Akademsku slikaricu, restauratoricu, konzervatoricu i nasljednicu iznimno ugledne i imućne obitelji s otoka Brača, gospođu Ružicu Dešković, jako su ovih dana zasmetali članci o otvaranju luksuznog heritage hotela Puteus Palace u Pučišćima na otoku Braču. Naime, novi hotel Puteus Palace otvoren je u više od 550 godina staroj kasnorenesansnoj obiteljskoj palači, koju je gospođa Dešković naslijedila, obnovila, u njoj otvorila hotel te ovrhom - izgubila.
Gospođa Dešković, damskog izgleda i manira, odmah na početku priznaje da banci nije vratila ni kune kredita od 720 tisuća eura, koje je 2004. preko Hrvatske banke za obnovu i razvoj (HBOR) dobila od Hrvatske poštanske banke (HPB).
Ako priznaje da nije vratila ni kune kredita, ništa nije sporno u tome da je ovrhom izgubila nekretninu i da ju je banka prodala novom vlasniku kako bi namirila gubitak koji gospođa Dešković nije podmirila. Kakve veze onda ima što ju je zasmetalo ono što u medijima govore novi vlasnici njezine djedovine? Ipak ima veze, zaključak je nakon što nam je gospođa Dešković ispričala cijelu svoju obiteljsku priču...
Gradnja renesansne obiteljske palače Pinezić u Pučišćima na Braču započela je 1467., u vrijeme kad su otokom vladali Mlečani, o čemu svjedoči do danas sačuvani fortifikacijski dio - kula s puškarnicama, jedan od više takvih kaštila koji su služili za obranu od napadača. Radi proširenja, gradnja je nastavljena u 17. i 18. stoljeću, a tada je već niz godina bila u vlasništvu stare bračke obitelji Ivellio. Mihovil de Ivellio-Ivelić imao je samo jedno dijete, kćer Michelinu, koja je bila zadnji izdanak te obitelji. Michelina se 1851. udala za Ivana Zanu Deškovića iz Kačuna kod Šestanovca, pripadnika bogate obitelji koja je imala imanja u Poljicima, u Radobilji i uz Cetinu. Ivan Zane Dešković pradjed je gospođe Ružice Dešković. Ženidbom s Michelinom de Ivellio-Ivelić, Ivan Zane Dešković od njezina oca Mihovila u dotu (miraz) dobio je obiteljsku palaču u Pučišćima i veliko imanje kod Povila na Braču.
Vrijeme denacionalizacije
Ivan Zane, koji je bio aneksionist, pristaša sjedinjenja Dalmacije s ostatkom Hrvatske te poslanik u Zadru, nakon ženidbe preselio se iz Omiša u pučišku palaču. U palači koja otad nosi ime Dešković 1856. rodio se njihov sin Antun Ante Dešković, inženjer i industrijalac koji je pridonio industrijalizaciji južnih hrvatskih krajeva i Crne Gore, pionir hidroenergetike u Hrvatskoj i susjednim zemljama te graditelj brane Peruča. Sa 24 godine oženio se s Fanni od Antićevih iz Škripa te im se u obiteljskoj palači u Pučišćima 1883. rodio sin Branislav, kipar i najpoznatiji hrvatski animalist.
Pradjed gospođe Ružice, Ivan Zane Dešković, 1900. kupio je čuvenu četverokatnu palaču Bajamonti na splitskoj Rivi, koju je 1858. sagradio jedan od prvih splitskih tajkuna i najpoznatiji gradonačelnik Antonio Bajamonti. Bajamonti je ulagao velika osobna sredstva u razvoj Splita, no umro je u siromaštvu i dugovima, pa je njegova udovica bila prisiljena rasprodavati imovinu te je tako na samom početku 20. stoljeća palača na Rivi postala vlasništvo bogate obitelji Dešković. Četverokatnicu otad poznatu kao palača Bajamonti-Dešković nova je država 1945. nacionalizirala, no većina stanova do današnjih dana ostala je u vlasništvu obitelji Dešković ili njihovih nasljednika.
Za razliku od splitske, bračka palača Dešković u Pučišćima nekim čudom nije nacionalizirana, ostala je u vlasništvu obitelji i u komunizmu, ali je u nju useljeno nekoliko partizanskih obitelji. Staru palaču godinama nitko nije obnavljao ni održavao, ona se pomalo urušavala, a stanari su se polako, jedan po jedan, iseljavali iz sve derutnije građevine. Na palači Dešković urušilo se i krovište, a zadnja stanarka gotovo iz ruševine iselila se 1983. godine. Tako se Ružica Dešković u prvoj polovici osamdesetih vratila u posjed obiteljske palače. Tada mlada akademska slikarica koja je imala niz zapaženih samostalnih izložbi nije imala sredstava ni ambicija obnoviti gotovo razrušenu obiteljsku palaču. U Zagrebu, gdje je uz slikarsku karijeru radila u Restauratorskom zavodu Hrvatske, 1979. adaptirala je tavanski prostor u svoj stan. U Beču se 1982. vjenčala s Vitomirom Cinottijem, no brzo su se razveli, a on danas živi u Lagosu u Nigeriji. Iz tog braka imaju sina Stefana Deškovića Cinottija, rođenog 1983., koji s majkom živi u Zagrebu.
