PIŠE INOSLAV BEŠKER

Nasilje na Markovom trgu: Suri kapitalizam pogoduje mladenačkom nasilju

Predatorski kapitalizam nemilosrdno cijepa društveno tkivo mladih na manjinu uspješnih i mase "gubitnika"
 Damjan Tadić/Cropix
Objavljeno: 14. listopad 2020. 09:17

Zagrebački atentat sa samoubojstvom nije potpuno usamljen slučaj. U kratkom vremenu to je - u maloj Hrvatskoj - već treći slučaj da mlad čovjek, bez kriminalne prošlosti, u nekom trenutku "pukne" i, koristeći ratno a ne osobno oružje, krene ubijati one koje smatra krivima ili koji simboliziraju ono što napadač identificira kao krivca, u posljednjem slučaju bezličnu Vladu i policajca kao njezina više simboličkog nego djelotvornog čuvara.

U takvim se slučajevima, još više nego inače kad je posrijedi nasilje, valja čuvati jeftinoga diletantskog psihologiziranja. Kad netko, a osobito naizgled nekonfliktan, završi svoj život konfliktom dovedenim do svog paroksizma, naime ubojstva ili masovnog ubojstva, ni iskusnim stručnjacima, sudskim vještacima u psihijatriji, nije lako proniknuti u psihu počinitelja i otkriti ne samo "okidač", nego i dublji razlog ekscesa.

Ipak, kada takvi događaji učestaju, a osobito ako se istodobno javljaju u raznim ali sličnim društvima, neke zajedničke značajke izbijaju u prvi plan.

Albert Camus u Pobunjenu čovjeku naglašava da samoubojstvo zna biti onaj simbol očišćenja kojim ubojica-samoubojica prevladava osjećaj krivnje i sramote zbog ubojstva. On sebe polaže na oltar svog prosvjeda.

U više studija, ponukanih terorističkim samoubojstvenim atentatima u Evropi, utvrđeno je da su protagonisti tih zlodjela bili nestabilnih osobnosti, opterećeni osjećajem neprilagođenosti i nedostojnosti, depresivni, koji su povjerovali da eklatantnim činom mogu odjednom i definitivno iz pozicije permanentnog gubitnika uskočiti u mit heroja, otkupitelja.

Reakcije dijela "publike" na atentate u Splitu i Zagrebu pokazuju da ta računica ima neke osnove: po društvenim mrežama bujaju zapisi podrške jednome i drugome. Nije bilo malo žena koje su slale ljubavna pisma u tamnicu "Sotoni" Mansonu pošto je zaklao Sharon Tate, a Brian Warner je prisvojio umjetnički pseudonim Marilyn Manson i stekao široku publiku.

Nije, eto, malo onih koji sanjare, ali u tuđoj izvedbi, politiku koju je stanoviti hrvatski vođa rezimirao izrekom "na ljutu ranu ljutu travu". U ratu je takvih mnogo, ali i mirnodopske krize im pogoduju.

Tipičan počinitelj ekstremnog čina veoma često je mlad muškarac koji sebe smatra nepravednom žrtvom društvenih odnosa, građanin koga tišti razdor između projiciranog ideala i realnog stanja, između obećanja i ostvarenja, koji smatra da su mu oteli šanse i ubili sreću.

I u Hrvatskoj i drugdje eksploziju ("pucanje") takve ličnosti olakšavaju sve teži uvjeti surog kapitalizma, bez (dovoljno) socijalnih amortizera. Zašto se (i) Hrvatska odrekla nekih od tih amortizera, namijenjenih odvlačenju nestabilnih mladih od ponora zla?

Suri predatorski kapitalizam nemilosrdno cijepa društveno tkivo mladih na manjinu uspješnih (pa i nelegalnim metodama, sjetimo se kako su do uspjeha došli ministri pali u posljednje dvije godine) i mase "gubitnika", "luzera".

Svaki put kad za to glasamo, guramo kalašnjikov bliže ruci "gubitnika". Naravno, pitanje je zašto ima toliko tog oružja, dostupnoga brzo i jeftino. Doduše, čuli smo i političara koji se zbog toga uzrujava: Joea Bidena, ne nekoga od naših.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
14. listopad 2020 09:17