Najgore je za državnog odvjetnika kada su svi složni u ocjeni da nikome neće nedostajati, niti onima koji su ga podržali kada su glasali za njegovo zasjedanje u neudobnu fotelju, niti oni koji su se još tada protivili njegovu dolasku. Uloga državnog odvjetnika nije da bude bilo kome simpatičan, njegovo je da mu se ime ne spominje olako. Kada ode, mafija bi trebala otvoriti šampanjac. Zbog Dražena Jelenića nitko to neće učiniti. Kada je prije dvije godine Sabor odlučivao o njegovoj potvrdi, Peđa Grbin, SDP-ov zastupnik, rekao je da je Jelenić najbolji izbor u situaciji da se smjena s Dinka Cvitana na novog državnog odvjetnika odvija gotovo preko noći.
- On je vrhunski profesionalac s četvrtstoljetnim iskustvom u DORH-u, prošao je sve instance i upoznat je sa svim problemima koji ondje postoje. U trenutku kada je vladajuća koalicija odlučila zamijeniti gospodina Dinka Cvitana, radi se možda o najboljem izboru - rekao je Grbin prije dvije godine. - Od njega sam očekivao više - rekao je jučer, očito razočaran i razlozima odlaska, ali i rezultatima vođenja Državnog odvjetništva.
A iza Jelenića nije ostalo mnogo, o njemu se govori samo u kontekstu članstva u masonskoj loži, ali ne i o slučajevima koje je pokrenuo. Pokrenuo je ono što su mediji uporno nametali, postupke protiv nekih ministara, ali i neke stvari koje su jako odgovarale Vladi. Nažalost po takav razvoj događaja, posao državnog odvjetnika nije samo da postupcima pokazuje što su vrijednosti vlasti, nego puno prije, da pokreće postupke kojima će javnosti, građanima pokazati da će ih u svakom trenutku štititi, osiguravati im da žive u društvu u kojem kriminal i kriminalne aktivnosti nemaju legitimitet.
- Bit će zapamćen po tome što je podigao brzinu odlučivanja DORH-a u aferi Borg do neslućenih brzina - kaže Anto Nobilo, odvjetnik, i sam nekadašnji tužitelj. - U roku od dva do tri tjedna donio je odluku da nema elemenata kaznenog djela u toj aferi, i to u vrijeme kada svi mailovi nisu ni bili dostupni - kaže Nobilo. I onda navede drugi primjer zbog kojega sumnja na nepristranost i samostalnost dosadašnjeg državnog odvjetnika. - Direktna sinkronizacija između njega i Vlade pokazala se u slučaju Uljanik. Vlada je donijela odluku da više neće sanirati Uljanik u četvrtak, a u utorak su krenula uhićenja u Uljaniku i sramotna vođenja po Rijeci - govori Nobilo, opisujući sve to riječima kako je očito da je DORH na vrlo kratkoj uzici s vlašću. I tome u prilog spomene situaciju s ministrima koji su otišli iz Vlade, a čije su sumnjive sadržaje u imovinskim karticama otkrili mediji. Vlada je mnoge branila, a DORH je kretao u akciju tek nakon što bi i Plenković digao ruke od tih ljudi. DORH bi trebao biti taj koji će samostalno otkrivati korupciju, a ne čekati da se Vlada makne kako bi se pozabavio sumnjivim ljudima.
Željko Žganjer, nekadašnji šef USKOK-a, danas odvjetnik, radio je s Jelenićem. On cijeni Jelenićev pravni i profesionalni integritet.
Autoritet znanja
- Na kolegu Jelenića nije se moglo utjecati u stručnim pitanjima. Moglo mu se eventualno narediti jer je državni odvjetnik po prirodi svoje funkcije autokrat, on može, ako zamjenik ne posluša nalog, uzeti predmet i dati ga nekome drugome na rješavanje - opisuje Žganjer kako stvari mogu izgledati. Kaže da to nije bio njegov način rada, trudio se utjecati autoritetom znanja, a u tome je Jelenić bio apsolutno kvalitetan suradnik, netko tko poznaje pravo i zna kako ga koristiti. - Zamjenike sam doživljavao kao intelektualce, osobe s integritetom koje imaju svoj stav, a taj stav treba biti utemeljen na znanju - kaže Žganjer.
- Nema ničega osobitog u zborskom pjevanju - opisuje to plastično.
Žganjer je otišao relativno davno iz sustava i kaže da vjeruje da je Jelenić do svog imenovanja stekao potrebna znanja i vještine da bi bio dobar državni odvjetnik. No, dodaje da je uloga državnog odvjetnika i puno veća, on mora znati kako nastupati u javnosti, kako se prezentirati i kako prezentirati organizaciju koju vodi. U tome Jelenić nije bio osobito uspješan, nije uspio čak niti ostaviti dojam da DORH koji on vodi uistinu čisti kriminal s ulica i iz društva.
- Nekada, u doba Mladena Bajića, svjetla u Gajevoj ulici, u kancelarijama DORH-a, bila su upaljena do deset navečer. Sada toga više nema - kaže jedna odvjetnica, koja smatra da su se ažurnost i rad Državnog odvjetništva nakon Bajića umirili, a s Jelenićem gotovo potpuno umirili, kao da je riječ o administrativnoj službi za prigovore građana.
Zadrta poštenjačina
- Jelenić je, da bi prikazao uspješnim svoj rad, uredno spojio građanske i kaznene predmete, a to se u DORH-u nikada nije radilo - opisuje njegova kolegica.
