Početkom 21. stoljeća Amerika se osjećala svemoćna i neranjiva. New York je bio svjetska prijestolnica, sjedište UN-a, gdje se raspravljalo o tragedijama koje se događaju negdje drugdje, u globalnim periferijama širom svijeta. A onda je 11. rujna sve to stubokom promijenio.
Svake godine zasjedanje Opće skupštine UN-a počinje multikonfesionalnim molitvenim doručkom u restoranu UN-a. Nakon doručka početak zasjedanja obilježi zvuk Zvona mira, smještenog u parku ispred zgrade UN-a. Zvono, izliveno od pretopljenih novčića koje su sakupila djeca svijeta, 11. rujna 2001. prvi se put nije oglasilo. Dok su veleposlanici i dužnosnici UN-a sudjelovali na molitvenom doručku, New York je iznenadio okrutni i ubojiti teroristički napad.
Glavni govornik na molitvenom doručku bio je hrvatski protestantski svećenik koji predaje na Yaleu. Govorio je o svojoj novoj knjizi posvećenoj vjerskim, filozofskim, psihološkim i političkim aspektima pomirbe. Kao hrvatski veleposlanik, također sam kratko govorio o izazovima poslijeratne obnove povjerenja u Hrvatskoj. Doručak je bio pri kraju i veleposlanici su se polako pripremali za silazak i početak ceremonije sa Zvonom mira.
A onda je počelo. Mobiteli kao da su podivljali i nitko više nije mario za govornike. Zbunjenost, strah i nevjerica širili su se dvoranom kao neka čudna epidemija. Veleposlanici na mobitelima unezvjereno su izmjenjivali poglede ili pokoju informaciju.
Kao čelnik Gospodarskog i socijalnog vijeća UN-a, sjedio sam do glavnog tajnika i predsjednika Opće skupštine. Kratki razgovor o tome što se zapravo događa i da li nastaviti s ceremonijom i Zvonom mira ili ne, prekinuo je blijed, ali pribran šef sigurnosti. “Odmah napuštamo zgradu UN-a”, rekao je. “UN ostaje zatvoren do daljnjeg.” Užurbano, ali bez panike zgrada se evakuirala. Na ekranima pred izlazom ugledali smo udar zrakoplova u drugi od nebodera “blizanaca”.
Vani nas je dočekao oblak dima i tek smo tada u potpunosti razumjeli da se dogodilo nešto strašno. Požurio sam sa suprugom u obližnje prostorije hrvatske misije, uspostavio kontakt s Ministarstvom i, u mjeri u kojoj se to moglo na temelju nepotpunih i nepotvrđenih informacija, dogovorio s kolegama što i kako dalje.
Taj i sljedećih dana New York je sličio na ratnu Hrvatsku. Dim, izmaglica, miris paljevine. Vijore se nacionalne zastave u znak prkosa i solidarnosti. Izložene slike nestalih tijekom napada, svijeće i cvijeće, bol i dostojanstvo.
I onda mi se sve vratilo. Iste takve fotografije i opise gledao sam i čitao dok sam tijekom rata sudjelovao u traženju nestalih te posmrtnih ostataka. Različiti jezici i ulice, ali isti izbezumljeni roditelji, žene, muževi, djeca… Osjećaj potrebe da nešto napraviš, premda ne znaš točno što i kako u ovoj situaciji pomoći. Dan nakon napada sa suprugom i sinom išao sam dati krv. Bilo nas je mnogo, kasnije se pokazalo mnogo više nego preživjelih ranjenika kojima smo željeli pomoći.
UN se ponovno otvorio i usvojena je vrlo snažna rezolucija o zajedništvu u borbi protiv terorizma. Šef kabineta Opće skupštine, današnji glavni tajnik UN-a Ban Ki-moon, obavio je odličan posao u njezinu usuglašavanju i bio prvi put zapažen na velikoj sceni.
Cijeli je svijet stao uz Ameriku kao žrtvu. Nesuglasice su privremeno zaboravljene i svijet je bio spreman na punu suradnju u borbi protiv terorizma. U sklopu UN-a uspostavljen je sustav razmjene informacija o nacionalnim institucijama i mjerama za borbu protiv terorizma.
Takav, nikad prije viđeni stupanj globalnog sigurnosnog zajedništva nije dugo potrajao. Multilateralnu suradnju zamijenili su rat protiv terorizma te bilateralni aranžmani prigodom intervencija u Afganistanu i Iraku. Američka sigurnosna doktrina o preventivnim udarima protiv potencijalnih prijetnji u velikom je dijelu svijeta dočekana sa sumnjom i zabrinutošću. Guantanamo, Abu Graib, zatvaranje na neograničeno vrijeme bez izlaska pred sud i mučenje dodatno su produbili jaz.
Iz današnje perspektive, bila je to neiskorištena prilika. Predsjedam skupinom UN-a za zaštitu ljudskih prava u borbi protiv terorizma i na nizu sam se primjera uvjerio da je pridržavanje pravnih jamstava i procedura kad se radi o osumnjičenima za terorizam ne samo moralno ispravno, nego i najučinkovitije. Izvansudska smaknuća, mučenje i odmazda stvaraju mučenike i mobiliziraju nove regrute.
Noć uoči obilježavanja 11. rujna na mjestu gdje su nekada stajali “blizanci” u nebo se pružaju dva turobna, ali i dostojanstvena stupa svjetla koji kao da spajaju nebo i zemlju. Na mjestu gdje su stajali, sagrađen je memorijal s imenima svih poginulih. On se ne podiže u nebo, nego ponire u zemlju kroz vodu koja se slijeva njegovim rubovima. Dostojanstveno i tužno. I danas kada ga gledam, sjetim se i naših mrtvih, Ovčare i drugih stratišta. Sve žrtve imaju nešto zajedničko.
New York se nikada nije potpuno oporavio od napada. Gospodarstvo se opet zahuktalo, u blizini mjesta gdje su stajali “blizanci” niknuo je novi neboder, moderniji i viši nego što su oni bili. Ali, ožiljci ostaju. Prije svega strah da bi se napad mogao ponoviti. 11. rujna al-Qa’ida, danas ISIL ili netko treći. Manhattan s kojega se može samo mostovima i tunelima je mišolovka. U duše se uvukao strah. Nakon sigurnosnih prijetnji na ulicama se mogu vidjeti duge cijevi.
Ovo mi je već trinaesta godina u New Yorku. Prvih šest proveo sam kao predstavnik Hrvatske u UN-u, a sad već sedmu kao djelatnik UN-a. Bio sam ponosan predstavljati Hrvatsku u UN-u, a sada UN. U prvome mandatu pokušavao sam objasniti svijetu rat u Hrvatskoj. U drugom pokušavam pomoći spriječiti ratna stradanja i kršenja ljudskih prava širom svijeta. Svojevrsni oblik PTSP-a?
Jednom ranjeni New York nakon vlastitog stradanja bolje razumije patnje drugih. Nakon 11. rujna UN sa svim brigama svojih država članica i težnjom da se zaustave žrtve i stradanja stoga bolje pristaje u New York. Svijet se promijenio. Danas nije ugrožena samo globalna periferija, nego i New York i Pariz. Samo duh globalnog zajedništva i suradnja mogu zaustaviti negativnu spiralu terorizma, konflikata, izbjeglica i ksenofobije. I novi 11. rujna, ma gdje se dogodio.