Unatoč dojmu da svaka afera posljednjih dana gura poslovođe zagrebačkog Sveučilišta, rektora Damira Borasa i njegove prorektore, stepenicu niže prema dnu, rijetki optimisti u akademskoj zajednici očekuju da bi kompletna univerzitetska uprava u sedmoj godini mandata s lakoćom mogla biti smijenjena, bez obzira na rektorov očiti gubitak političke zaštite.
Iz Vlade je u tjednu za nama stigla poruka kako je "njezin stav istovjetan stavu ministra Vilija Beroša", u slučaju posezanja rektora za cijepljenjem protiv covida preko reda (moralna osuda). Ta nedoličnost ipak nije najveći problem 82. rektora niti razlog zbog kojega je izgubio političko uporište.
Borasov krimen bez premca je Filozofski fakultet i nametanje uprave po svojoj volji, čime jednoj od većih sastavnica Sveučilišta oduzima pravo na autonomiju i funkcioniranje redovnog poslovanja u godini uoči postupka reakreditacije. Odbio je, a većinski mu podložan Senat podržao, u dva navrata kandidate za dekane koje je demokratskim postupkom odabralo Fakultetsko vijeće. Time su rektor i Senat izravno odgovorni za sustavno oduzimanje prava na autonomiju sastavnice.
Posljednji događaji, poput rektorova gubitka kompasa u aferi Roksandić i prijava za seksualno uznemiravanje ili rektorovo cijepljenje protiv covida mimo liste iako je prebolio covid, dokazali su da je nedostojan funkcije koju obnaša. Ipak, prema upozorenjima iz akademske zajednice, problematičnijim se čini popunjavanje radnih mjesta po sumnjivom ključu, od Akademije dramske umjetnosti, Akademije likovnih umjetnosti preko Hrvatskih studija pa do zapošljavanja u Rektoratu i manje poznatog slučaja zapošljavanja sina rektora Splitskog sveučilišta Dragana Ljutića na poziciju rukovoditelja Središnjeg ureda za razvoj karijera.
Pomoć pri potonuću
Iako problemi na Sveučilištu nisu počeli s rektorom Borasom, on je definitivno pripomogao potonuću Sveučilišta, zbog čega sada ponešto ojačana oporba u Senatu valja odlučiti iz kojega bi se (statutarnog) razloga Senat mogao opredijeliti za razrješenje nositelja sveučilišnog žezla i lanca. Treba li ga razriješiti zbog a) zlouporabe položaja rektora, b) povrede ugleda dužnosti ili c) ozbiljnog i trajnog kršenja odredbi Statuta, općih akata i drugih propisa? Za svaki od navedenih razloga oporba nalazi primjer, no, naravno, to treba i dokazati.
Pokaže li se utemeljenom i uđe li u postupak, najozbiljniju štetu rektoru bi mogao napraviti rezultat nadzora nad trošenjem sredstava u Rektoratu, koji je od Sveučilišnog savjeta prošli tjedan zatražio bivši član Senata Nils Paar.
- Milijunski iznosi netransparentno se troše na putovanja, a da nitko ne zna tko je, kamo i s kojom svrhom putovao. Milijunski iznosi troše se na promidžbu i informiranje, a istodobno je percepcija Sveučilišta u javnosti lošija nego ikada. Uprava, očito, ne razumije da se ugled Sveučilišta gradi primjerenim i pozitivnim djelovanjem, a ne razbacivanjem milijuna kuna poreznih obveznika u popravljanje nečega što je nepopravljivo - upozorava Paar, uvjeren da bi trag novca u Rektoratu otkrio puno zanimljivosti, no podaci o tome očito su klasificirani kao najstroža tajna ne samo na Sveučilištu nego, vjerojatno, i u državi.
- Najviša tijela Sveučilišta bi svojim djelovanjem trebala biti uzor ne samo cjelokupnoj akademskoj zajednici nego i društvu u cjelini. Međutim, svjedočimo upravo suprotnom, zbog čega je i Etički kodeks Sveučilišta tek mrtvo slovo na papiru. Kakvu poruku Sveučilište time šalje svojim studentima i cijelom društvu? - pita Nils Paar.
Priča o Etičkom kodeksu, po riječima profesora s Pravnog fakulteta Alana Uzelca, vrlo je jednostavna i ima jasnu poveznicu s Borasovim prorektorom Antom Čovićem.
Suvišni ljudi
- U trenutku kada je Filozofski fakultet u Zagrebu u više postupaka koji su provedeni po Etičkom kodeksu Sveučilišta utvrdio da je prorektor Ante Čović učinio značajne etičke propuste, Čović je odlučio promijeniti Etički kodeks, i to na način da omogući da Etički savjet, u kojemu sam sjedi i čiji je koordinator, bude tijelo koje će po žalbama odlučivati između ostaloga i o njegovu slučaju. U više prilika nije se izuzeo od rasprave i odlučivanja o vlastitom predmetu.
