JEDINI PREŽIVJELI SVJEDOK

Nesreća H-8 još me proganja. Ne sjećam se udara, samo onog poslije: panika, zapomaganje

Film ‘H-8‘ proglašen je najboljim domaćim filmom, a mi smo pronašli sudionika nesreće po kojoj je snimljen
Marijan Despoja
 Goran Šebelić/Cropix, Matija Djanješić/Cropix

Zaljuljao se autobus. Valjda sam spavao pa me prenulo. Bili smo negdje pred Zagrebom, oko Novske, mislim. Padala je slaba kiša. I onda je došlo do udarca. Ali, da znate, taj sudar s parkiranim kamionom, nije bio problem, već to što je kamion bio krcat limom... velikim komadima lima. U udarcu je doslovno prerezao autobus do polovice. I neke putnike. Majku i dijete ispred mene. Pomoćni šofer je od vozačkog mjesta doletio do šestog reda, gdje sam ja sjedio. Preminuo je na mjestu. Osjećao sam i na svojim leđima da sam ranjen. No bio sam mlad.

Udarca se zapravo najmanje sjećam. U glavi mi je ostalo ono poslije. Panika, zapomaganje, bili smo blokirani s cijele desne strane i nismo mogli izaći. Razbijali smo prozore s lijeve strane i tako se izvlačili. Stariji su ljudi teško izlazili, nisu imali snage. A onda su došli i hitna, policija... Uglavnom, do danas se ne zna tko je prouzročio tu nesreću. Ja ništa nisam vidio, a neki su putnici tvrdili da su vidjeli automobil s dugim svjetlima koji nam je dolazio ususret. Zaslijepio je vozača i pobjegao s mjesta nesreće. Registarske oznake počinjale su s H-8...

Istinita je ovo ispovijest Marijana Despoje, umirovljenog inženjera strojarstva s Raba, koji je, koliko se zna, jedini preživjeli svjedok glasovite prometne nesreće H-8 iz kolovoza 1957. godine, na 30-ak kilometara od Zagreba. Ta je nesreća u međuvremenu postala najveći misterij hrvatskih cesta u povijesti. Poznata pod nazivom H-8. To su početne oznake registarskih pločica automobila koji je, navodno, dugim svjetlima oslijepio vozača autobusa i učinio da on izgubi kontrolu i zabije se u parkirani šleper, a potom pobjegao s mjesta nesreće.

image
Marijan Despoja
Matija Djanjesic/Cropix

Poslije je ta oznaka u hrvatsku opću kulturu ušla kao ime filma redatelja Nikole Tanhofera, koji je prometni udes ekranizirao u prvorazredni triler. Taj je film, prije nekoliko dana proglašen najboljim hrvatskim filmom svih vremena. Filmski znalci i onda su, kao i sada, primijetili da "ako je ikad postojao američki film u hrvatskoj kinematografiji, onda je to nesumnjivo H-8". Tanhoferov film tako je s prvog mjesta napokon zbacio dosadašnjeg miljenika kritike film "Tko pjeva zlo ne misli" Kreše Golika iz 1970.

U pokušaju da doznamo što se to zapravo dogodilo 14. kolovoza 1957., tridesetak kilometara od Zagreba, kod sela Ježeva, na autoputu Zagreb - Beograd, nazvali smo 78-godišnjeg Despoju na kućni telefon u četvrtak (nema mobitel), i nakon malo nećkanja, pristao nam je ispričati ono što pamti. Ispričavao se pritom. Neki su mu detalji događaja, koji mu je uvelike odredio život, odavno ishlapili iz pamćenja.

- Kada bih možda s nekim popričao tko je tamo bio kao i ja, možda bi mi se vratilo, ovako... tko će više znati - kaže Despoja koji je veći dio života, ne bez razloga, proveo na moru, kao pomorac, a poslije je do mirovine radio kao profesor matematike u srednjoj pomorskoj školi u Rijeci. More je sigurnije od ceste, zaključio je. Rekli smo mu da je on vjerojatno jedini živući svjedok tog događaja.

- Ah, mislite? Da, možda i je tako - kaže ojađeno.

image
Na fotografiji: Marijan Despoja, jedini zivući svjedok nesreće
 
Goran Sebelic/Cropix

Ipak, postoje pisani tragovi ondašnjih svjedoka iz pera novinskih reportera Vjesnika i Večernjeg vjesnika. Tako je putnica Jelisaveta Radaković iz Bele Crkve opisala tragediju kao pravi kraval.

