Nije teško razumjeti, a ni suosjećati s ugostiteljima koje su epidemiološke mjere, što su ih u utorak propisali Hrvatski zavod za javno zdravstvo i Nacionalni stožer, ponovno otjerale u očaj identičan onome s kakvim su živjeli tijekom lockdowna.
Dapače, frustracija je ovoga puta i nešto veća, i to ne bez razloga, s obzirom na to da je posve jasno kako su epidemiolozi i Stožer, a potom i Vlada, tjednima sjedili i smišljali kako izraditi set mjera za restorane, kafiće i klubove koje će što je moguće efikasnije iz lokala istjerati većinu gostiju, a da država pritom neće biti obvezna platiti niti kunu za izgubljeni promet.
I uspjeli su se dosjetiti.
Po jedan gost na svaka četiri metra četvorna, bez stajanja za šankom, s maskom na licu u slučaju da gost ništa ne konzumira, a na organiziranim događanjima na kojima je više od pedeset sudionika - takozvani covid redar će, poput razrednog higijeničara, nadgledati gdje se ljudima dodiruju ramena, pušu li si za vrat, hodaju li preblizu ili pljuckaju li u čašu mineralne.
Sigurno je da u Hrvatskoj postoje i oni koji će i pod takvim uvjetima obavezno popiti svoju jutarnju kavu u kvartovskom kafiću, ali još je izglednije da će se dobar dio građana, kojima odlazak u kafić ili restoran prvenstveno predstavlja neku vrstu opuštanja, odreći tog luksuza dok ponovno ne dođu vremena u kojima im ispijanje kave neće nadgledati nadzornici.
Znaju to i članovi Stožera - čitaj Vlade - kao i ministar financija Zdravko Marić koji uporno šuti na povike ugostitelja kako je upravo njegova institucija, a ne Nacionalni stožer, pravo mjesto na kojem bi se trebalo razgovarati o problemima ugostitelja.
Nije pritom čudno što se i Marić i ostatak Vlade oglušuju na te prozivke.
U Hrvatskoj je, prema posljednjim podacima, registrirano ukupno 35 tisuća ugostiteljskih objekata, a u Nacionalnoj koordinaciji procjenjuju da u njima radi oko 200 tisuća radnika, dok se još 200 tisuća iz srodnih djelatnosti nadovezuje na ugostiteljstvo.
Već je iz tih grubih brojki jasno kako su i Stožer i Vlada svakako željeli izbjeći scenarij u kojemu bi kafiće i restorane formalno-pravno morali zatvoriti, i to ponajviše iz razloga što bi država teško mogla namaknuti potrebni novac da svim tim radnicima u sektoru nadoknadi vrijeme koje bi morali provesti čekajući da se situacija smiri, a lokali ponovno počnu primati goste.
Varijanta koju sada imaju perfidna je lukavost koja, budimo iskreni, više služi kao izgovor Vladi nego kao pomoć ugostiteljstvu.
"Nemate gostiju? Oh, baš nam je žao. Ali nemamo vam zašto platiti, pa nismo vas zatvorili..." - tako se otprilike može sažeti formula po kojoj su Stožer i epidemiolozi donosili odluke o uvođenju mjera.
I dok se banalne metode poput pranja ruku i nošenja maski možda mogu smatrati primjerenim mjerama u borbi protiv koronavirusa, banalnost u promišljanju rješenja za muke koje, izgledno je, ponovno stižu za većinu privatnog sektora sasvim sigurno nije garancija uspjeha.
O čemu ćemu nanovo, kao i na proljeće, svjedočiti čim se do tih lokala zapute inspektori.