Ne uzimamo sezonce ovo ljeto. Mjesto je već popunjeno. Tražimo nekoga s iskustvom. Pokrit ćemo se s lokalcima. Nismo ni otvorili.
Ovo su samo neki od odgovora koje smo dobili kad smo cijeli prošli tjedan telefonom iz Zagreba pokušali pronaći sezonski posao na obali. U toj potrazi nazvali smo hotele, kampove, marine, kafiće te restorane i više desetaka brojeva, koliko smo okrenuli, i samo nam je jedan poslodavac ponudio posao.
Takav rezultat bio je gotovo nezamisliv u lipnju prošle godine kad se na sva zvona govorilo da za ljetnu sezoni nedostaje radne snage. Službene su procjene tada bile da nedostaje 5000 radnika, neki su spominjali i tri puta veći broj, no svi su u to vrijeme bili složni da će ljeto 2020. godine biti jednako problematično za pronalazak radne snage. Epidemija koronavirusa iznenada je zatvorila granice, unijela strah među turiste pa brojni poduzetnici na obali nisu ni otvorili sve svoje objekte iako je sezona službeno počela.
Previše radnika
Prijašnjih slični telefonski razgovori u pravilu su išli u smjeru dogovora bolje plaće ili boljih uvjeta u kakvima bismo kao sezonci živjeli i radili. Ovaj put nisam ni došao do toga, premda sam svakom sugovorniku napomenuo da govorim dva strana jezika, imam radnog iskustva kao konobar i da mogu doći već sutra ako treba.
Počeo sam prvo s poslodavcima koji su prijašnjih ljeta tražili puno radnika. Prvo sam nazvao broj jednog hotela u Tisnom, no glas s druge strane brzo me ispratio rekavši da ove godine ne namjeravaju uzeti nikoga. Isti odgovor dobio sam i od hotela na Cresu, no tamo su mi barem ponudili objašnjenje da će uzeti samo stalne sezonce.
Pokušao sam i s hotelom od tri zvjezdice na Dugom otoku, gdje sam na telefon uspio dobiti direktora. Nažalost, ponovio mi je rečenicu koju sam već čuo i od drugih: “Čujte, ne treba nam nitko”.
- Tražili smo samo jednog recepcionera i kućnog majstora, ali već smo našli ljude. No ako želite, pitat ću dolje u restoranu trebaju li možda konobara - rekao mi je direktor i uzeo moj broj. Povratni poziv s Dugog otoka još nisam dobio.
S obzirom na to da nisam imao sreće s hotelima, prešao sam na kampove. Tu sam u razgovorima dodatno začinio napomenom da sam radio kao animator te da sam najljubaznija i najzabavnija osoba koja se može pronaći u ovom dijelu Europe. Moj šarm jedino je nasmijao gospođu iz kampa u Poreču.
- Ove godine nismo ni otvorili sve objekte, tako da ćemo se pokriti sa stalnim zaposlenicima. Čak ni naše redovne sezonce nismo zvali - rekla mi je.
Više sreće nisam imao ni u kampu u Trogiru. Štoviše, tamo su mi rekli da imaju i previše radnika.
- Otvorili smo početkom lipnja, ali kamp je prazan. Tužno je što nam je napravila korona - nesretno će glas iz Trogira. Pitam hoće li biti bolje, ima li možda rezervacija za srpanj ili kolovoz, nekih Čeha ili Nijemaca koji će spasiti dio sezone?
- Imamo rezervacije, čak ćemo biti puni u špici - kaže mi žena pa joj dosađujem hoće li možda tada biti potrebe za nekakvim bivšim animatorom koji zna dva jezika. Na žalost, ponavlja mi, ni tada neće nikoga zvati.
Nakon kampova dobio sam redom kratke odbijenice iz dvije marine i tri konobe s različitih dijelova Jadrana. Tu sam promijenio taktiku pa sam počeo zvati baš one brojeve s oglasnika na internetu, gdje poslodavci traže radnu snagu, no ni to mi nije pomoglo previše.
Za početak, iz kafića u Bujama su mi već na spomen oglasa za konobara rekli da je mjesto već popunjeno, a isto mi se dogodilo i s kafićem u Jelsi na otoku Hvaru. Tu sam već postao pomalo očajan pa sam u nastavku bio spreman prihvatiti bilo kakav posao za slučaj da je onaj iz oglasa već popunjen. Moj očaj nije posebno dirnuo poslodavce.
