Štrajk zaposlenih u obrazovanju traje već 29 dana, ovo su najvažnija pitanja i odgovori.
Zašto su sindikati obrazovanja krenuli u štrajk?
Radi dugogodišnjeg zanemarivanja resora u kojemu svih 68 tisuća zaposlenih u osnovnom i srednjem školstvu, od spremačica, preko učitelja, stručnih suradnika do ravnatelja, zaostaje u plaćama za ostalim javnim službama. Točnije, koeficijenti složenosti poslova zaposlenih u obrazovanju, prema sindikalnim izračunima, niži su za oko 6,11 posto za koeficijentima ostalih javnih službenika iz resora zdravstva, socijalne skrbi, visokog obrazovanja, kulture i dr., koji rade na poslovima slične složenosti poslova i imaju istu stručnu spremu. Primjerice, asistent na fakultetu koji ima do pet godina radnog staža ima koeficijent 1,406, a učitelj i nastavnik s više godina staža 1,325.
Što sindikati obrazovanja u štrajku traže?
Isključivo rast koeficijenata od 6,11 posto svim zaposlenima u sustavu obrazovanju i to kroz izmjenu Uredbe o koeficijentima, što bi dovelo do rasta njihovih plaća u prosjeku za 600 kuna bruto, odnosno 300 kuna neto. Sindikati su dosad isticali da su spremni pregovarati o dinamici isplate, odnosno prihvatili bi mogućnost da se taj iznos koeficijenta nadoknadi kroz određeno vrijeme, primjerice, da se koeficijent povisi za tri posto odmah, a još tri posto početkom iduće godine ili nekakav sličan model.
Što nudi Vlada?
Vlada je dosad mijenjala ponude sindikatima, ali ni jedna nije bila na tragu rasta koeficijenta u traženom iznosu. U postupku mirenja početkom listopada Vlada je ponudila sindikatima uvođenje posebnog dodatka za prosvjetu od ukupno četiri posto prema modelu 2+2, od kojih bi se prvi dio isplaćivao već od 1. listopada ove, a drugi dio od dva posto od 1. lipnja iduće godine.
Kada su to sindikati odbili, premijer Andrej Plenković najavio je rast osnovice svim zaposlenima u javnim i državnim službama od 6,12 posto od iduće godine (školstvo, zdravstvo, socijalna skrb, kultura, policija, carina, državni uredi i ministarstva itd.), a naknadno je uz to prosvjetarima ponuđen rast koeficijenata za dva posto nakon 30. lipnja iduće godine ako Vlada u međuvremenu ne korigira Uredbu o koeficijentima u javnim službama. Najnovijom ponudom Vlada je taj rast koeficijenata preinačila u dodatak od dva posto od istog datuma, što su sindikati protumačili kao još lošiju ponudu, jer takav dodatak u konačnom iznosu donosi manji rast od koeficijenta.
Zašto sindikati školstva ne žele prihvatiti Vladinu ponudu?
Prije svega jer za rast koeficijenata u obrazovanju od 6,11 posto država godišnje treba izdvojiti nešto više od 400 milijuna kuna, a iz Vlade uporno ponavljaju kako taj iznos ne mogu osigurati. Istovremeno, najavljuju porast osnovice od 6,12 posto za svih oko 240 tisuća javnih i državnih službenika od iduće godine, što će državni proračun koštati oko 1,7 milijardi kuna.
Uz to, rast osnovice za zaposlene u obrazovanju nije isto što i rast koeficijenata jer se njime ne uklanja zaostajanje plaća u prosvjeti za ostalim javnim službama, nego se samo produbljuje. Primjerice, zbog rasta osnovice od 6,12 posto te povećanjem neoporezivog osobnog odbitka za sve radnike s 3800 na 4000 kuna osnovna plaća liječniku specijalistu u bolnici s 8 godina staža porast će za 1718 kuna, a učitelju s 15 godina staža za 380 kuna.
Koliko državu košta radni dan zaposlenih u obrazovanju, odnosno koliko gubi ako se dan štrajka plati a učitelji ne rade?
Prema podacima Ministarstva znanosti i obrazovanja, ukupan bruto dnevni trošak za zaposlene u obrazovanju državu košta oko 30 milijuna kuna, a toliko se “gubi” ako svih 68 tisuća zaposlenih štrajka a štrajk im je plaćen. Dnevna zarada učitelja iznosi u prosjeku 315 kuna, a bez toliko će novca dnevno ostati u slučaju da Vlada doista od 15. studenoga, kako su najavili, dane u štrajku više ne bude plaćala.
Do kada štrajk može trajati?
Sindikati kažu, do ispunjenja zahtjeva o rastu koeficijenata od 6,11 posto. Već sada svaka je škola bila osam dana bez nastave, a Ministarstvo obrazovanja predlaže da se to nadoknadi subotama, skraćivanjem praznika ili produžetkom školske godine. Čini se da će svaka škola morati o tome samostalno odlučiti, a negdje najavljuju da bi odluka trebala biti donesena na razini osnivača (županija i gradova), vodeći računa tko je od djelatnika i koliko vremena proveo u štrajku.