ISPOVIJEST BOSILJKA STANIĆA

'Nisam najgori poslodavac! Imate sve elemente da me opišete kao vraga, ali i kao sveca'

“Imate sve elemente da me opišete kao vraga, ali i kao sveca. Popravit ću se ako sam nešto zgriješio, ali shvatite me, ni meni nije lako: od 1200 zaposlenih sada ih je 120 na porodiljnom”
 Vlado Kos / HANZA MEDIA

Vinkovački poduzetnik Bosiljko Stanić posljednjih tjedana postao je najomraženiji poslodavac u zemlji. Stanić prvi put detaljno za Nedjeljni Jutarnji pojašnjava svoju poslovnu politiku - od izjava o stadu do obveze radnicima da moraju potrošiti 700 kuna mjesečno u trgovinama u kojima rade. Primio nas je u svom uredu u petak u podne, vidljivo izgreban po rukama nakon napada koji je doživio u četvrtak. Ured na prvom katu u vinkovačkoj ulici Hansa Dietricha Genschera daleko je od ušminkanih zagrebačkih poslovnih ureda, baš kao i same trgovine Boso koje je brendirao po svom nadimku.

Sve što se događalo u posljednjih mjesec dana oko optužbi oko uvjeta rada u trgovinama Boso kulminiralo je napadom na vas u petak. Što se događalo u posljednja 24 sata?

- U petak sam imao sastanak i oko 10:40 izašao sam na parking kako bih krenuo na službeni put. Vidio sam crveni automobil kako naglo vozi, prelazi preko bankine i ide na mene punim gasom. Pomislio sam da je nekome možda pozlilo, pa sam se sklonio iza svoga auta jer sam vidio da ide na mene i tom trenutku čovjek iskače iz automobila, vadi neku držalicu od krampa i tada sam shvatio o čemu je riječ. Sagnuo sam se da me ne udari po glavi i srušio ga. Obojica smo pali na asfalt. Zvao sam ljude u pomoć i rekao im da zovu policiju. On se istrgnuo i pobjegao u auto odakle mi je nekoliko puta zaprijetio da ovo nije kraj i da će me ubiti. Poslije je došla policija i napravila očevid. Otišao sam na pregled i dijagnosticirane su mi lakše tjelesne ozljede na laktovima i koljenima.

Gordan Panic / Glas Slavonije / HANZA MEDIA

Jeste li podnijeli prijavu protiv napadača?

- Nismo još, ali hoćemo. Prikupljamo dokumentaciju.

Poznajete li napadača? Navodno je riječ o bratu supruga Ivanke Dujmić koja je prva progovorila o uvjetima rada u Bosi i dobila otkaz.

- Ne poznajem ga, ali njegova bivša supruga radila je kod nas 10 godina, da bi prije godinu, dvije sama dala otkaz i otišla raditi u Njemačku. Dujmići su se ispričali i tvrde da nemaju veze s napadom.

Pojavila se informacija da napadač tvrtku Boso smatra odgovornom za raspad svoga braka. Što znate o tome?

- Ne znam jesu li imali skladan brak, dok se nije počelo raspadati. Pročitao sam u novinama da smo mi odgovorni za raspad 30 brakova. Eto koliko je istine u tome. Pretpostavljam da čovjek aludira na neke izlete i putovanja koja smo organizirali za svoje radnike u Pariz, München, skijanja i slično. Vjerojatno je supruga išla, ja se zaista ne mogu sjetiti, a onda im je svatko kriv. Ipak mislim da je čovjek podlegao medijskoj hajki koja se vodi protiv mene.

Kakva su to putovanja na koja vodite radnike?

- U pravilu su to nagradna putovanja. Vodimo djelatnike barem jednom godišnje od Budimpešte, Atene do Istanbula. Najčešće ide stotinjak ljudi. Dio zaposlenih ovisno o rezultatima, kada ih želimo nagraditi i dobitnici nagradnih igri koje financiraju dobavljači pa onda dio platimo i mi.

Je li ikad na takav put išla neka blagajnica? Neka koja dobro radi?

- Naravno da je. Sve su blagajnice dobre. Svi pričaju o blagajnicama, ali biti blagajnica je jako lijep posao.

I težak. Kod vas rade za prosječnu plaću od 2527 kuna.

