StoryEditor
VELIKA ČAST

NJEGOVANJE TRADICIJE 'Nosit ćemo najteži križ jer zbog virusa neće biti puka koji bi davao snagu na putu od 25 kilometara'

Zbog epidemije koronavirusa u cijelom svijetu odgođeni su mnogi vjernički obredi Velikog trodnevlja. Ipak, jedan će se obred, s tradicijom dugom 500 godina, održati
 Bozidar Vukicevic / CROPIX

Idemo ja i najuža pratnja. Ma svega nekoliko ljudi. Puk će morati ostati doma. Takvo je vrijeme. Znaš, moj križ zbog toga ima dodatnu težinu. Teško će biti jer nikad u povijesti nije išao s toliko malo ljudi. No, odluka nije sporna. Pa bolest je tu. Križ mora ići, a ovaj će se pamtiti i ući u povijest. Ni sam ne znam kako će to izgledati, ali moja vjera i motivacija jače su no ikad. Ni preuzimanje križa nije bilo svečano kao svih proteklih godina, ali održalo se s jednakim žarom i vjerom kao da je sve normalno. To mora ići. To je naš hod za križen.

Ovako, u dahu, mirno, ali vrlo jasno rekao mi je Ivica Gamulin, jelšanski križonoša.

Da, tjedan dana dijeli nas od Uskrsa, koji će ove godine biti onakav kakvog svijet ne pamti. Sva crkvena događanja tijekom Velikog tjedna, pa i same proslave Uskrsa, u Vatikanu, pa i čitavom svijetu, koja inače okupljaju milijune ljudi, odvijat će se bez vjernika.

Sveta Stolica objavila je posebne uredbe Kongregacije za božansko štovanje i sakramente “u vrijeme Covida-19”, pa će tako na Veliki četvrtak izostati tradicionalno pranje nogu, kao i procesija na kraju mise, koju će predvoditi svećenici na prikladnom mjestu bez vjernika. U molitvi na Veliki petak će biti spomenuti “oboljeli” i “umrli”.

Bit će ograničeno i štovanje križa poljupcem. Povorke, poput križnog puta koji se obično slavi u Rimu, u Koloseumu, u nazočnosti Pape, odgađaju se. Tradicionalna krsna misa, na kojoj se blagoslivlja sveto ulje koje se tijekom godine koristi za krštenja, odgađa se. Objavljene su i zasebne uredbe patrijaršija Istočnih katoličkih Crkvi. Sva krštenja planirana za Uskrs moraju se odgoditi, navela je Kongregacija za Istočne Crkve.

Velika čast

Ipak jedna procesija ipak će se održati. Ova na Hvaru koja više od pet stoljeća prkosi svim pošastima, ratovima i tragedijama, i koja je možda baš zbog toga prije deset godina upisana na UNESCO-ov popis nematerijalne svjetske baštine. Kreće u isto vrijeme, u 22 sata na Veliki četvrtak, istovremeno iz šest župnih crkava središnjeg dijela otoka Hvara, Jelse, Pitava, Vrisnika, Svirča, Vrbanja i Vrboske. Procesija je to koja inače okuplja tisuće vjernika na svom 25 kilometara dugom putu. No ovo nisu vremena kakva su „inače” bila. Ove će godine u svojoj koloni imati tek nekoliko ljudi iz svakog mjesta, predvođenih križonošom. Jedan od njih je Ivica.

- Zapisao sam se 1997., s 14 godina, a te je godine križonoša bio moj otac Božo. Pokojni nono nosio ga je ‘62., a drugi put ‘82., kad je bila kriza s križonošama – napominje.

Kako to zapravo izgleda?

Svaka će se procesija vrtjeti u tom velikom krugu prolazeći kroz svako od šest mjesta, a sudionici procesije iskazat će pobožnosti u svakoj od crkava na putu. Župnik u svakoj od crkava blagoslivlja križonošu i ohrabruje ga, a pjevači otpjevaju “Gospin plač” te se nastavlja hod. Procesije se ne smiju susresti, pa se zato pažljivo koordinira kretanje svake od njih, da bi se u 7 ujutro vratile na polazište. Svaku od šest procesija predvodi križonoša koji nosi križ prekriven crnim prozirnim velom, a upravo njegova uloga predstavlja iznimnu čast.

Gospin plač

Križonoša inače ide u pratnji svojih pomoćnika, dva pratitelja koji nose velike svijećnjake (torceve), predvodnika procesije (batištrade), dva glavna pjevača i više odgovarača koji tijekom čitavog puta pjevaju drevni crkveni napjev “Gospin plač”, koji je upravo procesija “Za križen” kroz više od pet stoljeća održala nepromijenjenim u njegovu izvornom obliku. Doduše, svako od šest mjesta pjeva ga na svoj način.

