Predsjednica saborskog Odbora za obitelj, mlade i sport Vesna Vučemilović, članica Kluba Hrvatskih suverenista, traži sveobuhvatnu istragu o tome postoji li u Hrvatskoj krijumčarski lanac trgovine djecom. Najavila je za sljedeću srijedu tematsku sjednicu o slučaju posvajanja djece iz Konga, a danas je od glavne državne odvjetnice Zlate Hrvoj-Šipek zatražila izvide o kaznenoj odgovornosti Saše Ričkovića koji je u emisiji Otvoreno javno ispričao kako je 2013. pomogao jednom čovjeku da posvoji dijete iz DR Konga, i to preko mafije, "Crnog Viteza"...
Molili ste Vrhovni sud da vam dostavi broj posvojene djece iz Konga. Kakav je rezultat?
- U posljednjih pet godina općinski sudovi u Hrvatskoj izdali su 68 rješenja kojima su potvrđena međudržavna posvojenja djece iz Konga, a od toga su 23 postupka provedena na Općinskom sudu u Zlataru - znači jedna trećina posvojenja djece iz Konga odobrena je na jednom malom općinskom sudu. Taj podatak, najblaže rečeno, zahtijeva temeljitu istragu nadležnih tijela.
Ako su sudovi neovisni u trodiobi vlasti ne znači da mogu raditi po svom nahođenju nego moraju poštivati sve zakonske propise, ali i međunarodne konvencije. DR Kongo nije potpisala međunarodnu konvenciju o priznavanju stranih isprava što znači da je cijeli postupak prije nego što je došao na sud trebao proći proces legalizacije, a nije. Sudovi kažu da nisu radili po Obiteljskom zakonu, mada su trebali.
Predsjednik Vrhovnog suda Radovan Dobronić izdao je preporuke kojih bi se sudovi trebali držati, ali moramo znati da one nisu obvezujuće. To znači da sudovi mogu nastaviti raditi kao što su i do sada sve dok se ne naprave izmjene i dopune zakona koje je najavio ministar obitelji Marin Piletić.
Preporuke predsjednika Dobronića pokazuju da su ti postupci do sada bili na klimavim nogama. Jesu li one dovoljne?
- Preporuke da sudovi provjere autentičnost dokumenata strane sudske odluke i vide jesu li posvojitelji u Registru je doslovno minimum minimuma, nešto što su sudovi, da su dobro radili svoj posao, trebali raditi i sve ove godine. Ali nisu. Sada svi pokušavaju maknuti ovu temu od sebe jer se radi o ozbiljnim kaznenim djelima, o potencijalnoj međunarodnoj mreži krijumčara djece.
Ovaj slučaj razotkrio je velike i teške propuste u sustavu: mi uopće ne znamo kako su djeca iz Konga došla u Hrvatsku, kakav su i jesu li uopće proces posvojenja prošla u Kongu, jesu li uistinu siročad ili su na silu i prevaru oduzeta svojim roditeljima. I što je najgore, mi uopće ne znamo što se s tom djecom događa kad dođu u Hrvatsku, nema kontrole centara za socijalnu skrb nad tim posvojenjima, kao što postoje za domaća, nema registra. Na primjeru ovih osam državljana vidimo da su dva para tek u procesu što ne znači da će i dobiti pozitivno mišljenje - ja mogu biti u procesu izdavanja dozvole za upravljanje gliserom, ali dok ju ne dobijem ne smijem ga voziti.
Od tog broja međudržavnih posvojenja koja su u dva tjedna sa četiri narasla na 90 pa na 131, možda i 180, mi nismo isključili da neka od te djece nisu možda završila tamo gdje nisu trebala. Ne govorim da je to tako, ali ta opasnost postoji. Činjenica je da mi to ne znamo i to je porazno za Hrvatsku. Samim tim što je ministar Piletić najavio izmjene i dopune zakona, što je Dobronić dao preporuke, na neki način je priznanje da se postupci međudržavnih posvojenja kod nas nisu radili kako treba.
Sudovi su s velikom lakoćom priznavali odluke stranih sudova. Ministarstva u drugim zemljama daju jasne upute o tome kakav je legalan put za posvojenje. Naše Ministarstvo vanjskih poslova nije uopće obavijestilo Ministarstvo obitelji da je Kongo suspendirao izlazne dozvole za djecu...
- Toliko se rupa otkrilo da ne možemo ne biti zabrinuti. Sudovi su neovisni, upravna tijela koja su upisivala djecu u matice isto. Svatko je gledao samo svoj štambilj, ne vodeći računa da se iza svakog tog papira krije sudbina jednog djeteta. Djeca nisu zaslužila da ih tako tretiramo - postupak uvoza automobila iz Slovenije u Hrvatsku kompliciraniji je od postupka posvojenja. Nama je bitno ispuniti formu, imati instituciju, agenciju, odbor, a kako ljudi rade svoj posao i hoće li odgovarati ako ga ne rade dobro, manje je važno. Vidimo to i na aktualnom slučaju povećanja cijena.
Cijene divljaju unatoč tome što smo imali upravljačko tijelo koje je vodio premijerov savjetnik Savić, koordinacijsko tijelo zaduženo za kontrolu povećanja cijena koje je vodila bivša državna tajnica iz Ministarstva gospodarstva Nataša Mikuš Žigman. Ona očigledno nije napravila svoj posao. A gdje je gospođa Žigman sada? Eno je u Podravci na dobro plaćenoj menadžerskoj poziciji. Tako i u ovom slučaju.