- Pa, jest, plaće su jako male, ali ja se nadam da ćemo u nekom skorom vremenu stvoriti uvjete da ih povećamo. Razmišljamo kako to napraviti jer Slavonija je siromašna. Ja sam radio u Spačvi, na otvorenom, po vrućinama i hladnoći. Ovo je ipak jedan kulturan posao, a jedina mu je mana kontakt s ljudima.

Kako ste postali poduzetnik? Kada ste otvorili prvu trgovinu?

- Firma traje već 26 godina. Prvi objekt koji smo otvorili bio je kiosk u proljeće 1991. Ubrzo smo otvorili šest kioska pa smo ušli u mjenjačke poslove, a onda i u veleprodaju robe široke potrošnje. Krenuli su problemi s naplatom u veleprodaji pa smo se opredijelili za diskont. Počeli smo graditi svoje objekte i tako ušli u maloprodaju. Polako smo se razvijali i gasili veleprodaju. Ja sam rođeni Vinkovčanin, odrastao u Ivankovu, inženjer sigurnosti na radu. Završio sam za stolara, radio sam u Spačvi 10 godina kao poslovođa i šef zaštite na radu, a nakon toga sam ušao u privatni biznis.

Zašto ste ušli u poduzetništvo, otkud vam prvi kapital?

- Ja sam nemiran duh i tako sam krenuo. Ide mi matematika, imam osjećaj za prostor i vrijeme.

Vlado Kos / HANZA MEDIA

I to je bilo dovoljno? Vaše ime veže se uz 20-ak tvrtki: od pekara i trgovina do mjenjačnica. Najveće prihode od 538 milijuna kuna i 10 milijuna kuna dobiti u 2015. donosi vam Boso trgovina. Je li vam trgovina profitabilna na čak 175 dućana?

- Kada uđete u baru ne možete izaći iz nje. Kada zapadnete, onda upregnete dva para konja. Nemamo opciju biti neprofitabilni jer 1200 ljudi ovisi o plaći koju dobivaju svaki mjesec od tvrtke.

Prihodi pokazuju da po jednoj trgovini imate godišnji prosječan promet dva do tri milijuna kuna. Zar to nije premalo? Trgovac slične veličine Tommy na 188 trgovina radi prihode od 2,3 milijarde kuna, doduše na obali, ali ipak vi na isti broj trgovina radite četiri puta manje.

- Pa je, to vam je dokaz koliko je mala kupovna moć u Slavoniji i u kakvim okolnostima mi opstajemo već 26 godina. Mi smo jedno vrijeme investirali u objekte i to je jako skup sport koji košta između 300 tisuća i 2 milijuna eura. Zatim je došlo do faze da ih je jeftinije unajmljivati nego graditi. Volim posao gdje je prihod manji, ali stabilan, jer je tu i najmanji stres, najmanja panika kada treba osigurati novce za plaće radnicima. Kod njih je kola 18, a kod mene 12 kuna iako nam je nabavna cijena ista. Tu je razlika, kao i u kupovnoj moći.

I to onda prebacite na blagajnicu koja u Bosi radi za prosječnu plaću od koliko - 2400 kuna?

- Prosječna neto plaća im je od 2500 do 2800 kuna

To je najmanje od svih trgovaca. Prema istim kriterijima iz poslovnih izvješća u Tommyju imaju prosječnu neto plaću od 4161 kuna, Studencu 3238 kuna, Konzumu 4030 kuna, a Lidlu 7394 kune.

- Kada bismo digli maržu tri posto, mogli bismo podići plaću 30 posto. Razmišljali smo i o tome, ali kupac koji ima malo novca traži najjeftiniju robu, a radnik najveću moguću plaću. To je nemoguće spojiti. Kada bi samo jednu godinu radili s minusom sve bi nam banke odmah otkazale kredite i imali bi potop sistema.

Što vam je najprofitabilniji dio biznisa?

- Najbolji posao bez pameti su mjenjačnice. Imamo ih 30-ak. Radimo na sitno, ali tamo kada zaradite nemate uloga. Za razliku od trgovine gdje 10,5 milijuna kuna dobiti ide dalje u ulaganja. Ako se lanac prekine, onda ste u problemima.

Što sve radi tvrtka Pekar s kojom ostvarujete godišnje prihode od 58 milijuna kuna?