Nakon što sam se tomu suprotstavio, upozoravajući na problem sukoba interesa, kao i na to da se zbog individualnog slučaja ne treba mijenjati čitav sustav ocjene etičnosti na Sveučilištu, prorektor je našao način da me ukloni iz Etičkoga savjeta. To je učinio na način da je servirao Senatu netočne informacije o mome navodnom nedolaženju na sjednice Savjeta, mada sam upravo u to doba bio njegov najredovitiji član - kaže za Magazin profesor Alan Uzelac, pobornik sveučilišne autonomije, za koju se na Sveučilištu pokazalo da je rijetko korištena u prave svrhe.
- Na ovako velikom sveučilištu, utemeljenom na raznovrsnim interesima, autonomija se u posljednje vrijeme koristila zato da se na neprincipijelnoj osnovi osiguraju koalicije koje će ostvariti ili očuvati privilegije pojedinaca. U stvaranju takvih koalicija Boras je uvijek bio majstor. Primjerice, od trenutka kada se Boras udružio s Čovićem, prestao je svaki interes za unapređenje etičkih standarda.
Obustavljen je interes za primjenu europskog projekta IPA-DISCO, koji se bavio uspostavom pravnoga okvira protiv korupcije, odnosno podizanja razine etičnosti ponašanja nastavnika na Sveučilištu, te koji je rezultirao mnogim preporukama koje se ignoriralo od sveučilišne uprave - objašnjava Uzelac, koji se zbog svega pribojava da će, ako se pokaže da autonomni mehanizmi ne funkcioniraju, u budućnosti morati ići pravcem kojim idu mnoga sveučilišta u regiji i na Zapadu, a to je da, umjesto samih sveučilišnih nastavnika, autoritarne i politički postavljene uprave određuju pravila Sveučilišta. A to, poručuje Uzelac, nikome neće biti drago.
- Čini mi se da smo trenutno na najnižoj točki u recentnoj povijesti i zato se nadam da će Senat smoći snage i iskoristiti priliku da se distancira od sadašnje prakse i da pomogne da se vratimo na liniju unapređivanja mehanizama koji potiču izvrsnost, etičnost i kvalitetu znanstvenog i nastavnog rada - zaključuje.
U priči o srozavanju Sveučilišta posebnu ulogu imaju i Hrvatski studiji, danas u statusu fakulteta. Upravo ta potpuno oslabljena, a potom kadrovski napumpana institucija, na kojoj je u posljednjih nekoliko godina, po tvrdnjama profesora, zaposleno više od 60 novih ljudi, traži produljenje radnog odnosa Anti Čoviću (71). S obzirom na to da je Čović na HS-u zaposlen u samo 10 posto radnoga vremena, postavlja se pitanje zašto je nužno njegovo zadržavanje na fakultetu?
Po tvrdnji upućenih, Čović na HS-u ima tri predmeta, no nijedan ne izvodi sam. Kad se zbroje nastavna opterećenja, pod uvjetom da sve sate drži samo Ante Čović, došli bismo do godišnjeg nastavnog opterećenja od ukupno 172,5 norma sati. Dakle, da nastavu drži samo on, i to bi bilo premalo za potrebu zapošljavanja jednog nastavnika, ali tu je još troje nastavnika koji dijele satnicu. A godišnja norma za nastavnika u znanstveno-nastavnom zvanju je 300 norma sati, s time da može varirati 20 posto, dakle od 240 do 360 norma sati, tumači jedan od profesora na Hrvatskim studijima.
- S Fakulteta hrvatskih studija prije dvadesetak dana prebačeno je petero suvišnih ljudi u Institut za migracije i narodnosti. Ta je operacija izvedena u maniri partizanske vlasti 1945. Jednostavno su ih prebacili, bez natječaja, bez formalnosti, naprosto je dogovoreno. To je presedan jer za takav slučaj nikad nisam čuo - govori profesor.
Okupljanje oporbenjaka iz redova Senata, nezadovoljnih devastacijom Sveučilišta, rezultiralo je prikupljanjem potpisa za uvrštavanje točke dnevnog reda sjednice Senata s glasanjem o povjerenju rektoru Borasu. Da bi bio smijenjen, potrebno je 36 od 70 ruku, što je veoma teško postići zbog tradicionalne lojalnosti senatora Damiru Borasu. Ne zato što se doista slažu sa svime što rektor predloži, nego zbog prizemne nužde za odanošću onome tko raspoređuje novac i koeficijente fakultetima.
- Što želite, da lupam po rektoru? Moj moral mi ovakvu situaciju ne dopušta, ali držim li se morala, ispaštat će moja institucija - komentira jedan od lojalnih članova Senata, sugerirajući kako i nakon Borasova odlaska dugo neće biti moguće staviti Sveučilište u "vertikalan" položaj.