Ipak, jelšanska procesija je po mnogočemu posebna. Prije svega, barem svih godina dosad, ova procesija bila je najbrojnija, s više od tisuću hodočasnika, no njezina najveća posebnost je u tome što križonoša posljednjih 50 metara, nakon noći tijekom koje bos nosi 14 kilograma težak križ, pretrči. Na kraju puta čeka ga svećenik pred kojeg polaže križ. Tradicionalno, križonošu i procesiju na jelšanskoj rivi dočekuje na tisuće ljudi, a trenutak njegova trka posebno je emotivan baš za svakog promatrača. Iz godine u godinu procesija je okupljala sve više ljudi, ali ove godine sve se mijenja, naravno, osim vjere i požrtvovnosti križonoše, koji je usprkos svemu odlučio krenuti na svoj put.

Jelsa je rodno mjesto ministra zdravstva Vilija Beroša, a iz obližnjeg Svirča porijeklom je premijer Plenković. Upute i preporuke Stožera, kao i nadležnih institucija u svakom se pogledu poštuju, no procesija Za Križen našla je svoj put. Održavanje procesije, u posebnim okolnostima, potvrdio je i jelšanski župnik, don Stanko Jerčić, osvrnuvši se na najteže godine koje su obilježile “Za križen”.

- Gotovo sigurno, nakon Drugog svjetskog rata ovo je najveća kriza koja je zahvatila svijet, pa i procesiju. Dvije ratne godine, 1943. i 1944., su kuriozitet što se tiče procesije, pa tako i ova. Te ‘43. Talijani su dopustili samo križonoši i njih desetak, ukupno 12 ljudi da idu u procesiji, no ljudi su se putem priključivali, nisu odoljeli, pa se veći broj na kraju okupio slijedeći križonošu. Tada je čovjek stavio glavu u torbu, ali sada treba štititi druge.

Godinu kasnije prijetila je neposredna ratna opasnost, bombardiralo se, tako da na otoku nije bilo procesije. No, gotovo 3000 Hvarana u zbjegu u El Shattu učinili su procesiju tamo, u dogovoru s komandom logora. Rasporedili su se po tome kako inače geografski stoje njihova mjesta na otoku, napravili su jednostavan križ i održali tradiciju. Kasnije su križeve odnijeli sa sobom u svoja mjesta. Za Jelsu je tada križ nosio Kruno Peronja, koji je nakon rata nosio i uredovni križ - ispričao je 70-godišnji don Stanko, dodajući da se u sakristiji jelšanske crkve, župe Uznesenja Marijina, i danas čuva taj, križ kao i fotografija iz El Shatta.

Gluha nedjelja

Kako stvari stoje, jelšanski vjernici, pa tako i oni diljem svijeta, ovogodišnju procesiju moći će pratiti putem interneta.

- Bilo je i prije pošasti i zaraza, pa se našao način. Zahvaljujući Austrijancu Jeanu Pierreu Kornovšeku, koji je godinama dolazio u Jelsu, a trenutno živi u Austriji, i koji je iz ljubavi prema mjestu po Jelsi postavio kamere koje je stalno snimaju, sada će se tim kamerama snimati obredi koje će vjernici na taj način pratiti - pojašnjava don Stanko, dok se u njegovoj župi upravo u tom trenu postavljaju kamere.

A kolika je čast nositi Isusov križ u procesiji, govori i činjenica da su budući jelšanski križonoše za tu službu upisani i po nekoliko desetljeća unaprijed.

- Na redovnoj skupštini Bratovštine Presvetog Sakramenta, laičkog bratstva s višestoljetnom tradicijom, na prvu nedjelju korizme, po ustaljenom običaju, prijavio se novi križonoša i ove je godine odabran srednjoškolac Leon Huljić, koji će križ nositi - 2050. Druga skupština Bratovštine trebala je biti na petu nedjelju korizme (takozvanu Gluhu nedjelju), kad križonoša treba iznijeti svoju pratnju, pomoćnike u procesiji, ali to ove godine nije bilo moguće - priča don Stanko.

Petak uoči Velikog tjedna još je jedna od posebnosti jelšanske procesije i don Stankov najdraži trenutak. Dan je to kad prošlogodišnji križonoša na misi predaje križ novom.

- Taj dan nije opterećen pompom i ljudi na misu dođu sa simpatijama. Lanjski križonoša sa svojom pratnjom dolazi do oltara, gdje ga čekaju župnik i novi križonoša koji preuzima križ, jer križonoša svoju dužnost obavlja tijekom cijele godine. Ovaj put tom je događaju prisustvovalo svega nekoliko ljudi. Tek dvojica križonoša, svećenik i nekoliko pjevača u pozadini - navodi don Stanko. Kamere su postavljene kako bi puk ipak putem interneta mogao pratiti taj svečani trenutak.