- Imamo dobre rezultate. Opskrbljujemo sve naše trgovine, ali i velike nacionalne trgovačke lance. Imamo proizvodni pogon koji je star 20 godina, a ja sam jedan od vlasnika unazad 11 godina i tu se jako razvijamo. Radimo gotove i polusmrznute proizvode. Veliki trgovački lanci imaju vrlo visoke standarde i iznimno stroge kriterije kvalitete, vjerujem najstrože u Hrvatskoj. Ako ih ne zadovoljite, ne možete za njih raditi. Mi smo uspjeli i radimo za njih bijeli i crni kruh.

Što je s pričom koju ste sami plasirali da će ići u medije kako prosijavate brašno u kojem je bilo izmeta glodavaca?

- Najlakše je naštetiti pekari koja odlično radi tako da je diskreditirate i da ljudima zgadite proizvode. Primam još uvijek prijetnje da će me blatiti kroz medije jer znaju da mi tako mogu naštetiti. Oni koji prijete kažu da sada ljudi vjeruju svemu. Čak više nisu niti diskretni u prijetnjama, kažu otvoreno da će lagati. Priča o lošem mesu u bureku je bio prvi pokušaj, a onda su krenule prijetnje s izmetom glodavaca u brašnu. Pa mi brašno dobijemo u cisterni direktno iz mlina, ono se triput filtrira, držimo ga u silosu. Pekara posjeduje FSSC 22000 certifikat. To je standard koji redovitim kontrolama provjeravaju njeni kupci, kao i ovlaštena certifikatorska kuća. Dakle to je nemoguće. Brašno iz vreća kojim su mi prijetili mi možda koristimo u jedan posto slučajeva.

Koje tvrtke još imate?

- Imamo ugostiteljstvo, sale za svatove i pizzerije, a pokušavamo nešto i u proizvodnji povrća te uzgoju svinja, kopuna i ovaca. Imamo 12 tvrtki s ukupnim godišnjim prihodom od oko 650 milijuna kuna, 1200 zaposlenih te nešto više od 120 djelatnica na porodiljnom.

Svi problemi krenuli su vam nakon što se stotinjak ljudi otrovalo u vašoj sali Barun Trenk na svatovima i karminama 27. svibnja.

- To se dogodilo prvi put, u istome danu, a sale imamo punih 12 godina i godišnje oko 150 ozbiljnih događaja. Nakon tri dana sam dobio informaciju da se nešto događa. Na žalost dogodila se zaraza salmonelom. Ispričavam se ljudima. Zarazio se i dio naših zaposlenika.

Vinkovci, 080716.
Bosiljko Stanic vlasnik tvrtke Boso snimljen u njegovom uredu u Upravi njegove  tvrtke u Vinkovcima.
Foto: Vlado Kos / Cropix
Vlado Kos / CROPIX

Zašto nije otkriven uzrok zaraze?

- Uzrok može biti hrana koju ste unijeli ili čovjek koji je s hranom radio. Sanitarna inspekcija nije našla uzorke, jer ih mi po zakonu ne moramo čuvati iako ih čuvamo tri dana. Kada je inspekcija bila ovdje, uzoraka nije bilo. Ali to nije alibi jer ljudi su se zarazili.

Gdje nabavljate tu hranu?

- Od dobavljača ili iz naše proizvodnje. Ne bih upirao prstom u ni u koga.

Čije su kobasice kojima je istekao rok trajanja, a onda su poslane u salu za svatove?

- To se ne radi. To su krivo protumačene informacije.

To su informacije iz službenog maila u kojem je dan nalog da se kobasice zamrznu i prebace u salu.

- Objasnit ću. Robu koja je na otprilike jednu trećinu do isteka roka trajanja poslovođa mora staviti na rasprodaju. Ako je proda dobro, a ako ne hrana ide na uništavanje. Dobavljač je uništava jer mu nije u interesu da mi imamo gubitke. Inače sala uglavnom baca najviše hrane jer iza svakog događanja ostane višak hrane, a kontejner za uništenje je pokraj sale za svatove pa je krivo napisano da ih prebace u salu.

Dakle, hrana kojoj je istekao rok trajanja ne šalje se u salu?

