Osijekom se u ranu jesen više neće širiti miris šećerne repe. Nakon 115 godina, točnije od 1906. godine kada je u Tvornici šećera Osijek odrađena prva kampanja prerade šećerne repe, ovaj brend osječke industrije, koji je sredinom 80-ih godina zapošljavao 3000 ljudi, pao je na koljena. Tiho i neprimjetno odlazi u legendu, a skupa s njim i 200-tinjak njegovih radnica i radnika. Brojni su već potpisali ponuđenu odluku o redovitom osobno uvjetovanom otkazu ugovora o radu.
- Potpisao sam ga pod jednim laganim pritiskom. Da nisam, prošao bih puno lošije. U odluci piše da nam ne mogu ponuditi drugo radno mjesto, jer kao nismo osposobljeni, iako sam u ovoj tvornici radio sam na svim strojevima i u svim pogonima, za što sam i obučen. No, oni su čvrsto odlučili zatvoriti tvornicu, politika ih na tom putu ne ometa, kao ni sindikati i na kraju smo ostali prepušteni sami sebi.
U takvim uvjetima, uzeo sam što mi je ponuđeno, ali nije mi nimalo lako zbog toga - rekao nam je jedan razočarani, sada već bivši, radnik Šećerane. Tvrtka mu je, inače, kao i ostalim radnicima ponudila otpremninu u iznosu od 3000 kuna po godini radnog staža provedenoj u Šećerani te četiri bruto plaće.
Pokušaj spašavanja
Osječka šećerana druga je u samo nekoliko mjeseci koja zatvara pogone i gasi proizvodnju. Prije je to učinio virovitički Viro. Vlasnik osječke tvornice je Žito grupa Marka Pipunića, a virovitičke, kao i županjske Sladorane, koja će jedina preživjeti, Marinko Zadro. No, sve tri šećerane od 2019. su djelovale pod zajedničkom tvrtkom Hrvatska industrija šećera (HIŠ) u koju su se Zadro i Pipunić udružili ne bi li pokušali spasiti proizvodnju koja je godinama bivala sve teža i kompliciranija. Domaće su šećerane godinama u velikim problemima koji su kulminirali 2017., kad su ukinute proizvodne kvote na razini EU. U Uniji je došlo do hiperprodukcije proizvodnje šećerne repe i pada cijene šećera.
U Hrvatskoj je, pak, unazad četiri godine zabilježen dvostruki pad površina šećerne repe, koje su danas oko 11.000 hektara, što je količina koja je otprilike dostatna za rad jedne šećerane. Brojni su proizvođači odustali prvenstveno zbog velikog pada otkupne cijene šećerne repe, a epilog je slika koju sada gledamo. Dvije šećerane se gase, a s radom nastavlja samo ona u Županji. Nije, dakle, pomoglo ni udruživanje u HIŠ, u kojem je Zadri pripalo 60 posto udjela, a Pipuniću 40 posto.
Predsjednik uprave HIŠ-a Željko Zadro izjavio je u srijedu da je gašenje proizvodnje u Virovitici i Osijeku bila jedina moguća odluka.
- Već u prošloj godini imali smo problema s ugovorenim hektarima. Tih 10.500 u Hrvatskoj, od kojih su 6500 veliki proizvođači, te 1500 u Mađarskoj dostatno je samo za jednu šećeranu, ali smo uložili dodatne napore i zadržali proizvodnju u Osijeku i Županji.
Nadali smo se u međuvremenu i povećanju cijene šećera i povećanju hektara, ali nismo to dočekali. Od 2014. do danas u sva tri pogona uložili smo više od milijardu kuna, a gubitak je bio gotovo milijardu kuna. Svima nam je teško, ali koliko god ovaj potez bio ružan i nepopularan, vjerujem da smo time spasili industriju šećera u Hrvatskoj - kaže Zadro i dodaje da je Županja odabrana jer je "tamo proizvodnja najjeftinija".
- U Osijeku će ostati silos i pakirnica u kojima će raditi 30-ak radnika, njih 81 je potpisalo sporazumni raskid ugovora, a dobar dio ostalih željeli bismo vidjeti u Županji, jer nam ti stručnjaci trebaju. Ostali će vjerojatno nastaviti raditi u drugim tvrtkama Žito grupe - izjavio je Zadro, dodavši i kako su otpremnine u prosjeku 100.000 kuna po radniku. Nije znao reći je li ovo trajno gašenje proizvodnje u Osijeku, kao ni što će biti s lokacijom tvornice.
Damping cijene
- Ne znamo što će biti u budućnosti. Mi smo premali, a od Bruxellesa smo predaleko. Europa je svojim proizvođačima za restrukturiranje dala 5,6 milijardi eura i zato oni imaju snage preživjeti i doći s damping cijenama u Hrvatsku. Mi to nismo dobili. Čudo je da smo i do sada izdržali - istaknuo je Zadro, podsjetivši kako su hrvatske šećerane od 2002. do 2020. izvezle više od 3 milijuna tona šećera vrijednog više od 2 milijarde dolara, po čemu su bile izvoznici broj jedan.
- Na žalost danas to nije tako, a malim proizvođačima ni 1000 eura poticaja po hektaru nije zadovoljavajuće. Nama ostaje ovo što imamo, a vjerujem da s 12.000 hektara i jednom šećeranom imamo sigurnu budućnost - poručio je.
Predsjednik HGK Luka Burilović do dolaska na čelo Komore bio je predsjednik Uprave Sladorane Županja, a 2019. na Ekonomskom fakultetu u Osijeku, kako je otkrio portal Osijek Express, doktorirao je s temom "Pozicioniranje hrvatske industrije šećera na tržištu Europske unije", pri čemu su se na EFOS-u pohvalili kako je "hrvatska i europska akademska zajednica bogatija za još jednog vrlo bitnog doktora znanosti". Stoga smo ga upitali i koja su potencijalna rješenja problema.
"HGK je u posljednjih 20 godina jako puno učinio za industriju šećera. No, želimo li je jačati, potrebna je značajna pomoć države kroz poticajne mjere. Sama industrija i dalje mora povećavati produktivnost i jačati kooperantske odnose s proizvođačima šećerne repe kako bi se osigurala dovoljna količina sirovine koja se pokazala kao kritična karika u lancu proizvodnje šećera", poručio je Burilović. Iz Komore ističu i da je ovo nepovoljna vijest za lokalno gospodarstvo i radna mjesta, ali i velik gubitak važnih prerađivačkih kapaciteta i izvoznog proizvoda.
U 2013. izvezli smo 96.000 tona bijelog šećera u vrijednosti 86,9 milijuna eura, što je predstavljalo 5,8% vrijednosti ukupnog izvoza tog prehrambeno-poljoprivrednog sektora, a u 2019. izvezeno su 124.000 tone šećera u vrijednosti 52,5 milijuna eura. Prema podacima za 11 mjeseci 2020., riječ je o padu izvoza, tj. izvozu 36.100 tona šećera u vrijednosti 15,5 milijuna eura. Od 2013. do 2020. proizvodnja šećera u Hrvatskoj smanjena je za 54 posto, a šećerne repe za 33 posto, dok su površine pod repom smanjene za čak 46 posto.