Bratovština broji 80-ak ljudi i križonoša mora biti njezin član, a u pratnji “Za križen” su njegovi izabranici koji to ne moraju biti, ali u tom slučaju od članova posuđuju tradicionalne bijele tunike. Inače, “Za križen” je laička procesija, koja se može odvijati i bez svećenika, ali svećenik uvijek isprati i dočeka križ.

Jelšanski križ je najteži i teži oko 14 kilograma, a križonoša ga čitavo vrijeme putem nosi uspravno, bos ili u čarapama, ovisi o njegovu izboru. Čarape se posebno pribavljaju, prirodno su pletene, od ovčje vune, a prema riječima don Stanka, rijetko se pokidaju i križonoše ih pomno čuvaju te se na koncu u njima ukopaju.

- Na Veliki četvrtak popodne, prije mise Večere Gospodnje i početka procesije, formira se ležerna i kratka procesija u Gospino svetište na Račiću, na žalovanje. Ta je procesija bila zabranjena u doba komunizma. Kao pandan žalovanju, prije pet godina ja sam uveo procesiju na Uskršnji ponedjeljak, koja također ide u Gospino svetište, s tunikama i križem, no ovaj put na radovanje i misu.

Po povratku slijedi križonošin objed, koji se obično održava u župskoj dvorani ili hotelu gdje stane dosta ljudi. Ove godine i to će izostati. Specifikum Jelse i njezina križa je i to što križonoša posljednjih 30-ak metara svog 25 kilometra dugog puta trči ususret župniku.

- To je trenutak visokog emocionalnog naboja, teško uopće objašnjivog nakon tolikog puta. Adrenalin skoči. Ljudi stoje u špaliru i rijetko koje oko ostane suho. I za svećenika je to posebno dirljiv trenutak - otkriva don Stanko.

U mnogim su manjim sredinama stari, arhaični crkveni napjevi djelomično izumrli, ali jakost tradicije nošenja križa ovdje je garancija očuvanja originalnih napjeva poput “Gospina plača”.

- Naš Stanko Reljić, koji vodi crkveni zbor, krasno je to uklopio u zborsko pjevanje i članovi Bratovštine te napjeve prezentiraju po čitavoj Hrvatskoj. Do ove godine uglavnom smo išli tragovima stradalnika Domovinskog rata poput Vukovara, Šibenika, Dubrovnika, Zadra, Škabrnje, Pakoštana... Upravo u Pakoštanima zbratimile su se tamošnja i jelšanska Bratovština, a general Gotovina je prije tri godine i sam nosio križ nekoliko stotina metara - otkriva don Stanko.

Inače, u Jelsi su križonoše zapisani od 1817. godine, ali svojevrsna kriza kad je nošenje križa u pitanju odvijala se ‘70-ih i ‘80-ih godina prošloga stoljeća. Teško je bilo naći križonošu, a najveće zasluge što se ta situacija iz korijena izmijenila čitavo mjesto daje svom legendarnom, pokojnom župniku, Jelšaninu don Božidaru Medvidu, koji ima i posebno mjesto u povijesti hrvatske Katoličke crkve. Zbog svoje je gorljive vjere i propovjedi bio i zatvaran tijekom komunističkog režima.

Ispilali križ

- Križ je 1979. nosio sam don Božo, a jedne godine nosili su ga krizmanici. Tada je bio problem naći križonošu, pa su neki križ nosili i po dva i više puta. Bratovština je odlučivala da se nekad križ nosi kolektivno, po dio puta nekoliko njih. No, sada je došla druga krajnost. Na red se čeka i po 30 godina, pa ljudi srednjih godina zapravo nemaju šanse. To jest čin vjere i pobožnosti u kolektivnoj svjesti, ali i pitanje folklora, a sada već i medijske eksponiranosti.

Doduše, posljednjih godina, što mi je drago, križonoše su željeli zadržati svoju privatnost - tvrdi don Stanko. Glasovitih i izuzetno motivirajućih govora pokojnog don Božidara Medvida, kojima je promijenio povijest kad je nošenje križa u pitanju, sjeća se i 45-godišnji Paulo Bunčuga, koji je križonoša bio 2007., a već godinama objektivom svog fotoaparata dokumentira svaku procesiju.

- Te je 1986. don Božidar organizirao višednevna klanjanja i molitve u crkvi, pa je tako okupio i nas mlade nakon jedne molitve. Predavanje je završio Isusovim riječima i gromoglasno viknuo: ‘Tko će nositi moj križ?’. Mi smo se, djeca, samo spontano krenuli javljati i to je bila godina kad sam se ja zapisao i potvrdio svoj red. Bilo mi je 11 godina i izbrojao sam da ću kad dođe moj red imati 33 godine. Pomislio sam, kao dijete, da ću biti starac. Inače, moj otac nosio je križ 1987., prve godine nakon te krize križonoša, a ja 20 godina kasnije - prisjetio se Paulo Bunčuga.