- Apsolutno ne. Pa ne želim ni zamisliti koliko bi se incidenata u 12 godina dogodilo da je to istina i koliko bi ljudi bilo otrovano. Mi gradimo imidž. Godišnje dosta moramo ulagati u reklamu i nije nam interes radi 10 kuna taj imidž uništiti.

Zašto se kobasice prvo trebaju zamrznuti?

- Zato što ih ne možemo držati nezamrznute 10 do 15 dana dok po robu ne dođe poduzeće koje je zaduženo da odveze ostatke hrane.

Kako ste riješili problem s gostima iz svatova i karmina koji su zaraženi salmonelom?

- Imamo volju to riješiti. Krivi smo po zapovjednoj odgovornosti i od toga ne bježimo. Šteta je ogromna, žao nam je tih ljudi. Vratili smo novac za karmine, a za svatove smo još u pregovorima. Voljni smo im vratiti novac, ali tražimo da nas ne tuže. Doduše, već smo dobili zahtjeve od nekih ljudi koji traže da im se plati odšteta. Tražimo dokumentaciju da su bili na svadbi, da su bili bolesni... Neki traže od par tisuća kuna do milijun kuna.

Jesu li vam nakon tog događaja počeli otkazivati svadbe?

- Na sreću ne. Nije nam pao ni posao u trgovinama, držimo se na prometu od prošle godine. Guramo dalje, a valjda će i ova hajka stati.

Je li hajka ili normalnim poslovanjem smatrate to što radnici moraju potrošiti 700 kuna u trgovinama Boso?

- Ne moraju. To je preporuka jer svi koji ovdje rade žive od ove tvrtke. Dakle, preporučujemo ljudima da potroše taj iznos, a ako ne potroše ne dogodi im se ništa.

Zašto onda moraju podnijeti izvješće ako nisu potrošili 700 kuna?

- Ne moraju. Zadnji izvještaj za te kartice bio je prije dvije godine.

U službenom mailu upućenom 2014. iz marketinga piše da oni koji ne potroše moraju podnijeti izvješće, čak i ako su na porodiljnom ili bolovanju. Navodi se i da imate višak radne snage pa će se kod otkaza voditi računa o potrošnji. Zar to nije prijetnja?

- Ja se ispričavam ako su ljudi to tako shvatili. Nije bila namjera, ali zar nije logično da trošite u firmi u kojoj radite.

Pa nije logično. To je vlastita plaća, još je i mala i s njom svatko može raspolagati kako želi.

- To je točno. Ne znam kako drugi trgovci rade, ali čini mi se da sve firme traže lojalnost.

Lojalnost se nikako ne postiže prijetnjom da moraš potrošiti novac u firmi ili ćeš dobiti otkaz. Hoćete li to ukinuti?

- Nitko nikad nije dobio otkaz niti je sankcioniran ako nije potrošio taj novac, neovisno o tome sporni kako mailovi zvuče. To je već ukinuto unazad dvije godine. Imamo oko 60 tisuća kartica kupaca i na njima se vidi evidencija potrošnje za svaku karticu. Svatko tko potroši 700 kuna ima 5 posto popusta. Osobe s troje djece imaju 10 posto popusta, a svi naši djelatnici imaju popust 5 posto bez obzira na potrošnju. Stimuliramo i rađanje.

Na način da i od rodilja koje primaju naknadu od 1600 kuna tražite da potroše 700 kuna?

- Nisam očekivao da će to ljudima biti takav problem. Ima ljudi koji dosta troše u našim trgovinama. Netko tko kod nas radi, tko treba zaraditi plaću, ispuniti normu, normalno će gurati svoju mamu, tatu, svekra, svekrvu da troše kod nas. Njegovo radno mjesto ovisi o tome koliko posla napravimo. Ali opet kažem, ja to nikad nisam zapovjedio.

Tu dolazimo do kazni i nagrada od 200 kuna za ostvarenje odnosno neostvarenje norme za prodaju pekarskih proizvoda. Zašto to imate?

- Svi imaju normu i imamo planove koje želimo ostvariti.

Vinkovci, 080716.
Bosiljko Stanic vlasnik tvrtke Boso snimljen u njegovom uredu u Upravi njegove  tvrtke u Vinkovcima.
Foto: Vlado Kos / Cropix
Vlado Kos / CROPIX

Kako će trgovac natjerati kupca da kupi kiflu?

