DOLINA NERETVE

‘Od dva do dva i pol hektara mandarina može živjeti jedna prosječna obitelj, evo koliko zarade‘

‘Naše mandarine zore prije turskih ili španjolskih, iako smo sjevernije‘
Niko Kapović
 Denis Jerkovic/Cropix

"Neretvani su ljudi tankih živaca. Svake godine kada krene berba u zraku se osjeća velika nervoza. Jedva itko s ikim priča", priča nam sedamdesetgodišnji Niko Kapović dok sjedimo u lokalnom opuzenskom kafiću, neformalnom forumu uzgajivača mandarina.

"Prvih nekoliko dana svi se žure ubrati što više mandarina. Naravno, traži se bolja prosječna cijena. Ali brige su to, znate... Kakav će biti urod? Hoćemo li imati dovoljno berača? Kakvo će biti vrijeme? Što ako padne kiša? U ovom sam poslu cijeli svoj život, točno 42 godine i, da budem iskren, prošle dvije noći jako sam loše spavao", priča nam Kapović, dok sjedimo u kafiću Strada, gdje se na prvoj jutarnjoj kavi okupljaju uzgajivači, prije odlaska u berbu.

Za susjednim stolom društvo uzgajivača glasno raspravlja. Jedan od njih pripovijeda ostalima za stolom, dok se pripremaju za odlazak na plantaže.

"Odvezao sam mandarine jučer u jedan trgovački lanac i nisu ih htjeli primiti. Kažu da su pune ožiljaka na kori. Pa to je od proljetnih vjetrova. K'o da to nešto znači. Da, nije baš k'o nacrtana, ali je slatka, najbolja. Mogao bih se kladiti da će za desetak dana na policama tog lanca biti turske mandarine. Neka im ih to kupuju Turci. Naši ljudi znaju prepoznati domaću mandarinu. I kupit će je tržnici ili na trgu", uvjeren je gost Strade.

Spominju svetog Jeronima, zaštitnika Dalmacije, koji se slavi baš toga dana kada s njima pričamo.

"Neretvani su baš kao sv. Jere, prijeki po naravi", kaže jedan od njih, kojega zovu Kaleb. "Ma vi ste Kalebi iz Irana, vi nemate pravo spominjati svece", dobacuje mu u šali drugi, dok se ostali zadovoljno smješkaju.

image
Berba mandarina na imanju Nike Kapovića iz Opuzena
Denis Jerkovic/Cropix

Sveti Jeronim je unatoč svojoj teškoj naravi bio iskren i pravedan, nastavljaju priču uzgajivači u dimom ispunjenom kafiću.

"Ovi koji su nekad davno htjeli na silu onemogućiti sadnju mandarina, sada imaju najbolje parcele", žale se. "Njihovi nasljednici žive izvrsno od mandarina", govori jedan te objašnjava kako su šezdesetih godina prošlog stoljeća Neretvani koji su dobro živjeli od ribolova za vrijeme podizanja prvih nasada mandarina digli u zrak ustavu brane kako bi potopili nasade danas popularne voćke. Kasnije su se upravo oni, opet gotovo na silu, domogli najboljih parcela.

Niko Kapović je svjedok vremena, jedan od ključnih ljudi u razvoju i pozicioniranju neretvanske mandarine, a sumještani ga nazivaju kroničarem mandarine, jedinog voća koje Hrvatska proizvede više od vlastitih potreba.

Sedamdesetogodišnjem Niki Kapoviću mandarine život znače još od 1978., kada je završio studij na zagrebačkom ekonomskom fakultetu.

image
Berba mandarina na imanju Nike Kapovića iz Opuzena
 
Denis Jerkovic/Cropix

Iako se on kasnije bavio ekonomijom, Kapovići su već tada imali pola hektara mandarina. Nastavili su saditi 1980., no taj je nasad, prisjeća se gospodin Niko, stradao u velikoj nepogodi 1985. godine.