Dugoročniji je problem Sveučilišta u propisima koji reguliraju djelovanje njegovih upravljačkih tijela. Zbog toga je definicija koju je prije 15-ak godina ponudio tadašnji dekan Prirodoslovno-matematičkog fakulteta Dragutin Feletar primjenjiva na današnju situaciju: "Sveučilište se nije pomaklo od starih odredbi iz vremena samoupravljanja. Ono funkcionira isto kao i 70-ih godina, njime vladaju ista tijela i ljudi navikli na samoupravljački model ponašanja", izjavio je tadašnji dekan PMF-a 2006. godine.
Novi dekan Prirodoslovno-matematičkog fakulteta Mirko Planinić ključni problem vidi u nedostatku vizije razvoja Sveučilišta jer, kaže, nije moguće da je rješavanje osobnih sukoba s profesorima na jednoj od sastavnica (Filozofski, op.a.) najviši prioritet Sveučilišta.
- Zbog toga uprava Sveučilišta ne može ujediniti ni nadahnjivati druge, a to se onda vidi u svim pravcima djelovanja - smatra Planinić, osvrćući se na neracionalnost troškova u Rektoratu.
- Izdvajanja za potrebe Rektorata značajno su se povećala u posljednjih šest godina, pa tako sada 25 posto sredstava od participacije školarina ostaje pod kontrolom uprave. Bilo bi onda dobro da postoje jasna pravila kako se sredstva dodjeljuju onima u potrebi, ali to, nažalost, nije slučaj. Osim toga, broj zaposlenih u Rektoratu u posljednjih je šest godina, po podacima bivše uprave Ministarstva znanosti, povećan za 65 posto.
Na napomenu kako se prije 15-ak godina vodila slična rasprava kao i danas o neupravljivom Sveučilištu koje će se kad-tad morati raspasti na manje dijelove, Planinić kaže kako takva promišljanja postoje i danas. - Da, izdvajanje PMF-a i, eventualno, nekih tehničkih struka (Texit) iz Sveučilišta uvijek postoji kao opcija, ali o tome možemo razgovarati ako ne uspije promjena fokusa na ovom Sveučilištu s velikom tradicijom.
PMF bi sigurno mogao samostalno funkcionirati, ali je šteta ne iskoristiti sinergiju prirodoslovlja, matematike, tehničkih struka i biomedicinskog područja. Europa je puna tehničkih sveučilišta i za to sigurno postoji dobar razlog - kaže Planinić, sklon sugerirati Borasu da se povuče i pusti instituciju da ponovno stane na noge.
Mutne odluke
Nils Paar primjećuje, iako mnogi smatraju da je rektor najveći problem Sveučilišta, da to ustvari nije točno. - Problem su sva najviša tijela sveučilišta, posebice Rektorski kolegij i Senat koji podržavaju odluke zbog kojih Sveučilište nepovratno propada. Akademska demokracija na sjednicama Senata je suspendirana već gotovo godinu dana, a istodobno je zbog toga zabrinuto tek nekoliko članova Senata - kaže Paar.
Bivši ministar znanosti Hrvoje Kraljević podsjeća kako je u veljači 2018. Damir Boras, nakon tri i pol godine upropaštavanja najvećeg sveučilišta brojnim ne samo protuzakonitim nego i duboko nemoralnim odlukama, bio je reizabran za rektora 77-postotnom većinom glasova članova Senata.
- Kako tada nije došlo do "impeachmenta", Boras je u ove tri godine daljnjim mutnim odlukama, samovoljom i nevjerojatnim postupcima i izjavama nadmašio sam sebe i, eto, ipak je na vidiku opoziv - vjeruje bivši ministar znanosti Hrvoje Kraljević. Nada se kako će se nakon Borasova odlaska napokon početi na ispravan način shvaćati pojam autonomije Sveučilišta, ne kao nedodirljivosti, podržavane čak i od Ustavnog i Visokog upravnog suda; ne kao dozvole za potpuno netransparentno i krajnje neodgovorno raspolaganje golemim financijskim sredstvima i nipošto kao pravo na zatiranje svakog pokušaja zdrave akademske samouprave.
Sveučilištu je, kaže Kraljević, potreban novi polet koji bi navijestio početak bolje organizacije i u nastavi, uz ispravljanje sada potpuno naopako shvaćene ideje bolonjske reforme, i u znanstvenoj djelatnosti i odnosu prema studentima, kao i u postupnom rastu međunarodnog ugleda koji je sada sramotno nizak.
Godine 2005. profesor Filozofskog fakulteta Žarko Puhovski definirao je Sveučilište kao mastodontsku, zaostalu instituciju koja se zbog svoje strukture ne može mijenjati.
Tako je, izgleda, ostalo do danas.