Tek krajem ‘80-ih počela su zapisivanja godinama unaprijed.

- Otkad sam se kao dijete zapisao, mislio sam o tom danu i odbrojavao godine. Ljudi koji nisu odavde ne shvaćaju povezanost uz procesiju koja je zahvala za Isusovu muku i pretrpljenu patnju kojoj slijedi Uskrs. Najgori dio čitavog nošenja križa je kompletna organizacija svega jer, kao i na vjenčanju, brineš o barem 200-tinjak ljudi koji trebaju nešto odraditi da bi svi kotačići funkcionirali - objašnjava Paulo.

Legenda kaže da je u originalu jelšanski križ težio 18 kilograma, no davnih dana netko ga je ispilao i tako mu smanjio težinu.

- Fascinantno je da križonoši križ nije toliko težak, ali je lakiran i čitavo vrijeme polako klizi kroz ruke. Kad ga čvrsto uhvatiš, nakon sat vremena više ne osjećaš ruke, a zbog straha da ga ne ispustiš povremeno ga daš pomoćniku, tek toliko da ti se vrati osjet u ruke - tvrdi Bunčuga.

Pobožnost i predaja

Njegov pomoćnik bio je Marijo Belić, koji je nosio križ, a pomoćnik križonoše bio je više puta.

- Pitao sam se kako ću nakon gotovo 25 kilometara uspjeti potrčati, a Marijo mi je rekao da ne brinem, da će mi samo doći. Isto mi je ponovio i otac. Ni dan-danas ne sjećam se kako sam trčao ni što je bilo oko mene u tom trenutku. Tek sam se osvijestio kad sam klečao pred svećenikom. Uistinu je došlo samo od sebe. Neopisiv osjećaj. Poslije čitav obred ide svojim tijekom. Ali, ta noć s Velikog četvrtka na petak čitav život ostaje u posebnom sjećanju - zaključio je Paulo.

S posebnim žarom o svom nošenju križa priča i Tomislav Lazaneo (67), koji je o tom velikom trenutku svog života napisao i pjesmu posvećenu Isusu.

- Za nošenje križa prijavio sam se 1987., godinu dana nakon legendarnog govora našeg don Božota, koji je još 1971. predvidio i koronu i potres, i skupština Bratovštine me potvrdila - počinje svoju priču Lazaneo.

Ako su pobožnost, predaja i poštivanje tradicije u prvom planu, gotovo svaki križonoša ima i vlastiti zavjet i svoju obiteljsku situaciju preporučuje Gospodinu.

- Za tih 25 kilometara, jer računa se i ophod oko crkava i put kroz Jelsu, zavjetovao sam se za moju obitelj, sve iz moga roda i plemena, za zdravlje duhovno i tjelesno, posebno moje najuže obitelji. Nositi križ nije samo čast, već i susret s Isusom razapetim. Te noći ja sam Šimun Terenac. Moli se čitavim putem i križonoša u svakom od šest mjesta u tamošnjoj crkvi Bogu preporuča mještane. Moli se za hodočasnike, župnike naše biskupije, političare da donose mudre odluke, bolesne, napuštene, nerođenu djecu, trudnice. Sve se isplete u susretu s Bogom - naglašava Lazaneo.

Ujutro je, priča nam, finale svih finala.

- U Jelsi se trči zadnjih 50 metara i to je svjetski raritet. Ja sam, kako je običaj, položio križ, i više nisam nikog vidio. Na kraju Pjace stoji župnik, Isusov namjesnik. Mislio sam: ‘Što sam molio, molio sam i predajem Isusu ovaj križ’. U jednom dijelu trčanja, u inerciji, bio sam svjestan da mi je taj teški križ, koji u trku stoji prema dolje, netko podigao. U trenu sam dobio ubrzanje, kao da me netko gura Isusu, kod svog svećenika.

Bile su to anđeoske ruke, Božje. To se ubrzanje vidi i na snimci. Nakon svega što sam doživio, sada sam spreman za Isusa umrijeti, i tako i živim - završio je priču Lazaneo. Nastanak procesije “Za križen” veže se uz raspelo Svetog križića, koje se od 1510. godine čuva u hvarskoj katedrali sv. Stjepana. Prema zapisima u arhivu, križić je 1510. bio na čuvanju u kući Nikole Bevilaque, a u vrijeme nemira između pučana i plemića, 6. veljače 1510., križić je prokrvario. Tada na Hvaru počinje intenzivno štovanje križa, a od tada, najvjerojatnije datira i procesija, čiji je prvi pismeni zapis zabilježen 16. veljače 1658.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. lipanj 2020 07:00