StoryEditor
VIJESTI IZ LILIPUTA

‘Novo normalno‘ u Europi: turisti se iskorištavaju za ekonomske ratove, kao da su ljudi zemni plin

Mali, oblaporni materijalistički građanin uvijek pobijedi i svaki zid sruši, bio taj zid Berlinski ili epidemiološki
Capak i turisti
Objavljeno: 22. kolovoz 2020. 22:46

Tijekom stoljeća i desetljeća, postojali su ljudi čije mjesto obitavanja nije bilo rezultat njihove slobodne volje. Za ljude o kojima je riječ mjesto boravka je birala država. Birala je zato što su radili poslove za državu, a država bi im određivala mjesto službe.

U drugoj Jugoslaviji, najznačajnija - skoro pa i jedina - takva profesija su bili oficiri JNA. Nakon što su završili vojne škole, adresu njihova budućeg života određivali su anonimni činovnici personalne uprave, a ta ključna egzistencijalna odluka zvala se “prekomanda”. Hirovite, slijepe sile prekomande mogle su vas baciti u čemernu palanku bez restorana i frizera, ili pak u mondenu ugodu Ljubljane, Pule, Ohrida. Od svih listića na tom lutrijskom tiketu, postojao je jedan koji je važio za najveću srećku. U svjetlu onog što se ‘91. dogodilo to zvuči ironično, ali najviše je tih godina trljao ruke onaj tko je vezom ili srećom za prekomandu dobio žuđeni grad za vojna lica. Taj je grad bio Split.

Još ranije - u prvoj Jugoslaviji ili Austriji - u prekomandu nisu išli samo oficiri. Na službu su po slijepoj volji kadrovskih ureda odlazili i financi, i policajci, i carinici, i liječnici, činovnici ili učitelji. Češki je žandar tako mogao dobiti službu u bosanskom Podrinju, slovenski financ u Trogiru, a brački učitelj (poput Dinka Šimunovića) u Vrlici.

Suvišno je i reći da su se s tim ljudima na nove adrese selile njihove obitelji, tamo su se rađala njihova začeta djeca. Tako cijela mala reprezentacija srpske književnosti (Velikić, Arsenijević, Ugričić) vuče djetinje “kolačiće madelaine” iz garnizonskih kvartova Pule i Splita, a nemali broj hrvatskih važnih kulturnjaka ima živopisna mjesta rođenja koja duguju roditeljskog službi. Tako malo tko zna da je - recimo - Ante Cettineo rođen u Trebinju, Petar Krelja u Štipu, a Zvonimir Berković odrastao u Zaječaru.

Danas su rijetke profesije u kojima zaposleni čovjek ne bira sam mjesto gdje će raditi i živjeti. Država više ne prekomandira liječnike, policajce i apotekare. Barem u načelu, država se više ne upliće u odabir mjesta gdje ćete boraviti. Ipak, posljednjih se tjedana pojavila jedna ozbiljna, ujedno i bizarna iznimka. A to su turisti.

Kako izgleda, naime, neke su srednjoeuropske vlade- uključujući i, ali ne samo hrvatsku- zaključile da svoje turiste mogu seliti, preseljavati i “prekomandirati” kao austrijske žandarme. Zaključile su da voljom vlastitih turista mogu raspolagati kao oruđem ekonomskih ratova, baš kao da su turisti zemni plin ili nikal.

Ovo pišem u trenutku dok sam i sam jedan od stotina tisuća turista koji u ovom trenutku napučuju Jadran. Švrljao sam ovih dana srednjodalmatinskim otocima koji u jeku najčudnije turističke sezone u povijesti izgledaju neuobičajeno normalno.

Dok Splitsko-dalmatinska županija probija interne rekorde zaraze Covidom, u vali u Bobovišću ljuljuškaju se stotine tisuća eura u Bavarijinim i Beneteauovim plovilima sa slovenskim, austrijskim i njemačkim zastavama.

U Milni tvrde da im je sezona kao normalna. U hvarskim uvalama daju se vidjeti uobičajeni ploveći monstrumi, a ljudi koji su ih unajmili sigurno se nisu do Jadrana vozili dvanaest sati autom iz Darmstadta ili Brna. U Starom Gradu čuju se španjolski, talijanski, ali i baš puno beogradskog i novosadskog akcenta.

U srcu srca županije koja se izvrgnula u dalmatinski Wuhan sve je - kako se ono kaže - “staro normalno”, pa čak i nešto bolje: zahvaljujući Capakovim mjerama, po noći vas više ne mrcvare decibeli diskoteka. Po kaletama i na rivi taru ramena o ramena Slovenci, Austrijanci, Srbi, Nijemci i Talijani, a da nitko od njih ne zna ili neće priznati najbolje čuvanu tajnu. A ta je tajna da oni nisu tu po slobodnoj volji: naprotiv, tu ih je poslala država, koja ih isto tako može i kani povući.

Ako je, naime, suditi po tome kako srednjoeuropske vlade danas raspravljaju o turizmu, turisti izgleda tu nisu oni koje se tu pita gdje će i zašto će ići. Ne: njih njihove vlade po volji ekonomskih trzavica i partnerstava kane preusmjeravati na željene destinacije kao da su ruski plin ili namibijski uran.