- Probudio nas je vrlo jak udarac. Staklo je letjelo na sve strane. U autobus je uletjelo i nekakvo drvo, a i daske. Nastala je panika. Ljudi su vikali da gori kamion. Krvavi i izubijani - ispričala je novinarima s bolničkog kreveta poslije nesreće.

Druga putnica Zora Bilibija, umirovljena profesorica iz Beograda, kazala je kako je čula jauke i pozive upomoć.

- Oni koji nisu bili teže ranjeni, kao ja, počeli su izvlačiti ranjene iz smrskanog autobusa. Naskoro je stigla i hitna pomoć, a onda sam i ja osjetila jake bolove pa sam prebačena u bolnicu - rekla je.

I Despoja je završio u bolnici, kaže, u Vinogradskoj. Imao je tek mali zarez na leđima, i otpušten je istu večer. Nije se vraćao doma na Rab, već otišao je kod rođaka, kako je i naumio.

Ipak, ono što ostaje lebdjeti iznad cijelog tog slučaja, i dalje je tajanstveni vozač automobila čije registarske oznake počinju s H-8. Nepoznati netko, dovoljno hladnokrvan da ugasi farove i sklizne u mrak. Taktika mu je prošla. Ostao je nepoznat i nekažnjen. Despoja ga nije vidio, kaže. Sjedio je u sredini, šesti ili sedmi red, drijemao cijelo vrijeme. Ali prema iskazima onih putnika koji su sjedili naprijed, nepoznati je vozač jakim automobilskim svjetlima zabljesnuo vozača i učinio to da on izgubi kontrolu. 

image
Isječci iz novina i fotografije autobusne nesreće iz 1957.
 
Goran Sebelic/Cropix

Nisu uspjeli zapamtiti registraciju odbjegle limuzine, ali sigurnisu da počinje s H-8. To je postao glavni trag za cijeli istragu koja je uslijedila. Uglavnom, da je vozač danas živ, morao bi imati više od 80 godina. Malo je vjerojatno. O samoj nesreći ima mnogo arhivske faktografije, ali kako je do nje došlo i tko je krivac - nula! Zašto je tome tako, može se naći u izjavi Josipa Muževića, koji je 70-ih bio viši inspektor policije (tada SUP-a), a koju je zabilježio naš novinar i publicist Đorđe Ličina u kriminalističkoj "enciklopediji" Hrvatska: 100 katastrofa u 100 godina.

Na pitanje zašto vozač nikada nije pronađen (u to vrijeme nije bilo puno automobila, lako se moglo provjeriti registarske oznake) on odgovara: "Nema savršenog zločina, samo loše obavljene istrage".

Baš je ta loše obavljena istraga ohrabrila razne glasine. Među njima i da je limuzina H-8 zapravo bila službeni automobil jedne naše ugledne političke ličnosti.

"To su najobičnije izmišljotine", komentirao je tada Mužević Ličini, "sve je učinjeno da se vozač pronađe. Jednostavno, poklopile su se neke nesretne okolnosti, i tu smo zaista ostali nemoćni".

Nisu pomogle ni novinske potrage na naslovnicima. "Traži se auto H-8" naslovnica je Večernjeg vjesnika od 16. kolovoza 1957. Cijeli taj misterij vjerojatno je razlog zašto i danas H-8 zauzima tako važno mjesto u hrvatskoj kolektivnoj svijesti, a i zašto je Tanhofera mamila da snimi film.

Đorđe Ličina, iako nije bio novinarski aktivan 50-ih, već dvadeset godina kasnije, kao kriminalistički reporter, ispričao nam je da je H-8 ostao slučaj o kojem se pričalo desetljećima.

image
Fotografije autobusne nesreće iz 1957.
 
Goran Sebelic/Cropix

- Upravo to što krivac nikada nije nađen i ostao je nekažnjen, činilo je slučaj gotovo filmskom pričom. Inače, moj kolega u Vjesniku Tomislav Butorac, scenarist filma, jednom mi je rekao da je to "američka priča" koja se kod nas rijetko događa - prepričava Ličina.

Butorac je naime, prema riječima Ličini, odmah nakon nesreće počeo raditi na scenariju. Zato je i snimanje filma započelo nešto više od pola godine kasnije. Budući da je nesreća za koju nitko nije odgovarao ostala svježa u glavama ljudi, H-8, kada je došao u kina iste godine, bio je jedan od najgledanijih domaćih filmova svih vremena. Samo u Zagrebu pogledalo ga gotovo 200.000 ljudi. Na pitanje je li gledao film H-8, Despoja kaže - nekoliko puta.

- Davno i svaki put nerado, tko bi to htio opet proživljavati... - kaže.