U vrtu palače Dešković u Pučišćima gospođa Ružica je 1988. i 1989. izgradila kućicu u kojoj je otad ljetovala i slikala. Krajem 90-ih počela je planirati obnovu obiteljskog nasljedstva i po Slavoniji i Mađarskoj godinama je kupovala najljepše komade namještaja s početka 20. stoljeća, namjeravajući palači u Pučišćima vratiti stari sjaj. U obnovu je krenula 2000., a 2002. osnovala je tvrtku Dešković Sive Furioso, čije je sjedište u njezinu zagrebačkom stanu u Jurišićevoj.
Gospođa Dešković priznaje da joj je u obnovi bračke palače pomogao i njezin prijatelj, zaljubljenik u Pučišća i tadašnji premijer, pokojni Ivica Račan, koji joj je savjetovao da projekt obnove započne prema programu tadašnje ministrice turizma Pave Župan Rusković pod nazivom Pod stoljetnim krovovima, čija je osnova bila da se obnovom kulturnog dobra, kao stoljetne memorije naših prostora, uz potporu HBOR-a stavi u funkciju turizma.
- Prodala sam kuću na Ibizi u Španjolskoj, gdje sam po par mjeseci godišnje živjela sa svojim ujakom, slikarom Stjepanom Kordovanom, te tim novcem i svojom životnom ušteđevinom, ukupno više od 300 tisuća eura, započela sam obnovu palače. Tada sam shvatila kako je nebriga države za zaštićeno kulturno dobro u privatnom vlasništvu toliko velika da čak nemamo pravo konkurirati na fondove EU za sufinanciranje obnove devastiranih objekata kulturnog nasljeđa, nego to mogu samo objekti u vlasništvu države. Dobivanje kredita preko HBOR-a trajalo je dugo i napokon je preko HPB-a realiziran u svibnju 2004. u iznosu od 720 tisuća eura i rokom povrata od šest godina.
Apsolutno poštivanje struke
- Kako sam po struci licencirana viša konzervatorica i restauratorica, u obnovi se pazilo na sve konzervatorske i restauratorske uvjete. Obnova obiteljske palače napravljena je prema svim restauratorskim uzusima, poštivajući struku u svim segmentima, kako u interijeru, tako i u eksterijeru. Vanjski izgled restauriran je po onom iz 18. stoljeća, a interijer je obnovljen po posljednjoj memoriji kuće, odnosno po sjećanju živih svjedoka - objašnjava gospođa Ružica Dešković koja je nakon godina stručne obnove u ljeto 2005. otvorila jedan od najljepših malih hotela visoke kategorije na Jadranu. Zadnje restauracije i izložbu imala je 2004., jer se odonda u potpunosti posvetila hotelijerstvu.
Luksuzno uređen hotel Palača Dešković s četiri zvjezdice na ukupno 2300 kvadrata, od čega tisuću kvadrata zatvorenog prostora, imao je 13 soba i dva dvosobna apartmana. Sve sobe bile su opremljene klimom, mini barom, satelitskom TV, internetom, masažnim kadama, grijanim podom... Hotel je imao restoran sa 50 mjesta i otvorenim kaminom, aperitiv bar, salon s bibliotekom i prostorom za društvene igre, uređeni su vrt i maslinici. U sezoni je noćenje u jednokrevetnoj sobi stajalo 154 eura, u dvokrevetnoj 206 eura, a u apartmanima od 186 do 248 eura.
No očito je prije 14 godina bilo preuranjeno otvarati hotel visoke kategorije u Pučišćima, gdje turizam ni danas nije zaživio, a poslovanje Ružice Dešković to je i dokazalo. - Od početka sam bila svjesna da ekskluzivni hotel u Pučišćima s cijenama noćenja od 150 eura na više koji posluje sezonski neće moći biti odmah isplativ. No želja za obnovom obiteljske palače bila je jača od straha. Ipak, znala sam da kao financijsko zaleđe imam veliki posjed od pola milijuna kvadrata uz more u uvali Luka kod Povlja, koji je bio u procesu denacionalizacije. Sve to ispričala sam ljudima iz HBOR-a s kojima sam usmeno dogovorila da ćemo refinancirati kredit, jer tada nije bilo drugih kreditnih programa osim ovog koji je imao rok povrata od šest godina, a ako posao s hotelom ne krene, da ću kredit zatvoriti prodajom zemljišta. Zbog toga se nisam brinula što je posao u Pučišćima sporo kretao naprijed, a nisam imala ni pomoć lokalne zajednice - govori.