Recimo, u oglasniku je stajalo da jedan kamp u Poreču traži konobara, a kad sam ih nazvao, obavijestili su me da su ga već našli. Nisam htio odustati nego sam pitao imaju li nešto drugo u ponudi. Rekli su mi da i dalje traže pomoćnog radnika u kuhinji.
- Može, a kakvi su tu uvjeti - brzo sam pitao, u strahu da nam netko ne uskoči u razgovor i otme mi i taj sezonski posao.
presudilo iskustvo Novi problem: glas s druge strane kontrirao je pitanjem o radnom iskustvu. Bio sam iskren pa sam rekao da prije nisam radio u kuhinji, ali da sam voljan naučiti.
- Žao nam je, treba nam netko s iskustvom - rekli su mi i tu su završili pregovori.
Iskustvo mi je presudilo još nekoliko puta. U jednoj konobi u Rogoznici rekli su mi da traže isključivo konobara koji je prije radio u restoranu te da moje radno iskustvo u lokalnim zagrebačkim kafićima njima ne znači ništa. U restoranu u Drveniku tražili su pomoćnog konobara, ali ni tu moj CV nije bio dobar jer njima treba netko tko je upoznat s radom jelovnika “a la carte”. Vrhunac sam pak doživio u fast foodu u Splitu, gdje se tražio grill majstor.
- Slobodno je mjesto, no jel’ znaš mijesiti pizze - pitao je gospodin kojega sam ulovio baš u poslu.
- Pa zar ne tražite nekoga za grill? Tu imam iskustva, radio sam na Adventu, okretao burgere, tu sam dobar - odgovaram.
- Ali ja bih odmah nekog tko zna i raditi pizze - uporan je gospodin.
Priznajem mu da pizze nisam radio, osim nekad doma s gotovim tijestom iz pekarnice, ali da se to lako nauči, no muškarac mi odvrati da za to nema vremena i ispričava se jer mora raditi dalje.
Brzo sam naišao na novi problem, a to je smještaj. Čak ako je neko radno mjesto i bilo slobodno, čim bih spomenuo da sam iz Zagreba, promijenila bi se frekvencija glasa s druge strane slušalice. U restoranu u Zadru rekli su mi da za mjesto pomoćnog kuhara već pregovaraju s lokalcima i da sumnjaju da će uzeti nekoga “izvana”. Isto je bilo i kad sam zvao na oglas za konobara u kafiću u Krapnju. Vlasnik je rekao da sam treći koji se javio, no da su prva dva iz mjesta i oni imaju prednost.
Da je konkurencija velika u borbi za mjesto na sezoni pokazuje i situacija koju sam doživio kad sam se javio za posao čistača kućica u kampu u Fažani. Iako je oglas bio objavljen taj dan, u samo nekoliko sati javilo im se četvero ljudi. Žena iz kampa je rekla da pošaljem životopis pa će ona procijeniti tko je najbolji za posao, no prije slanja inzistirao sam da barem znam plaću prije nego što pošaljem podatke.
Smjena od deset sati
- Fiksna je, 6000 kuna - kratko će žena. Pokušavam u razgovoru malo podići tu svotu. Objašnjavam kako sam prošlo ljeto za isti posao mogao dobiti barem tisuću kuna više, no nju to ne zanima.
- Ne možeš dobiti više. Booking je loš, tako da je lako moguće da nećeš imati previše posla, prema tome to ti je i predobra plaća za onoliko koliko ćeš raditi - kaže mi ona.
Baš kad sam mislio da me nitko ne želi, pojavio se fast food s Krka koji mi je vratio nadu da plamen stare sezone i dalje tinja. Riječ je o gospodinu koji traži osobu za roštilj u malom lokalu kraj plaže. Odmah mi ističe da se radi 10 sati na dan bez slobodnog dana i da mi je smještaj osiguran, no dijelit ću ga s pizza-majstorom.
- Evo, ako pada kiša, možeš uzeti slobodan dan pa ću ja raditi umjesto tebe - kaže mi gospodin.
Što se tiče hrane, jedem ono što si ispečem ili što mi kolege spreme, a plaća je 8000 kuna, s tim da može dio preko prijave i dio na ruke. Za iskustvo me nije ni pitao, samo ga je zanimalo mogu li doći već sljedeći četvrtak jer tada otvaraju. Nije ni njega zaobišao koronavirus pa mi je priznao da je prošlo ljeto imao 16 djelatnika, ali da će sada prepoloviti broj, iako, ističe, postoji mala mogućnost da će uzeti još ljudi bude li gostiju. Tko zna, kaže mi, možda sezona ipak ne bude tako loša.