u hotelu Excelsior pridružili svi protagonisti filma ”Harem” koji se snimao te 1967. godine. Tako je s maturantima plesala i Carroll Baker kojoj je slavu donijela uloga u filmu ”Baby Doll”, prema kojem se potom nazivala i vrsta popularne spavaćice, te su se među nas umiješali i Renato Salvatori i Ugo Tognazzi, kao i drugi koji su radili na toj produkciji.
Kulturni život možda je najsjajnije poglavlje. Teatar je bio jedan od najboljih u zemlji, te je tih godina gotovo svaki student koji je završio ADU u Zagrebu barem na godinu dana došao u Dubrovnik, jer je igrati uz velikane poput Milke Podrug Kokotović, Miše Martinovića i Izeta Hajdarhodžića predstavljalo veliko iskustvo.
Slovenski dirigent svjetskog glasa Anton Nanut vodio je od 1958. godine punih 17 godina Dubrovački gradski orkestar, a istovremeno je bio ravnatelj Muzičke škole. Na način Leonarda Bernsteina priređivao je didaktičke koncerte za škole.
Program Umjetničke galerije bio je vrlo bogat. Godine 1960. godine prikazana su djela Henryja Moorea, 1970. godine Joana Miróa, a tijekom desetljeće je predstavljena sva onodobna suvremena produkcija domaćih umjetnika. I Jagoda Buić jednu od prvih izložbi održala je upravo tamo. O redovitim predstavljanjima Grupe osmorice pisali su vrhunski povjesničari umjetnosti poput Vere Horvat Pintarić, a slavni Herbert Read predgovornik je prvoj retrospektivnoj izložbi o Deset godina majstorske radionice Krste Hegedušića. Zaključno s 1971. godinom, Dubrovčani su mogli vidjeti i prvi povijesni pregled na temu Suvremena turistička arhitektura u Hrvatskoj.
No, bilo je i mjesta gdje si slikarstvo mogao neposredno doživjeti. Atelijere imaju slikari Antun Masle, Ivo Dulčić, Ivo Vojvodić, Đuro Pulitika i još poneki. Tamo sam osjetila kako miriše svježa slika, a smjela sam je i uzeti u ruke.
Karajan s filharmonijom
O Dubrovačkim ljetnim igrama napisano je više monografija, no tek novijim poveznicama znamo kolika je prednost bila, već 1962. godine, gledati mladu Judi Dench, danas planetarno poznatu kao M iz filmova o Jamesu Bondu, kao Shakespeareovu Juliju u predstavi Old Vica. Moći uživo prisustvovati koncertima Mstislava Rostropoviča, Isaaca Sterna pa i Duke Ellingtona. Gledati izvedbe slavnih baletnih trupa Maurice Béjarta, Alvina Aileya, Glen Tetleya. Dovoljno je navesti da samo u posljednjem tjednu sezone 1968. godine nastupaju redom slavni dirigenti: Zubin Mehta, Genadij Roždestvenski te Herbert von Karajan s Berlinskom filharmonijom, koji je kao dirigent prvi izborio status medijske zvijezde. Podrazumijeva se da smo gledali svu domaću produkciju, ponajprije Spaićeve režije Držića i Vojnovića.
Karajan i Berlinska filharmonija na Igrama 1968.
Dubrovačka djeca su bila dobro došla te su upornim prisustvovanjem priredile vlastitu izvedbu “Dunda Maroja”. Intendanti poput Josipa Depola i Fani Muhoberac osobno su vodili računa da đaci mogu besplatno na predstave, što je bio sjajan način odgajanja nove publike. Bili smo u transu od začudnih meraviglia krilatih konja, oživljenog fantastičnog viteškog razdoblja u multimedijalnoj predstavi ”Orlando Furioso” (Bijesni Orlando) Ludovica Ariosta u izvedbi Teatro Libero Roma u režiji Luce Ronconija. Godinu 1971. zaključuje predstava Ivana Kušana ”Svrha od slobode” u režiji Miroslava Međimoreca, čiji smo naslov, mi Dubrovčani, dvojako čitali, kao svrhu, odnosno cilj, ali i u vojnovićevskom značenju svrhe kao slutnje kraja.
Za vrijeme tih ljetnih mjeseci Dubrovnik je doslovno doživljavao invaziju hipija, za koje to još nije bio uvriježen izraz. Zvali su ih jednostavno čupavcima. Bilo ih je posvuda, a omiljena spavaonica im je bila ispod Sponze, ali je bilo teško pronaći mjesto gdje si mogao proći, a da nisu ispustili ruksake i polegli na njih. Neki svjesni omladinci su ih po nalogu komiteta nasilno bacali u more i šišali, što je u tisku opravdavano kao uklanjanje nereda i smetnje javnom redu, a ne protivljenje dugoj kosi.
Refleksivnom nostalgijom pokušala sam dozvati sjećanja, odnosno iznijeti osobnu, privatnu istinu koja je vjerujem u mnogočemu sukladna i kolektivnoj svijesti i staviti je u okvire koji daju koherentnost i značenje tim iskustvima. Doživljavala sam Grad kao personu iz teatarske, dramske, tragične ili komične fikcije u kojoj je život bujao, i koji tada nije bio tek naljepnica na spomeničkoj okamini kroz koju samo prolaze i odlaze mase turista te iz osobne perspektive predstaviti uvid u simboličku prizmu koja se naziva identitetom grada.
Nikica Martinović bila je najljepša Europljanka 1966.
Na kraju moram zahvaliti i mojoj Facebook grupi Dubrovnik nekad, posebice administratorima, ali i svim članovima koji su ove moje neobavezne krhotine sjećanja potkrijepili i pomogli uobličiti u jednu od mogućih mozaikalnih slika.
Više o 60-ima u Hrvatskoj i svijetu možete čitati u besplatnom mega magazinu koji će u ponedjeljak 4. lipnja biti objavljen kao besplatni prilog Jutarnjeg lista