"Mandarinama smo se oduvijek bavili moj otac i ja. To je vrlo zahvalna kultura koja se može raditi uz neki posao. Možete sve stići vikendom ili popodne. Mandarina se može obrađivati usput", pojašnjava Niko Kapović, koji je trenutno umirovljen, no bio je direktor nekoliko domaćih kompanija, među kojima su PIK Neretva, PPK Zagreb i Agrokor, a kratko i jedne banke. U Agrokoru je bio direktor otkupnog centra od 2001. do 2014. godine, kada je otišao u mirovinu.

Nakon nekoliko uvodnih rečenica o obiteljskom biznisu nekako mu ponestaje strpljenja. Pristojan, ali pomalo napet čovjek predlaže nam da krenemo na plantažu.

image
Berba mandarina na imanju Nike Kapovića iz Opuzena
Denis Jerkovic/Cropix

Nakon nekoliko kišnih dana konačno je svanulo za berbu idealno, prekrasno i prohladno jutro. Niko Kapović ima oko dva i pol hektara mandarina. Na plantaži vlada potpuno drugačije ozračje. Dočekuje nas gotovo nepregledno prostranstvo raskošnih voćnjaka agruma. Zelene plantaže krcate su narančastim voćkama. Neki kažu da je ovo hrvatska Kalifornija.

Berači su veseli i raspoloženi, a i naš sugovornik nekako je manje napet. Muškarci u berbi slabo pričaju, no zato žene stalno dobacuju pošalice.

"Ti si jedina žena koja je rodila kao umirovljenica", zezaju jednu zbog godina. Druga je Marijana Aničić, čija je kći udana za Jadrana, sina Nike Kapovića koji radi u lokalnoj gorskoj službi spašavanja. Treća beračica je Kapovićeva rođakinja, no unatoč tome oslovljava ga s "direktore". Nekad joj je bio direktor i tako je to ostalo. Okrugli plodovi ovog agruma ne mogu se jednostavno trgati s peteljki. Zato ih berači pažljivo režu škaricama kako bi mandarine ostale na peteljci, svježe i pune ukusnog soka.

Niko Kapović ovdje je na svom terenu. To se vidi. U manje od sat vremena promijenio je nekoliko vozila. Dovezao se s kombijem, pa se premjestio na kamion te je na koncu sjeo na traktor. Puno je, kaže, naučio od tadašnjeg direktora Jure Šešelja, koji je imao samo osnovnu školu.

image
Berba mandarina na imanju Nike Kapovića iz Opuzena
Denis Jerkovic/Cropix

"Izuzetno bistar i pametan čovjek, iako bez fakulteta, zaslužan je za ekspanziju podizanja nasada mandarina u privatnom sektoru. Imao sam sreću da mi je Jure kao mladom čovjeku pružao neograničenu potporu. Imao sam fakultet, ali ne vrijedi to ništa na polju. Od njega sam gotovo sve naučio. U to vrijeme tvrdoglavo smo pokušavali izvoziti mandarine. Čak i po nižoj cijeni od one po kojoj smo je mogli prodati na domaćem tržištu. Imali smo viziju i osjećali da dolazi njihovo vrijeme. Tada su dominirale neke druge kulture u dolini Neretve", prisjeća se Kapović.

Osim što je jedan od najboljih poznavatelja tržišta i razvoja uzgoja mandarina, Kapović je poseban i po tome što je zasadio samo rane sorte mandarina. Prvi je posadio i za sada jedini na rodu ima japansku sortu iwasaki. Za nju je doznao od Britanaca. Zbog te sorte koju uzgajaju Španjolci posjetio je institut u Valenciji.

"Zamislite vi to, tek sam ove godine otkrio da ona u ranoj fazi, i to kada tek počinje mijenjati boju iz zelene prema žutoj, postiže idealan balans između šećera i kiselina. Bere se dok joj dominira zelena boja. Jako je ukusna. Eto, čovjek uči dok je živ."

Kapović procjenjuje da će se sveukupni urod mandarina ove godine kretati između 30 i 35.000 tona. To je trećina uroda od primjerice 2016. godine, kada je bilo preko 90.000 tona mandarine.