Pregovori o refinanciranju
Kako je Ružica Dešković akademska slikarica - koja je uz stipendiju HAZU diplomirala na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti 1975. u klasi Raoula Goldonija, a do 1978. nastavila je postdiplomski studij u Majstorskoj radionici HAZU kod profesora Ljube Ivančića te poslije imala niz samostalnih izložbi - u Palači Dešković posebnu je pažnju posvećivala kiparima i slikarima za koje je organizirala umjetničke kolonije.
Palača Dešković od 2004. imala je hipoteke HPB-a u iznosima od 720 tisuća eura i 600 tisuća kuna, a 2008. refinancirali su kredit te se HPB upisao na još 1,8 milijuna kuna plus zatezne kamate. U sljedećim godinama poslovni problemi u prekrasnoj obnovljenoj palači starijoj od 500 godina nastavili su se, iako joj je 2007. posao ipak nekako krenuo.
- Od 2011. dvije godine pregovarali smo o refinanciranju, a u međuvremenu promijenila se uprava banke, novi direktori nisu se držali dogovora i nisu više željeli refinancirati kredit, pa su mi svako malo blokirali račun i skidali novac. Zato nisam mogla poslovati, nisam mogla plaćati jer novca na računu više ne bi bilo - priča gospođa Ružica i tumači kako je posljedica svega bila ovrha banke i prva javna dražba na Općinskom sudu u Supetru u rujnu 2014. Palača Dešković bila je procijenjena na 26,646.608,50 kuna i nije smjela biti prodana za manje od dvije trećine vrijednosti. No, na sreću Ružice Dešković, na licitaciji nije bilo zainteresiranih.
- Na javnoj dražbi u ovršnom postupku u veljači 2016. banka je otkupila dug sama od sebe koji je iznosio 5,815 milijuna kuna. Važno je reći da tada sutkinja u Supetru nije prihvatila procjenu vrijednosti na 26,64 milijuna kuna koju je izradio slobodni procjenitelj, nego je procjenitelj HNB-a izradio procjenu na 15,64 milijuna kuna - tvrdi Ružica Dešković koja tada još nije očajavala. Žalbu sa zahtjevom za reviziju sudskog postupka predala je na Vrhovni sud, znala je da ima veliko zemljište od pola milijuna kvadrata kojim može pokriti dug, a znala je da to zna i banka. Zato je i tada tražila refinanciranje duga, no banka ju je neumoljivo odbijala. Prema podacima obrtničke komore, navodi gospođa Dešković, u to vrijeme banke su na takav način uništile 300 malih poduzetnika i obrtnika.
Iako je banka sama od sebe otkupila dug u veljači 2016., Ružica Dešković ostala je poslovati u svom hotelu do 4. travnja 2017., kada je njezin sin Stefano, koji je tada bio u Pučišćima, u prisutnosti sutkinje, dvije osobe iz banke i kupca, deložiran iz obiteljske palače.
Sporna prodaja 2016.
- Tek poslije doznala sam da je banka prodala našu palaču još u kolovozu 2016. tvrtki Industrius iz Sinja Milenke Barać, a nama to nitko nije rekao i to nismo znali do trenutka deložacije u travnju 2017. Oni su prodali nekretninu, iako je u tijeku sudski postupak na Vrhovnom sudu. Najspornije je to što je u kupoprodajnom ugovoru navedeno da banka prodaje sve nekretnine i pokretnine u palači Dešković, a pokretnine nisu bile pod hipotekom i one su moje privatno vlasništvo. Novi kupci preuzeli su nekretninu i pokretnine, koje su koristili osam mjeseci, a 2018. banka je shvatila što je napravila i pokretnine iz palače odvezla u jedan veliki skladišni prostor u Pučišćima za koji plaća najamninu. No nisu napravili popis pokretnina, među kojima je bilo više stotina umjetničkih djela, bidermajeri s početka 20. stoljeća, niz drugih vrijednosti i obiteljskih dragocjenosti, mojih osobnih stvari, intimnosti, dokumentacija tvrtke...
