PIŠE JURICA PAVIČIĆ

O događaju na granici Hrvatske i BiH vlada nelagodna šutnja, čak se ni izvidi ne provode...

Kad jednom postane ‘normalno‘ da policija plijeni mobitele i novac, sutra će biti ‘normalno‘ da se to dogodi ne Afganistancu nego vama
Migranti, ilustracija
 Tom Dubravec/Cropix
Objavljeno: 06. veljača 2021. 20:47

Pokušajte zamisliti sljedeću, hipotetsku situaciju. Zamislite da četvorica hrvatskih saborskih zastupnika odu na obilazak terena. Na vijest da se u nekom dijelu Hrvatske krše procedura i humanitarno pravo, oni sjedaju u kombi i zapute se... negdje: u etnički miješano selo u Lici ili među ribare u Piranski zaljev. Kreću s nakanom da odrade ono što im je posao: da reagiraju na pritužbe.

Zamislite - također - da policijska uprava neke od perifernih hrvatskih županija te zastupnike hajdučki spopadne na cesti, utrpa ih u maricu i otpravi u Zagreb. Otpravi pod izlikom da su se zatekli gdje ne smiju.

'Kakav bi to bio kaos'

Zamislite, također, da se premijer Plenković obruši na tu četvoricu zastupnika, da predsjedniku Sabora pošalje pismeni ukor, a postupak zastupnika opiše kao "nezapamćen" i "protiv nacionalnih interesa".

Možemo samo pretpostaviti kakav bi kaos nastao da se to dogodi. Skandal bi punio naslovnice novina, slučaj bi se iz istih stopa našao u "Otvorenom", spomenuti bi zastupnici skapavali od zahtjeva za intervju, a svaka bi politička stranka koja drži do sebe osudila i incident i premijera. Osudila bi putinovsko ponašanje policije, ali i premijerovo licitiranje nacionalnim interesom.

Hipotetski događaj koji sam opisao, međutim, u ovom slučaju uopće nije hipotetski. Taj se slučaj dogodio. Dogodio se ovog tjedna kad su se četvorica zastupnika parlamenta koji je naš (Europskog parlamenta) zaputila na granicu Hrvatske i BiH ne bi li izvidjeli navode o kršenju humanitarnog prava (lokalne policije spram ilegalnih migranata). Ti su zastupnici tog, našeg parlamenta doista sjeli u auto i krenuli na odredište gdje ih je presrela policija lokalne teritorijalne vlasti (jedne od članica Unije). Ta im je policija prepriječila put, ukrcala ih u maricu i otpravila kući. A kad je izbio skandal, premijer nije ni najmanje dvojio oko kabadahijskog ponašanja hrvatske policije, nego je najveću opozicijsku stranku - koja sa spomenutom četvoricom dijeli istu parlamentarnu frakciju - optužio za ništa manje nego nezapamćenu izdaju.

To se, dakle, dogodilo. A ipak - novinske stranice ne vrište. Naslovnica nema. TV postaje šutkom šute, a većina parlamentarnih klubova koji Plenkovića inače "vole" koliko i grešnu dušu odlučila se ovom prilikom na istu strategiju kao i hrvatski mediji. A ta je strategija: ne bi se štel mešat.

Ova nelagodna šutnja - nažalost - nije nikakva novost kad je posrijedi odnos srednjestrujaške Hrvatske spram zbivanja na unsko-krbavskoj granici. Već nekoliko godina zapadne su novine pune skandaliziranih članaka o ponašanju hrvatske granične policije prema uhvaćenim ilegalnim migrantima. Ozbiljni zapadni tisak naobjavljivao se članaka i fotografija koji svjedoče o drumskom razbojništvu, otimanju novca i mobitela, cipelarenju, batinanju, prisilnom šišanju i bojenju kose, push backu i psihološkom maltretiranju migrantskih uljeza. Moguće je da je dio tih priča prenapuhan i preuveličan: ljudi pritjerani u kut katkad lažu, kao što lažu i političari koji nisu pritjerani u kut. No, problem je u tome što cijela ta skandalozna kronika nikad nije urodila čak ni simulacijom interne istrage, čak ni travestijskim pokušajem da se izvidi što tu doista ima. A onda se dogodilo da je netko - dakle, četvorica talijanskih zastupnika - odlučio učiniti upravo to: stvar izvidjeti svojim očima. Netko se od parlamentaraca iz dalekog Bruxellesa latio posla koji im jest posao i za koji su plaćeni. Rezultat? Međunarodni skandal u kojem hrvatski policajci hapse vlastite parlamentarce, Plenković (kojeg smo zvali "briselski ćato") šalje diplomatsku notu tom istom "Briselu" te opoziciju optužuje za veleizdaju. A ostatak političkog establishmenta i mediji šutke prelaze preko incidenta, kao da živimo u viktorijanskom Londonu, a on se dogodio u kolonijalnoj Burmi.

