Što je po dolasku zatekla kratkotrajna vlada Tihomira Oreškovića, a što nam za sobom ostavlja? Jesmo li propustili “dobru krizu” propustivši promjene? Jesmo li dovoljno proračunski zdravi da preživimo sljedeću, po mnogima prijelomnu godinu, u kojoj na naplatu dolazi lavlji dio međunarodnih kreditnih obaveza?
Što se doista događa s reformom obrazovanja? Kakve nam porezne reforme nude stranke, a što je realno očekivati? Na koji način možemo sačuvati zdravstveni sustav i povećati održivost i kvalitetu mirovinskog? Smijemo li, nakon više desetljeća zloporabe, uopće koristiti termin “reforma”?
Sve o izborima u rujnu pratite na posebnom specijalu Jutarnjeg
“Prava pitanja”, kada smo ih kao kontinuiranu tematsku cjelinu pokrenuli uoči prošlogodišnjih parlamentarnih izbora, zamišljena su kao vodič kroz džunglu nedovršenih političkih zadataka. Kako podići pogled s pločnika, osloboditi se pesimizma, naučiti zaobilaziti populističke besmislice političara i fokusirati se na ono bitno što treba napraviti, bez čega će Hrvatska, a s njom i mi sami, ostati zaleđena pri dnu Europe, u tranzicijskom međuprostoru koji smo sami za sebe napravili i, čini se, čvrsto ogradili.
U dvije dosadašnje serije autorskih analiza i članaka Jutarnji list je identificirao niz prioritetnih zadataka ne samo za političare nego za sve koji se na bilo koji način namjeravaju aktivno uključiti u transformiranje Hrvatske u bolju društvenu zajednicu. Predstavili smo i niz mogućih rješenja. U osjetljivom trenutku krhkog oporavka od krize koja nas je gušila više od šest godina javnost se pokazala zrelijom od politike. Prvi put u kratkoj povijesti hrvatske države politička garnitura koja je zakazala mora otići. Vlada je pala suočena s vlastitom nesposobnošću da nadvlada škrte osobne perspektive svojih vlastitih najutjecajnijih članova.
Pitanje: što možemo očekivati od garniture koja bi u listopadu trebala preuzeti državu? Jesu li sudionici političkih procesa u Hrvatskoj iz današnje krize vlasti uspjeli naučiti lekciju ili smo u za nas možda presudnoj krizi novih lica i svježih ideja osuđeni na kontinuitet neuspjeha.
Hitno
Ako smo išta mogli naučiti iz današnjeg produljenog političkog fijaska, na prvom mjestu je nužnost hitne profesionalizacije svih tijela državne uprave. Zastupnici i ministri uvijek će biti političari, to jest njihov posao, ali u zrelom društvu prema kojemu težimo ministarstva i druge vladine agencije nisu “politička tijela” zamišljena da u njima borave i rade članovi i simpatizeri vodećih političkih stranaka, nego ozbiljne tvrtke čiji su stručnjaci osposobljeni da provedu u praksu svaku važnu političku promjenu, a prije svega profesionalci kojima održavanje hladnog pogona, kakav bi načelno trebao raditi danas u političkom interregnumu, ne predstavlja problem.
Bit će zapamćena ona vlada koja prva uspije državni aparat osloboditi tereta politike, a to znači ona čiji će se članovi unaprijed odreći privilegija stranačkog i svakog drugog nepotizma i biti svjesni da se preuzimanjem funkcije automatski odriču prava da u prvi plan guraju osobni interes. Da bismo to postigli, morat ćemo još jednom preispitati i vlastito poimanje institucije države, vlade, vlasti i uprave.
Kao velika zajednica svih svojih građana država ima obavezu svima osigurati infrastrukturu potrebnu za kvalitetan život, stabilan pravni okvir za zaštitu osobnih i radnih prava i oštro eliminirati svaku mogućnost diskriminacije. Oni koji upravljaju državom nisu vlast, nego voditelji servisa koji je na usluzi svim građanima. Taj servis međutim nije besplatan, štoviše vrlo je skup, a financira se novcem prikupljenim iz legalnih zarada građana. Statistika rada na crno i utaje poreza znak je da i o tome moramo raspravljati.
Bez rezultata
Vlada s kojom se rastajemo odlazi bez rezultata, samo zato citiram ministra iz garniture ne baš uspješnih prethodnika. - Kada bi brojke bile stalno dostupne javnosti, ministri bi trošili odgovornije - rekao mi je Boris Lalovac, prethodnik obećavajućeg Zdravka Marića na funkciji ministra financija, dok mi je ne tako davno pokazivao radni model sustava elektronskog nadzora svih troškova države. Lalovcu, čini se, nije nedostajalo inicijative (bankari koji zbog njegovih poteza u rješavanju afere franak tuže državu misle da je upravo toga imao previše), bio je međutim kratak s vremenom da provede dosad najoštriji zaokret u domaćoj financijskoj politici. Jednom kad se uvede, transparentnost proračuna bit će teško ukinuti. Problem je što taj potez ni dalje ne odgovara nijednoj od postojećih političkih opcija.
Rasprava pod egidom “Prava pitanja” prije svega treba biti rasprava o hrabrosti i budućnosti. Političkoj hrabrosti onih koje biramo, ali i našoj vlastitoj da napokon sami pred one koje biramo postavimo niz jasno formuliranih zadataka, da ih oslobodimo borbe s tuđim grijesima iz prošlosti i da ih usmjerimo oštro naprijed. Samo tako dobit ćemo državu koja će osigurati kvalitetan život i nama i generaciji koja dolazi.
Izbori su u rujnu. Treća serija Pravih pitanja kreće sutra velikom revizijom nažalost nevelikog učinka vlade na odlasku. Ljetna vrućina ne smije biti izgovor za manjak kritičkog razmišljanja.