- Ne treba ga tjerati i nitko to ne traži. Samo treba biti ljubazan, ugodan, razgovarati s njim, ponuditi ga ili upoznati s akcijom... Nama je pomak prodaje za tri posto čudo. Probajte otići na benzinsku postaju po gorivo, a da vam nešto dodatno ne ponude, grickalice ili čokoladice na akciji, ovo je isto.

Koliko vam trgovaca radi po objektu, stignu li animirati kupce?

- U većim objektima 15-16, u srednjima 4-5, a u najmanjima dvije osobe.

Znači, trgovac mora primiti robu, složiti police i biti jako ljubazan da bi kupca motivirao na kupovinu kako bi na kraju dana izbjegao kaznu?

- Nema kazne, nego ne dobije stimulaciju. Naš cilj je da jedan zaposlenik radi promet od 80 tisuća kuna bruto mjesečno. Ako ga dostigne, dobit će stimulaciju, ako ne dostigne zagarantiranu plaću.

Kako onda tumačite popis kazni po trgovinama od 200 kuna po osobi?

- To je krivo formulirano i obratit ću pažnju da se takve stvari više ne događaju. Nije kazna nego se odbija od stimulacije, a ako nije ostvarena stimulacija onda ništa jer nemate od čega odbiti.

Ali, netko iz vaše firme je napisao da je to kazna!

- Koristio je pogrešan termin.

Imate puno pogrešnih termina u komunikaciji unutar tvrtke.

- Očito je tako. Naučit ćemo na našim pogreškama i popraviti što se može. Mi nismo baš jezično jaki.

Zašto ne zaposlite stručnjaka za ljudske resurse koji će vam posložiti procese, naučiti kako se radi s ljudima?

- Nismo do sada o tome mislili, ali sada ćemo to sigurno učiniti.

Je li greška u komunikaciji i otkaz Ivanki Dujmić koja je prva izašla s pričom o lošim uvjetima rada?

- Nismo joj dali otkaz nego smo zatvorili trgovinu u kojoj je radila, kao i još dvije trgovine jer su bile nerentabilne. Gospođi Dujmić ponudit ćemo posao kada budemo otvarali nove trgovine. Otkaz je dobila i gospođa koja je s njom radila u istoj trgovini.

Kako može biti nerentabilna trgovina koja je u 2014. i 2015. povećala prihod za osam posto zbog čega su Ivanka Dujmić i njezina kolegica nagrađene sa 13. plaćom, koja im je, kako tvrde, isplaćena na ruke?

- To je točno, ali kada trgovina poraste sa 80 na 86 tisuća kuna to je nerentabilno jer je na razini godine trošak trgovine i dalje veći od prihoda. I plaću isplaćujemo na račun.

Tvrdite da otkaz nije motiviran njenim medijskim istupima.

- To nema veze jedno s drugim ma koliko god se u javnost pokušale plasirati drugačije teze.

Pretpostavljamo da ne očekujete kako će i ona prihvatiti takvo objašnjenje.

- Ona je kod nas radila 14,5 godina. Opet ćemo joj ponuditi posao ako se ukaže prilika.

Zašto je morala raditi pod prijetnjama promjenom radnog mjesta?

- Što god da kažem bit ću razapet, ali vrijeme će pokazati. Imamo 1200 zaposlenih i samo jedan spor.

Možda se ljudi boje?

- Možda se boje, a možda su i sretni. Ispada da mi čeličnim mačevima te ljude držimo 26 godina.

Ili im je uz silnu nezaposlenost u Slavoniji teško naći posao?

- Ali i ja se skupa s njima borim. Prvi dolazim na posao u 5.30 i zadnji odlazim u 22 sata. Iz iste zdjele jedemo.

Inspekcija rada utvrdila je da su radnici nezakonito radili šest dana u tjednu po osam sati, dakle 180 prekovremenih sati godišnje. Zašto im niste platili prekovremene?

- Dogodio se taj propust. Da biste opstali na tržištu morate sve više i više raditi. Inspekcija je to utvrdila, mi ćemo to sanirati i nećemo više tako raditi. Regulirali smo i radno vrijeme. Dio trgovina ćemo zatvoriti, dio pokriti s jednim čovjekom.