- Sasvim je u redu ako Državno odvjetništvo ne uspije u 15 do 20 posto slučajeva koje pokrene, to nije pokazatelj slabog DORH-a, nego DORH-a koji radi, grize i ne pušta predmete, odnosno počinitelje, pa makar ne uspije dokazati na sudu svoje tvrdnje. Javnost će to vidjeti. U nekim će slučajevima za to uistinu biti odgovoran DORH, ako ne pokrene postupak koji nedvojbeno može dokazati, ili sud, ako pogrešno procijeni dokaze. Ali, javnost će znati da DORH nije odustao - kaže jedan od sugovornika iz tužiteljstva. - Državni odvjetnik mora biti terijer, a ne dragi lovački pas dalmatinac - pojavi se slika koja opisuje razliku u pristupu. Ono što kolege i bliski poznavatelji sustava govore odnosi se na energiju koju je Jelenić pokazivao u svojem radu sa suradnicima.
- Malo je lijen, nije organizator niti je motivator - kaže jedan od njih. Jelenićeva biografija pokazuje da je svoju karijeru izgrađivao uspješno. Bio je hrvatski predstavnik u antikorupcijskom tijelu Vijeća Europe GRECO, prvi iz Hrvatske, i uredno bi se javljao za riječ i branio “hrvatske” stavove tako da je imao razumijevanja i za hrvatsko sudstvo i za društvo. Jednom je prilikom, naime, rekao da “hrvatsko pravosuđe napreduje onoliko koliko napreduje i društvo”. Bio je kao predstavnik Hrvatske i član izaslanstva GRECO-a koje je bilo u Armeniji, član Upravnog vijeća Pravosudne akademije, Savjeta za praćenje provedbe Strategije reforme pravosuđa, Savjeta za sprečavanje korupcije i Povjerenstva za provođenje pravosudnih ispita. Sasvim dovoljno da bi mogao i bez one rečenice u kojoj je opravdavao svoje članstvo u masonima, a koja kaže da mu je imponiralo što ga je netko prepoznao po njegovu radu i znanju. To su mu kolege iz pravosuđa davali i prije nego što je postao državni odvjetnik.
Ljubo Pavasović Visković ocjenjuje ga kao vrlo kvalitetnog pravnika koji zna procijeniti, koji je na pravom mjestu. S njim se susreo u jednom od rijetkih predmeta u kojima ga je i javnost mogla upoznati, na suđenju Petraču zbog otmice sina Vladimira Zagorca. - Jelenić je tip koji vlada situacijom, bistar i brz, sa stanovitim šarmom i zato sve ovo iznenađuje - kaže Pavasović. - Zadrta poštenjačina, nepotkupljiv, taj bi vjerojatno i svoje procesuirao - kaže jedna od njegovih kolegica, koja isto tako ne može vjerovati da mu se dogodilo da nije procijenio koliku težinu nosi članstvo u tajnoj organizaciji u koju je ušao neposredno prije nego što je postao državni odvjetnik.
Mali krug prijatelja
- Njegov krug prijatelja nije velik, ali to su tužitelji, oni imaju samo svoj posao - govori kolegica, koja ga zna gotovo cijelu karijeru koju je proveo u Državnom odvjetništvu. - Ti ljudi ne vjeruju nikome, zato i nema bliskosti s njima, a to je ono što se inače smatra manom, ali je potrebno u poslu državnog odvjetnika - opisuje urbanog tipa s kojim nema ničega u smislu “dogovorit ćemo se”, a kojega se često može vidjeti na koncertima, u parteru pred pozornicom rock-banda.
Ono što mu je svakako nedostajalo, to je nerv i nagon nekoga tko bi radije uletio u frku i izašao krvav, možda i pretučen, samo radi draži borbe, a ne pažljivo kalkulirao kakav će biti ishod.
- Bio bi odličan sudac današnjeg Vrhovnog suda, tamo je mir i nema nikakvog uzbuđenja - govori jedan od njegovih kolega, koji nije cijenio činjenicu da se za Državno odvjetništvo gotovo i ne zna otkako ga je vodio Dražen Jelenić.
Rad Državnog odvjetništva je u silaznoj putanji. Dok ga je vodio Mladen Bajić, bilo je svega, gomile predmeta koji su se vodili i razrađivali pojavljivali su se i u javnosti, bitka za pozicije vodila se na svim frontovima i prilično se javno vidjelo koliko je DORH ozbiljan u progonu korupcije i velikih kriminalaca. - Bajić je donosio odluke. Ponekad sasvim krive, ali je znao presjeći i odlučiti. S Jelenićem toga nema, nema nikakvih odluka - govori jedna od njihovih kolegica. Da, teško je usporediti rad Bajića, mnogi kažu da je radio na rubu svojih ovlasti, da je blefirao, “lovio vjetar”, ali nije odustajao. Teško je, jednako tako, usporediti 12 godina Bajićeva mandata i dvije godine Jelenićeva, ali nije teško uočiti da je uspio i u kratkom mandatu razočarati.
Jednostavno, ono što vrlo pristojno kaže Žganjer, Jelenić je vratio DORH u standardnu koncepciju kaznenog progona. To, ustvari, znači da ga je umirio i da čeka policiju da odradi svoj posao. Život, a time i kriminal idu, međutim, puno brže. Ali, s blagim progonom, sve izgleda kao da je stanje redovno i da živimo mirnim životom. Idealno za svaku vlast neotpornu na korupciju i svaki kriminal koji pazi koga će izabrati. Sada samo treba procijeniti može li članstvo u masonstvu koje je smetalo Jeleniću da bi bio glavni državni odvjetnik biti podnošljivo na položaju zamjenika državnog odvjetnika.