Ako nitko ne bude odgovarao za propuste koji su vidljivi svakome tko ima imalo soli u glavi i jasno mu je da sa sustavom nešto ozbiljno ne štima, onda se moramo zapitati kakva smo mi država u kojoj svatko može raditi što hoće. Ne možemo kao društvo pustiti samo da prođe, praviti se da nitko ne vidi da se radi o moralno i zakonski vrlo, vrlo sumnjivoj i zabrinjavajućoj praksi. Oni koji pokušavaju ilegalnim kanalima doći do djeteta, pravdajući to plemenitim namjerama, morali bi dobro razmisliti što rade. Moraju biti svjesni da je ilegalno posvojenje također trgovina ljudima i da postoji ultimativno pravo djeteta da zna svoje porijeklo, tko su mu biološki roditelji, da odrasta u funkcionalnoj obitelji.
Temi posvojenja moramo vratiti njezin stvarni fokus - najbolji interes djeteta, a u ovoj priči djeca su se tretirala kao objekti od strane svih institucija. Prevladava stav, u Kongu je rat, siromaštvo, u Hrvatskoj će djeci automatski biti bolje. Naravno da to nije nužno tako. I Hrvatska ima puno socijalno ugroženih, zamislite da dođu bogati Amerikanci i kažu sad ćemo mi vas spasiti od siromaštva, vašoj će djeci u Americi sigurno biti bolje.
Ako su posvojitelji išli po djecu iz Konga, što su radili u Zambiji? Ne želim prejudicirati ishod postupaka, ali sve to skupa nije dobro. Tragično je stanje dječjih prava u Hrvatskoj: da Zambija nije reagirala, u Hrvatskoj bi se nastavljala ovakva problematična praksa. Hrvatska mora stvar raspetljati do kraja, otkriti tko su ljudi koji čine tu mrežu koja omogućuje posvajanja nezaštićene djece iz zemlje koja je u visokom riziku.
Zatražili ste istragu i utvrđivanje kaznene odgovornosti Saše Ričkovića.
- Nevjerojatno je da na javnoj televiziji imamo priznanje čovjeka koji je sudjelovao u krijumčarenju djecom, ali još uvijek ne znamo, a trebali bi znati, gdje taj lanac završava; tko u Hrvatskoj u tome sudjeluje, jesu li to neki odvjetnici, neke nevladine udruge...
Spominje se i Crkva.
- Ja to ne znam, ali očekujem od hrvatskih institucija da to do kraja rasvijetle, počiste i da odgovaraju svi oni koji su sudjelovali u toj i moralno i zakonski upitnoj praksi.
Zlata Hrvoj-Šipek izjavila je na sjednici Antikorupcijskog vijeća da ne prati medije premda bi po službenoj dužnosti trebala pokretati postupke kad postoji osnovana sumnja da je počinjeno kazneno djelo. Stoga sam je upozorila da je cijela javnost u emisiji Otvoreno čula javno priznanje čovjeka da je sudjelovao u krijumčarenju djece.
Čuli smo i da putovnica u Kongu košta dva dolara, a cijeli proces posvojenja između 20.000 i 40.000 dolara! Možda mi je promaklo, ali nisam primijetila da je DORH išta učinio, ministar Božinović je rekao da SOA i policija rade istragu, ali ne znamo što radi DORH.
Što bi hrvatske institucije trebale učiniti u cilju pravne sigurnosti djece i posvojitelja?
- U interesu djece je da se istraži kako su ona prošla proces posvojenja, jesu li im živi roditelji, a ne da ih sami idu tražiti sa 20 godina. To je ključno za njih - oni moraju znati otkud su došla i zašto, jesu li im posvojitelji prošli sve procedure koje su trebali prema zakonima. Problemi koji nastaju ilegalnim posvojenjima golemi su za djecu, posvojitelje, cijelo društvo. Možda ni ti posvojitelji nisu svjesni u što su ušli, možda su i oni sami žrtve. Ključni su oni koji su taj lanac stvorili i održavaju ga na životu. Nitko sam ne kaže: evo idem u Zambiju po dijete.
Portali su puni priča u kojima razni ljudi ilegalna posvojenja prikazuju kao plemeniti čin. Posvojenje je čin roditeljske odgovornosti, ne bi trebalo biti stvar egocentrizma. A odgovorni roditelji dužni su djeci pružiti sigurno okruženje za odrastanje. Ako je netko krenuo u posvojenje na sumnjiv način, pristao da se ne zna stvarna priča porijekla konkretnog djeteta, nameće se pitanje koliko je spreman biti odgovoran roditelj. Možda to zvuči oštro, ali pogrešno je da se mi bavimo pravima posvojitelja umjesto da se bavimo zaštitom djece.
Ova četiri mališana sigurno su traumatizirana, promijenili su već četvero ruku, od roditelja u sirotište, iz sirotišta među posvojitelje, a sad su na tajnom mjestu... Hrvatska je od 1. siječnja dio schengenskog prostora, a suočavamo se s time da se kod nas može trgovati djecom. Institucije moraju reći tko je za ovo odgovoran ako želimo biti ugledna članica EU. I ako želimo zaštititi djecu.