Kako funkcionirate u biznisu, što vam je važno?

- Najbitnije je da posao normalno funkcionira, da su ljudi zadovoljni i da je posao rentabilan. Ako je rentabilan, onda su svi sretni, ali u biznisu imate oscilacije. Trgovina ima četiri do pet mjeseci nerentabilnog posla. Ovisi puno o godinama i uvjetima na tržištu. Primjerice, pšenicu smo lani plaćali 1,20 kuna, a sada 0,95 kuna. Znači, 25 do 30 posto nam je jeftiniji osnovni proizvod i normalno je da će ljudi sada manje kupovati, a mi svi moramo raditi više. Ljudima nije lako, ali nije ni nama jer smo investirali i svi se mogu povući osim mene.

Kako se osjećate unazad dva mjeseca?

- Teško mi pada sve ovo jer vidim koliko laži kruži među ljudima. Zamislite kako je mojoj supruzi i djeci. Zovu je na telefon i pitaju jesam li si oduzeo život, ucjenjuju me, prijete lažima. Cijeli život sam radio i ne bih dogurao do ovdje da sam loše radio, ne bi toliki ljudi kod mene opstali cijelo to vrijeme, a sada smo ispali kao najgori poslodavac. Zamislite logiku, imamo toliko radnika, toliko dugo trajemo i mi smo najlošiji. Znači, najbolji je onaj koji nema niti jednog uposlenog.

Koliko ste puta aktivirali bianco sporazum o prestanku ugovora o radu koji radnici moraju potpisati?

- Niti jednom.

Zašto ste ih onda potpisivali?

- To je počelo prije 15-ak godina kada smo otvarali trgovine. I da se razumijemo, niti tada to nije bio dobar način, ali puno puta smo se bili u početku opekli s ljudima. Ako netko pravi problem jednom, dva puta, tri puta...

Vinkovci, 080716.
Bosiljko Stanic vlasnik tvrtke Boso snimljen u njegovom uredu u Upravi njegove  tvrtke u Vinkovcima.
Foto: Vlado Kos / Cropix
Vlado Kos / CROPIX

Imate zakonske mogućnosti kako to riješiti. Ovo je protuzakonito.

- To je bila naša greška, ali imate ljude koji rade tri dana i onda odu dva mjeseca na bolovanje. To nam je bila neka vrsta poprilično lošeg osiguranja kada smo počeli raditi.

Zašto radnici moraju kupovati robu pred istekom roka trajanja pa onda kupuju osam margarina ili pet pakiranja hrenovki?

- Robu naručuje poslovođa ovisno o veličini trgovina. Ako ne može prodati ima pravo rasprodaje, ako ne rasproda ima pravo povrata i nema potrebe da netko kupuje robu. Tu je samo pitanje kako je neki od poslovođa to radio sa svojim radnicima. Mi nikada nismo dali takav nalog, a jesu li ljudi između sebe to rješavali ja ne znam. Ne želim reći da su poslovođe krive, jer radnici nam se nisu žalili na poslovođe, a mogli su, mogu i sada.

Smatrate li radnike doista stadom? Izjava o stadu bila je krajnje neprimjerena i uvredljiva.

- Kriv sam i kajem se. Često se služim metaforama. Ta izjava je u medijima grozno odjeknula, ali ona je iščupana iz konteksta. Žao mi je što nisam rekao “glava obitelji”.

Može li vam radnik doći i dati neki svoj prijedlog?

- Najuspješniji su ljudi koji uzimaju tuđe ideje. Svi uposlenici imaju moj broj telefona i mogu me nazvati kad god zažele.

Čija je bila ideja da poslovođe potpisuju bianco zadužnicu kojom svojom imovinom garantiraju za minus u trgovini?

- To smo uveli prije 10-ak godina. Od poslovođa tražimo samo jednu stvar - ne smijete pronevjeriti. Imali smo dva slučaja gdje su nam poslovođe ispraznili iz trgovine robu u vrijednosti 30 tisuća eura.

I zbog ta dva slučaja, ostalih 173 mora garantirati svojom imovinom.

- Nikada se nikome to nije aktiviralo, pa čak ni u ta dva slučaja. Više ne potpisujemo zadužnice.

Zašto se radnicima brani učlanjenje u sindikat?