Kao u svim ekonomskim ratovima, i u ovom je - naravno - sve počelo s protekcionizmom. Njemačka je pozvala Nijemce da ljetuju u Njemačkoj, Italija izdijelila vaučere za ljetovanje u domovini. A onda je krenulo ratovanje epidemiološkim statusima.

Zelene, žute i crvene boje prestale su biti mjerljivi epidemiološki pokazatelji, a postali fluktuirajući označitelji časovite političke sklonosti. Pa je onda Britanija “zacrvenila” Španjolsku, pa Francusku. Pa je Hrvatska zacrvenila Srbiju i BiH. Onda je Austrija na crveno Hrvatsku, a od ovog vikenda - nakon tinejdžerske međuvladine prepirke - to kani napraviti i Slovenija. A tada je došao i trenutak političke iskrenosti, u kojem ravnatelj hrvatskog zavoda za javno zdravstvo prijeti Austrijancima da će pamtiti i vratiti, jer - “neka” - veli, doći će i “sezona skijanja”.

Tako eto izgleda diskurs turističke politike u “novom normalnom”. U srednjem vijeku, trgovačke su republike nadmudrivale jedne drugu tako što bi puštale ili uskraćivale isporuke solju. U vrijeme industrijske revolucije puštale su ili uskraćivale jedne drugima mrki ugljen. Ruski je plin pedeset godina žeton geopolitike, a njegova cijena, krakovi cijevi i kanali nabave više su stvar političkih savezništava, nego tržišta.

Čini se da u srednjoeuropskom “novom normalnom” političari misle da se turistima mogu služiti kao Putin naftom. Ako ne budete dobri, nećemo vam poslati onih pedeset tisuća kampera u Rabac, Viganj i Umag. Budete li takvi, sve ćemo Ferretijeve jahte vratiti u Rimini. Ako vi tako, ništa od naših skijaša, ostat će doma u Zagrebu skupa s pancericama, kuhanim vinom i loncima kiselog zelja. Tako njemačke, talijanske, slovenske, hrvatske i austrijske vlasti “prekomadiraju” u glavi vlastite turiste, kao da su jugoslavenski učitelji ili austrijski cesarski pisari.

Ništa se tu njih ne pita. Ne: njihova vlada ih šalje, premješta i prekomandira kao Napoleon i Kutuzov postrojbe kod Austerlitza. Nema majci Makarska ove godine, idete na Balaton. Baš bi mogli poslati malo jahtaša Grčkoj ove godine, da ojačamo savezništvo. Ako Hrvati budu suzdržani drugi put kad nas ribaju u Bruxellesu, eto poslat ćemo iz Budimpešte kampere u Biograd i Pirovac. Tako, izgleda, zamišlja turizam dična srednjoeuropska politička elita. Turizam, izgleda, oni zamišljaju nalik trgovini u sovjetskoj sferi zemlja SEV-a: Armenci će nam poslati malo konjaka, a mi njima naftu i žito.

Jedini problem s tom turističkom planskom ekonomijom je ono što je problem sa svakom planskom ekonomijom: taj da tu nitko nije pitao konzumente. Pa tako ovdje nitko nije pitao ni - turiste.

A dok se nad njihovim glavama zbivaju krupne igre turističko-političkog etatizma, konzumenti se goste i ručaju po Hvaru, sidre u bračkim uvalama i kampiraju po Pelješcu. Imaju jedan život i jedan godišnji odmor u godini. Svoj će život, svoj godišnji i svoje novce stoga potrošiti tamo gdje žele, a pritom će se dobro potruditi da za to ne pitaju mišljenja Kacina, Kurza ili Capaka.

Kao što su se građani sovjetskog bloka dovijali da nabave “pravi” konjak ili film Chucka Norrisa i u tome uvijek uspijevali, tako će i građanin/konzument/turist naći načina da potroši svoj godišnji odmor tamo gdje hoće, a ne tamo gdje bi to pasalo Capaku ili Kacinu. Kao što su restrikcije i protekcionizam u istočnoj Europi stvorili biznis šverca, tako će i turistički protekcionizam za posljedicu imati samo industriju zdravstvenog “šverca”. U Srbiji su, uostalom, već privedeni neki koji su prodavali krivotvorene nalaze za Covid. To je hard-varijanta, a mogu zamisliti sve verzije soft-muljaža koje će u idućim tjednima smisliti slobodoumni tržišni mozak.

Istočnoeuropska povijest nas je naučila što su sve građani pripravni poduzeti za efemerne životne gušte. Naučila nas je da su ljudi u stanju rušiti najmoćnije režime, ali ne zbog nacije, demokracije i vjere, nego zato što žele Schwarzeneggerov film i Coca-Colu u kantici. S virusom ili bez virusa, ljudi žele živjeti i poduzet će sve da im se životni gušt ne uskrati. Bio taj predmet žudnje kantica Cole ili tjedan u Jelsi, bio moćni silnik Brežnjev ili epidemiološke službe. Mali, oblaporni materijalistički građanin uvijek pobijedi i svaki zid sruši, bio taj zid Berlinski ili epidemiološki. Ako nas ljeto 2020. ništa drugo nije naučilo, e - tomu bome jest.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. kolovoz 2020 12:38