- Na fotografijama novog hotela vidi se preuređeni interijer, pa s punim pravom struke, kao akademski slikar i licencirani viši konzervator restaurator, postavljam pitanje: koji su to konzervatori restauratori i pod čijim nadzorom te s kojim pravom od tek temeljito obnovljenog zaštićenog kulturnog dobra RH, obnovljenog po svim uzusima struke, koje nije bilo samo heritage hotel, nego i muzej i galerija, doslovno prefarbali zidove i ubacili inventar reklame za, recimo, Ikea proizvode? Na reklamnim fotografijama vidi se da su u objektu i dalje moje stvari poput lustera i ogledala. Dakle, sva moja pokretna imovina iz palače nije deponirana u skladište. Pokradena sam od novih kupaca, prisvojili su moju pokretnu imovinu. Osim toga, pokradena sam jer su doslovno prepisali moj program hotela, ja sam ga restaurirala, a ne oni, kako tvrde u medijima - odlučna je Ružica Dešković koju je najviše pogodilo što novi vlasnici tvrde kako su u godinu i pol izveli opsežnu rekonstrukciju bivšeg hotela u koju su uložili oko 1,5 milijuna eura te kako je toliko iznosila cijena preuzimanja.
- Prema kupoprodajnom ugovoru između banke i tvrtke Industrius, čiju fotokopiju posjedujem, navedena je kupoprodajna cijena od 7,1 milijun kuna. Novi vlasnici u medijima tvrde da su platili dvostruko više. Osim toga, banka je prekršila Zakon prvokupa, Zakon o kulturi u članku 60. obvezuje pod kaznenom odgovornošću da se kulturno dobro prilikom prodaje prvo mora ponuditi lokalnoj zajednici, županiji i državi. Predviđena kazna je 200 tisuća kuna i za prodavatelja i za kupca. I tu su shvatili što su napravili, pa su poslali ponudu gradonačelniku, ali tek 7. travnja 2017., osam mjeseci nakon što su već prodali palaču, jer su to pokušali kamuflirati. Gradonačelnik je tu ponudu stavio u ladicu jer je znao da je palača prodana, pa ponuda nikad nije bila na općinskom vijeću. No iz medija sada doznajemo da hotel otvara tvrtka Kredenca Milenke Barać. Dakle čini se kako je moja palača prebačena s jedne na drugu tvrtku iste vlasnice, no ni tada nije poštovan Zakon prvokupa, a to je još dva puta po 200 tisuća kuna kazne. Ja sve to jako dobro znam jer je to moja struka, godinama sam radila u Restauratorskom zavodu Hrvatske, među ostalim na restauracijama HNK Rijeka 1979., HNK Split 1981., dvorca Miljana 1982., HNK Osijek 1994., Banskih dvora 2003., kazališta Zorin dom u Karlovcu 2003. - priča gospođa Dešković.
Hotel u koji je tvrtka Milenke Barać ukupno investirala tri milijuna eura sada ima devet dvokrevetnih soba i šest apartmana, restoran, wine bar, mini wellness s jacuzzijem i finskom saunom, terasu i parking, a pri kraju uređenja je i vanjski bazen dužine deset metara. Cijena sobe sada je od 300 do 400 eura po noći.
Milenka Barač dosad je bila poznata kao vlasnica tvrtke Industrius, a s tvrtkom Kredenca ima velike ambicije u turizmu jer su za kraj godine najavili otvaranje Tripalo Palace heritage hotela u Sinju, koji je također zaštićeni spomenik kulture, čija se rekonstrukcija pod strogim nadzorom konzervatora odvija posljednje dvije godine, a u koji ulažu pet milijuna eura.
I dalje traži pravdu
S druge strane, gospođa Ružica Dešković i dalje je na meti banke. Nakon što su joj prodali obiteljsku palaču, sada od nje, jer je osobno bila jamac za kredit, traže 3,5 milijuna kuna na ime zateznih kamata po stopi od 15 posto. Kako ona tog novca nema, jer prodaja pola milijuna kvadrata zemljišta ide sporo, na meti banke kroz ovršni postupak našla se njezina velika zemljišna parcela na Braču, ali i stan u Zagrebu. Gospođa Ružica sada se nada da će njezina prava zaštititi presuda Vrhovnog suda, gdje treba biti provedena revizija cijelog postupka, koju čeka gotovo tri godine. Gospođa Dešković i na kraju ponavlja kako je svjesna da banci nije vraćala kredit, ali smatra da su njezini aduti prodaja za vrijeme postupka pred Vrhovnim sudom, dva puta nepoštivanje Zakona o prvokupu, nebriga Ministarstva kulture za zaštićeno kulturno dobro RH u privatnom vlasništvu, otuđivanje i korištenje njezinih pokretnina, činjenica da je banci bila dužna 5,9 milijuna kuna, a da je banka njezinu nekretninu prodala za 7,1 milijun kuna...