- Nitko im ne brani. Svatko se može učlaniti.

Dobili su dopis da bace sindikalne pristupnice u smeće?

- Vjerojatno je to učinio netko na nižoj razini i provjerit ću je li to istina. Čuo sam da ima nekoliko članova u sindikatu. Do sada nismo imali ni potrebe za sindikatom. Brinemo o ljudima, imaju povlastice, ali ako misle da im treba sindikat nemam ništa protiv, po zakonu imaju pravo na osnivanje sindikata.

Šaljete li blagajnice u skladište kada više nisu mlade i lijepe?

- To jako bombastično zvuči kao naslov u novinama. Kod nas su muškarci diskriminirani. U tvrtki imamo 88 posto žena, a na rukovodećim mjestima 91 posto su žene. S tolikim brojem žena svašta se događa. Neke žene se razbole ili ne mogu pratiti tempo zbog godina života ili radnog staža. Imali smo u jednom mjestu gospođu koja je radila vrlo dobro i onda je tražila premještaj pa smo na njezino mjesto stavili jednu mladu osobu iz tog sela. Promet je podigla još 20 posto jer ima rodbinu i prijatelje koji su podigli promet. Sve su to detalji koji utječu na posao. Niti jedan radnik nije dobio otkaz da mu se nije ponudio drugi posao.

Financirali ste obnovu rodne kuće Ivana Kozarca. Kako birate kome donirati novac?

- Moja obitelj ima u vlasništvu kuću Ivana Kozarca. U dvorištu smo napravili obiteljsku kuću, a njegovu rodnu kuću smo obnovili i uredili kao spomen-dom. Nisam donator političkim strankama, niti to od mene traže. Pomažemo klubove, crkve, događaje, ali stranke ne.

Uložili ste u NK Cibalia?

- Imam udio u Cibaliji. To je više bilo u humane svrhe. Mislim da se to ne može spasiti iako nije moje da u tome slučaju mislim. NK Cibaliju može se spasiti samo ako će biti vlasništvo jedne osobe.

Tvrdite da primate brojne prijetnje. Jeste li ih primali i ranije?

- Bilo ih je, ali nisam ih ozbiljno shvaćao. Ovo je incident koji nikad nisam očekivao, ali kad ste u lokalnoj sredini i kada vam Bog da sreće da potrefite, onda ste čudni.

Vinkovci, 080716.
Bosiljko Stanic vlasnik tvrtke Boso snimljen u njegovom uredu u Upravi njegove  tvrtke u Vinkovcima.
Foto: Vlado Kos / Cropix
Vlado Kos / CROPIX

Imate li policijsku zaštitu i jeste li je tražili prije incidenta?

- Sada imam, ali nisam je prije tražio.

Osjećate li se vi i obitelj nesigurno?

- Nije nam ugodno, ali proći će. Nema čovjeka da me zamolio za pomoć, da mu zaposlim dijete ili nešto riješim da mu nismo pomogli. Kroz našu firmu u ovih 26 godina prošlo je oko 2500 ljudi. Sada smo zaposlili 11 pripravnika, dođu ovdje i nauče, ako žele ostanu ili odu za direktore drugih firmi. Mislio sam da činim dobra djela, ali evo narod kaže da nije tako.

Boso Vam je nadimak?

- Moji su rodom od Konjica, a Boso je skraćeno od Bosiljko. Ako ćete me opisati kao sveca imate sve elemente, ako ćete me opisati kao vraga, imate sve elemente. Samo je pitanje što hoćete. Možda nas je 200 u cijeloj Hrvatskoj koji smo nešto napravili, a da nismo privatizirali.

Proglašeni ste najgorim poslodavcem u zemlji. Priznali ste brojne propuste u ovom razgovoru. Hoćete li promijeniti način rada?

- Sigurno hoću, ali nije sve kako je opisano. Popravit ćemo se ako smo zgriješili i idemo na bolje. Zar mislite da bi netko radio za nas 15 godina i bio nesretan? Poslodavac nije tu da bi iskoristio radnike. On je tu da ih vodi i brine o radnim mjestima. Mi nismo jedni drugima neprijatelji, iako bi neki očigledno tako htjeli. Valjda po onoj “zavadi pa vladaj”.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
11. kolovoz 2022 16:11