Ovako iskreno razmišlja jedna zaposlenica splitske gradske uprave, koja je željela ostati anonimna:
– Radim već dva desetljeća u Banovini kao tajnica. Počela sam nakon mature, nisam nikad ni razmišljala o studiju. Posao sam našla odmah, premda moje kolegice iz Ekonomske škole nisu bile te sreće. Sreća, kao i priča, ima dvije strane. Plaća je mala, ali je zato sigurnost velika. Pa biraj... Rekla bi moja mater: u toplom si! Istina.
Posao nije zahtjevan, nisam pod stresom, kada zatvorim vrata na poslu – kući idem neopterećena. Nema popodnevnih razmišljanja što nisam napravila, jer sve to mogu i sutra kada dođem na posao. Moje prijateljice koje rade kod privatnika, kada im se, primjerice, razboli dijete, u velikoj su frci, traže tko će se o njemu skrbiti jer uzeti bolovanje za njih je znanstvena fantastika, piše Slobodna Dalmacija.
Za mene nije. Šefovi nam se mijenjaju svako toliko, nije to toliki problem. Kao i svugdje, ima ih divnih, ima ih i manje divnih, ali, Bože moj, sve to ide u rok službe! Imam zagarantirani godišnji odmor, dnevnu pauzu... Plaća, ponavljam, nije nešto, ali – osjećam se ugodno – priznaje naša sugovornica.
Otkaz - što je to?
No, na sličan način rezonira i većina zaposlenika u ostalim državnim i gradskim službama, ali upravo ovako i većina nas zamišlja njihov rad – ustaljeno radno vrijeme, slobodni praznici i vikendi, minimalna količina stresa, egzistencijalna i financijska sigurnost…
Jednom kad se dočepaš takvog radnog mjesta, miran si do penzije, jer otkaz je gotovo nemoguće dobiti. To je u današnje vrijeme pravi jackpot. Biti siguran da ćeš raditi do mirovine. U jednu ruku im zavidimo, nemojmo se lagati. Da djelomično parafraziramo Tolstoja u romanu "Ana Karenjina", možemo reći da su sve državne službe nalik jedna na drugu, ali svaka je drugačija na svoj način.
U splitskoj gradskoj upravi trenutno radi 440 zaposlenika. Je li efikasna i je li maksimalno na usluzi građanima? O tome bi se dalo govoriti, piše Slobodna Dalmacija.
Radi se o ogromnom birokratskom sustavu koji je sam po sebi već po inerciji u najvećoj mjeri navikao funkcionirati u nekom svemiru gdje se nikome ne žuri, gdje je sve šablona, zadano unaprijed, gdje je osobna inicijativa u pravilu krajnje nepoželjna jer narušava ravnotežu prosječnosti.
Rekli bismo – raj za one koje ne tjera ambicija, koji, što je moguće duže žele zadržati status u kojem se ništa ne mijenja. Jer svaka promjena je prijetnja, ona tjera strah u kosti, ona je ugroza, neizvjesnost... Dijelom je to zbog same prirode posla i zadanih zakonskih okvira po kojima se postupa, no većim dijelom je ipak produkt kolektivnog odnosa prema poslu.
Ovdje su poslovi strogo delegirani, tako da je zapravo ključ učinkovitosti gradskih službenika u dobrom upravljanju ljudima. Oni koji žele raditi, imat će motivaciju, a oni koji to ne žele, naći će izgovor, i u pravilu neće zbog toga imati nikakvih posljedica.
K'o lički medo
Biti zaposlen u Banovini znači biti dobro zaštićen po pitanju radničkih prava. Evo, samo za primjer, još uvijek važeći kolektivni ugovor, koji će uskoro biti predmet pregovora između poslodavca i radnika, daje mogućnost gradskim činovnicima da u slučaju odsutnosti zbog bolovanja do 42 dana dobivaju 95 posto od redovne plaće, osim kada je u pitanju ozljeda na radu ili profesionalna bolest, jer onda dobivaju puni iznos mjesečnih primanja.
Istaknimo još kako se prekovremeni rad plaća dvostruko, a ako djelatnik kojim slučajem mora raditi na blagdane i neradne dane, ima pravo na naknadu plaće i njezino uvećanje za 150 posto!
Što se tiče samih plaća, one u globalu nisu da nam stane pamet. Zaposlenici sa srednjom stručnom spremom, kojih je gotovo dvije trećine, kako doznajemo, primaju između 4000 i 5000 kuna. Pročelnici službi i upravnih odjela su druga priča – njihova bušta na kraju mjeseca "teška" je u prosjeku nekih 11.000 kuna.
Ovdje moramo napomenuti kako je gradonačelnik Andro Krstulović Opara preustrojio gradsku upravu pa je broj službi krajem prošle godine, nakon prihvaćanja prijedloga od strane Gradskog vijeća, smanjio s prijašnjih 18 na trenutnih 12, čime je smanjen i broj pročelničkih mjesta te proračunskih sredstava koja odlaze na njihove plaće.
Osim toga, na zadnjoj redovnoj sjednici Gradskog vijeća donesena je odluka o novim koeficijentima plaća zaposlenika Grada koja donosi uštedu od oko četiri posto, to jest iznosi 2,5 milijuna kuna u odnosu na ukupnu sumu plaća koja je do sada iznosila 60 milijuna godišnje. Time je broj zaposlenika koji su imali neku upravljačku funkciju – bilo da su bili pročelnici, zamjenici, voditelji odsjeka ili pododsjeka – s prijašnjih 106 smanjen na 47.
Pročelnicima je smanjen i koeficijent s 4,22 na 4,0, što u prijevodu znači da im je plaća manja za 5,5 posto, odnosno nekih 1000 kuna.
Gradonačelnik diktira tempo
Kao i u svakom kolektivu, i ovdje netko radi više, netko manje, no ipak je gradonačelnik taj koji diktira tempo. U ovom trenutku, primjerice, vidimo da se u resoru komunale „sve praši“, a za njim ne zaostaju ni EU fondovi, urbanizam, Ured Grada... No, bez obzira na to, percepcija javnosti spram zaposlenih u Banovini je, najblaže rečeno, negativna.
U tom kontekstu dolazimo do magične, i u posljednje vrijeme toliko spominjane riječi – uhljeb. Uhljeb kao sinonim političke podobnosti, namjesto sposobnosti, kao netko tko je oduzeo posao kvalitetnijem, motiviranijem i stručnijem kandidatu samo zato što su "njegovi" trenutno na vlasti. Nije uopće nužno da bude dobro plaćen, jer, kako nam je rekao jedan političar, definicija uhljeba nije visoka, već sigurna plaća. A to je u današnje vrijeme gotovo sfera znanstvene fantastike. Zato je to tako dobar posao.