'Ucijenjena zemlja'

Savršeno sam svjestan da pitanje ilegalnih migracija nije jednostavno i crno-bijelo, kako ga olako prikazuje i dio desne i dio lijeve politike. Kad su posrijedi ljudi koji žive u užasnim slumovima Zapadne Bosne, Hrvatska može birati između lošeg, goreg i najgoreg izbora. Ne može ih pustiti da naprosto odu tamo kamo žele (a to svakako nije Hrvatska) - i to zato što je naša zemlja geopolitički ucijenjena čekanjem ulaznice za Schengen. Hrvatska ne želi sama postati Lampedusa ili Lesbos, pa tu "hvalevrijednu" ulogu neprincipijelno prepušta siromašnijem i jadnijem susjedu: Bosni. Također mi je savršeno jasno do koje je mjere sjevernoeuropski pogled na ono što se događa oko Une licemjeran. Britanski mediji puni su tekstova o nasilju na granici, premda Britanija sama ima svoju "Kladušu" u Calaisu. Njemačka i Austrija bit će sklone taktici pec-pec kad u medijima iziđu modrice i natučena rebra, ali im zapravo odgovara da na južnoj granici imaju beskrupulozne i okrutne Trenkove pandure, baš kao i 1680 ili 1720. Jako im paše što su im Hrvati (opet) poslužili za posao za koji su prečesto služili cesarima: za posao graničarskih, okrutnih batinaša. Svi su ti prigovori legitimni. Ali - nijedan se od tih prigovora ne može uputiti talijanskim socijalističkim parlamentarcima. Oni dolaze iz zemlje koja je sama na prvoj liniji migracija, koja nosi neproporcionalan teret te migracije, a u tom je - baš poput BiH ili Grčke - ostavljena sama. Privedeni parlamentarci pripadaju političkoj grupi koja humanitarne principe dosad nije primjenjivala geografski selektivno. Ti su ljudi doznali za problem - a to nije teško, ukoliko čitaju engleski. Zaključke nisu htjeli donositi iz druge ruke. Otišli su izvidjeti što se zbiva, da bi ih tamo dočekala "no-zone" sovjetskog tipa u kojoj - baš kao u Putinovoj Rusiji - policija političke mutivode privodi u maricu.

Hrvatskim građanima ne može biti svejedno što se događa na granici kod Bihaća. Ne može im biti svejedno, za početak, jer to nije ljudski: nije ljudski gledati modrice isprebijanih ljudi, znati da to radi tvoja policija i biti ravnodušan. Nije to bilo ljudski '91. u Lori i Paviljonu 22, nije ljudski danas. Nadalje, hrvatskim građanima to ne može biti svejedno i zato što to stravično potkopava reputaciju našeg društva i svakoga od nas. Po tko zna koji put nakon Trenkovih pandura i Pavelićevih ustaša hrvatska se reputacija svodi na onu svirepih nasilnika i mučitelja slabijih.

Postoji - na koncu - i treći razlog zašto nam ne može biti nebitno. Taj je razlog najsebičniji, ali zato ništa manje važan. Kad - naime - nenormalno postane normalno, to se nenormalno učas svrne i na nas.

Kad jednom postane "normalno" da policija na cesti plijeni mobitele i novac, sutra će biti "normalno" da se to dogodi ne Afganistancu nego vama, ne u vrletima Poštaka nego u Kaštelima ili Jaski.

Kad se jednom dogodi da policija iz čista mira mlati ljude, boji im kosu i šiša, to se može dogoditi i vašem sinu. Ne zato što je pakistanski migrant, nego zato što je grafiter, ili prosvjednik, ili navijač, ili ima dugi jezik.

Ako policija može tako sustavno, dosljedno i netremice lagati o jednom aspektu svog postupanja, tko kaže da sutra neće tako lagati - recimo - o istragama političke korupcije?

Pala je posljednja zavjesa

Ako policija može jedan dio hrvatskog teritorija pretvoriti u "no-go" zonu i privoditi parlamentarne zastupnike jer su se drznuli obići teren, kako znamo da neće to učiniti drugi put? Kako znamo da, recimo, neće privesti Zekanovića ili Grmoju ili Radu Borić budu li pošli u izvid ekološkog skandala, bespravne gradnje, međuetničkog incidenta ili devastacije spomenika? Tko je onaj koji tu povlači granicu, za koju vrstu političkih prijepora i za koju vrstu zastupnika? Kad zastupnici prestaju biti "naši", a postaju "furešti" i koji je dio teritorija RH dovoljno zabačen da ga policija smije proglasiti neposjetivim?

Konačno, i najvažnije: ako premijer Republike Hrvatske kao političar koji se hvali proeuropskim gardom ovako licitira diskursom nacionalnih interesa i izdaje, što onda slijedi iduće? Što sljedeće opozicijski političari smiju ili ne smiju učiniti, reći ili misliti, a da ih ne dohvati novi krojački metar nacionalne izdaje? Hoće li i ubuduće premijer biti službeni tumač nacionalnih interesa, umjesto da se ti interesi artikuliraju u demokratskom procesu?

Andrej Plenković je 2016. dijelom i osvojio vlast jer - pojednostavljeno - nije lamatao "izdajama" i "nacionalnim interesima". Pobijedio je jer je ispuhao karamarkovski diskurs "izdaja" i "antihrvatstva" relaksirajući politički govor i svodeći ga na prostor legitimnog idejnog neistomišljeništva. Što god o njemu čovjek mislio, u ovih se pet godina Plenković nije laćao tuđmanističkog rječnika antihrvatstva i izdaja: štoviše - često je sam bio žrtva takvog govora koji su svesrdno prakticirali njegovi hejteri zdesna. Ali, kao da je i ta posljednja zavjesa sada pala. Iza europske fasade iskočio je rječnik Putina, Orbána i Erdoğana.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2021 08:34