U stvarnosti, za razliku od filma, prometna nesreća H-8 odnijela je tri života, glavnog vozača Milana Šipka, djevojčice Koraljke Adamović i njezina oca Miljenka Adamovića. Despoja se vjerojatno krivo prisjetio da su poginuli majka i kći. Naime, majka Nadežda Škobalj-Adamović, 28-godišnja apsolventica medicine, bila je teško ozlijeđena i nije ni znala da su joj suprug i kći poginuli kada je u bolnici došla svijesti. Novinari su zato u danima nakon nesreće u člancima ostavljali upozorenja: "molimo da se ovi redovi ne pročitaju majci Nadeždi Škobalj-Adamović. Ona ne zna gorku istinu i zasad joj se ne smije ništa reći...".

Od ukupno 35 putnika, u nesreći je ozlijeđeno 20, pet teže. Despoja je onda imao 15 godina, među najmlađima koji se autobusom beogradskog poduzeća Lasta vraćao iz Beograda. Išao je u posjet rodbini.

- Išao sam do rođaka u Zemun, ali ga nisam mogao naći na adresi. Nisam znao što bih, pa sam istu večer odlučio ići natrag za Zagreb, do druge rodbine. Mogao sam ići vlakom natrag, ali odlučio sam autobusom - kaže.

Banalna je to, a sudbonosna odluka da se mladić na ljetnim praznicima prije početka srednje škole tu večer zatekne u nesreći o kojoj će se poslije pričati legende. Jednako sudbonosna i banalna bila je i odluka da se u autobusu premjesti sa sjedala do prozora u ono do prolaza, što mu je na kraju spasilo život.

image
Nesreća H-8

Neobično je da je baš taj motiv spretno iskoristio Tanhofer poslije u svojem filmu. Iako ispočetka saznajemo koliko će ljudi stradati (u njegovom slučaju osam) i na kojim će sjedalima žrtve sjediti, napetost se stvara tako da putnici u vožnji, kao u igri ruleta, iz ovog ili onog razloga, često mijenjaju sjedala.

Do kraja filma ne znamo tko će od likova poginuti, novinar, doktor, lopov, koketa ili mlada majka i njena djeca. Ipak, Tanhofer, odnosno dvojica scenarista Zvonimir Berković i Tomislav Butorac, novinar crne kronike Vjesnika, uzeli su maksimalnu slobodu u prepričavanju događaja. Daje se to do znanja odmah na početku, onom klasičnom ogradom "iako je film inspiriran tragičnim događajem, svaka sličnost sa stvarnim sudionicima je slučajna".

Tako vrijeme nije isto. Nesreća se zapravo zbila 14. kolovoza u 21 sat i 20 minuta. Radnja filma, pak, smještena je u travanj, nekoliko sati prije nesreće i časa koji se neizbježno bliži - 20 sati i 33 minute, kada će doći do sudara. Osim toga, najveća razlika je to što je u filmu, radi vizualne dinamike, nesreća uslijedila nakon što je nepoznati vozač automobila u smjeru Zagreba počeo pretjecati autobus da bi se našao u traci kamiona i natjerao ga u frontalni sudar s autobusom. Međutim, rekonstrukcija događaja pokazuje sasvim suprotno.

Nepoznati vozač išao je iz smjera Zagreba ususret autobusu, a kamion je bio parkiran sa strane. Prema navodima nekih očevidaca, automobil je neoprezno prešao u traku autobusa, a prema drugima, šofer je bio zabljesnut tako jakim svjetlima tog automobila da je izgubio kontrolu nad vozilom i zabio se u parkirani kamion, odnosno šleper natovaren s 30 tona lima uz desnu stranu ceste. Ono što je u svakom slučaju isto, jest to da je vozač nastavio voziti kao da se ništa nije dogodilo.

Pritom, neki navode da je još ugasio svjetla kako bi se neprimjetnije odšuljao cestom dalje. Vozač šlepera Ante Vidoš ispričao je policiji da se morao zaustaviti jer se motor njegova vozila pregrijavao pa je u hladnjak trebalo doliti vode. Istraga je pokazala da je kamion imao propisno upaljena svjetla upozorenja. On je kazao da je prije udarca "čuo šum vozila", a kada se okrenuo, vidio je "limuzinu s upaljenim dugim svjetlima".

Međutim, kako i Đorđe Ličina zaključuje, usprkos svim prikupljenim dokazima, informativnim razgovorima, traženju vozila preko novinskih natpisa, očevid i sama istraga obavljeni su s mnogo propusta, i nepoznati vozač ostao je siguran u anonimnosti. Ponio je tajnu sa sobom u grob... ako još nije među nama. 

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
06. prosinac 2020 15:02