Kontroverza nastala oko naslovnice posljednjeg broja popularnog američkog dvotjednika Rolling Stonea koji osumnjičenika za nedavni bombaški napad na bostonski maraton Džohara Carnaeva prikazuje kao nevinog i privlačnog momka, a ne pomahnitalog zlikovca, prokazala je složenost društvenog tugovanja, ali i stvarnost američkog urbanog života. Carnaev je i (još neosuđeni) bombaš i momak iz susjedstva, ma koliko nam to bilo teško prihvatiti.
Američki maloprodajni lanci CVS i Walgreens na području Bostona trenutno su obustavili prodaju RS-a “iz poštovanja prema žrtvama”, a mnogi mediji osudili su “nepriličnu” uredničku odluku. “Kako ste mogli”, prosvjeduju čitatelji na društvenim mrežama (od kojih je tek manjina pročitala RS-ov potresan i sjajan istraživački članak o Džoharovu odrastanju), opirući se zapravo onome što je magazin vrlo pametno učinio. Svjestan rizika od moralne panike koja je uslijedila, RS je spojio ono što mediji uspijevaju držati razdvojeno: drago mladenačko lice i počinjenje užasnog zločina. Nasuprot uobičajenoj medijskoj iluziji o crno-bijelom svijetu, gdje su zločinci uvijek neki drugi (globalni teroristi) - i nečiji tuđi problem - RS je Amerikancima ponudio drugačiju, koliko god uznemirujuću, verziju stvarnosti: da je taj “obećavajući student” “monstruoznim bombašem” postao u otuđenoj suburbanoj okolini, sam, opterećen i izgubljen, silinom koju su doživjeti možda mogli jedino oni koji su - nepravedno i nedužno - bili očevici i žrtve njegova kriminalnog pohoda.
Odmah nakon napada u medijima se čulo kako će se vjera u siguran život gradskih ulica teško oporaviti. RS je kročio putem oporavka: poručuje nam da je mogući bombaš bilo tko. Jedino prihvaćajući činjenicu da su zločinci i sami bili žrtve i da su izdanak tog istog društva koje ranjavaju, možemo si dugoročno pomoći. Teško je i zamisliti domaće reakcije kada bi neka naša tiskovina na taj način prikazala sliku nekog hrvatskog ubojice, pa je korisno prihvatiti RS-ov izazov: da portret mladića bujne crne kose i dubokih očiju, nevina izraza pravilnih linija lijepog lica, što, uhvaćen u nekoj neformalnoj situaciji (na slici za Facebook), sa zanimanjem gleda u kameru, u svijet, prikazuje čovjeka najvjerojatnije odgovornog za pogibiju troje i ranjavanje 264 osobe. Istina, osim dobivanja dodatnog, makar i negativnog, publiciteta, RS je znao da se igra vatrom: Carnaevljev portret neodoljivo podsjeća na onaj seksualiziranog rock božanstva Jima Morrisona; a cijeli slučaj i na njihovu, svojevremeno nagrađenu, naslovnicu iz 1970., s portretom američkog ubojice Charlesa Mansona, koji je kasnije postao pop-ikona, sinonim za sablazan i inspiracija umjetnicima poput Marilyna Mansona. Estetizacija zločinaca u pop kulturi nije nova (sjetimo se kontroverznih Morrisseyjevih homoerotičnih himni kriminalcima poput braće Kray), ali ona šokom pozornost skreće na ono što redovito ostaje neispričano, a to je život počinitelja nedjela. Bura dijela javnosti oko najnovije naslovnice zapravo je prosvjed protiv odskakanja od uobičajenog prikazivanja zločinca, koje je do sad rezultiralo jedino neproduktivnim odgađanjem suočavanja sa nepravednom stvarnošću u kojoj svi živimo. Mladić iz susjedstva je usred bijela dana aktivirao bombu u srcu američke urbane kulture, gdje neznanci više-manje skladno žive jedni do drugih u kolotečini koja održava sustav.
Poznata američka sociologinja Jane Jacobs tvrdi kako pločnik ima ulogu sprječavanja pljačke ili silovanja, naprosto jer dovodi mnogo slučajnih prolaznika blizu jednih do drugih. Carnaev je gađao maraton, manifestaciju jednakih mogućnosti urbanog života iz kojih je sam toliko puta bio isključen, a u dramatičnim obiteljskim okolnostima došao pod utjecaj ekstremizma. Sporna naslovnica kultnog RS-a, dakle, potvrda je uloge pop-kulture u liberalnim demokracijama kao “bojnog polja” u kojemu nema jedne istine, i u kojemu je dogovor društva oko pitanja koja ga muče stvar trajne debate. Pogled u svijet može se zakloniti novinama, rekao je jednom Igor Mandić - nastojmo si ovaj put ne zakloniti ponuđeni drugačiji pogled: samo zato što odskače od predrasuda ne znači da je nemoguć; samo zato što Carnaeva objašnjava, ne znači da ga opravdava.