"Moje optimistične želje i procjene da ćemo do 2020. godine imati jednu berbu od sto tisuća tona nisu se, nažalost, ostvarile. Zaredale su se klimatološki nepovoljne godine. Također, plantaže se zapuštaju jer cijena nije kakva je bila nekada. Zapušteno je već oko 20 posto plantaža, a oko 30 posto vlasnika nasada ove godine nisu gnojili mandarine. Prva stvar koju naprave proizvođači kada nemaju novaca je da ne gnoje nasade. Posljedice će se osjetiti iduće godine. Cijena je zadnjih sedam godina pala i nekada bi znala biti kunu i kunu i pol za kilogram. Posljedica toga je da ljudi napuštaju nasade ili pokušavaju samostalno prodavati mandarine", pojašnjava situaciju Kapović.

image
Najstarije stablo mandarine u dolini Neretve posadeno davne 1958. godine
Denis Jerkovic/Cropix

U dolini Neretve zasađeno je oko 2,2 milijuna stabala mandarina. Uzgajivači imaju posebne prodajne lokacije u većim hrvatskim gradovima. Kaže se da Hrvatska potroši oko 15.000 tona mandarina, no naš sugovornik tvrdi da bi to prije bilo oko 20.000 tona.

"Tako sam i ja to procjenjivao još kao direktor u Agrokoru, prije 12 godina, a sve na bazi potrošnje Konzuma i udjela Konzuma na tržištu. Ljudi troše više. Znate, ovu nervozu koju mi osjetimo na početku berbe prenosimo malo i na sve ostale, tako da smo nehotice zainteresirali domaće ljude na veću potrošnju mandarine", smije se Kapović.

Neretvanska mandarina počela se cijeniti u Europi još osamdesetih godina prošlog stoljeća.

"Imali smo u to vrijeme iznimno povoljan ugovor s jednom austrijskom tvrtkom kojoj smo trebali izvoziti mandarinu sve dok nam bude odgovarala cijena. Prihvatili su ga jer su izuzetno cijenili našu mandarinu. Osim toga, kvalitetu su dokazali i britanski znanstvenici, koji su iskazali posebnost i veću nutritivnu vrijednost u odnosu na ostale. Odavno sam svjestan da u količini ne možemo konkurirati španjolskoj i turskoj mandarini, ali sam znao da kvalitetom možemo biti bolji. Učio sam od direktora, stručnjaka, komercijalista, ali i od stranaca, jer su me svugdje slali. Čitav svoj život pokušavam otkriti sve o tajnama uzgoja mandarine, kao i o tajnama njezina tržišta. Učio sam od Živka Gattina, Mate Kaleba, Dane Tolića, Roberta Doke, voćara Luke Popovića, Mate Mihaljevića, od stručnjaka za zaštitu poput Bjeliša, Pelicalića, od jednog od najboljih komercijalista Jure Klarića...", nabraja svoje suradnike i vrsne poznavatelje mandarine u neretvanskoj dolini Kapović.

image
Najstarije stablo mandarine u dolini Neretve posadeno davne 1958. godine
Denis Jerkovic/Cropix

Kada je Kapović s ocem krenuo u uzgoj, u dolini Neretve se proizvodilo oko 100 tona mandarina. Osamdesetih godina urod se maksimalno kretao do 6000 tona. Razlog tako malih količina u odnosu na sadašnje je što su plantaže bile u sklopu PIK-a Neretva. Privatni sektor gotovo nije ni postojao. Upravo je Niko Kapović započeo rad s kooperantima, odnosno privatnim vlasnicima zemlje. Kapović se sjeća da su privatnici 1984. ubrali oko 1600 tona mandarina, što je bila trećina uroda mandarina u dolini Neretve. Sve je to zaustavio i unazadio veliki mraz koji je u siječnju 1985. godine uništio većinu nasada mandarina. Trebalo je deset godina da se vrate na dostignute brojke. Do 1999. godine ta je proizvodnja narasla na 16.000 tona. Zanimljivo je bilo ratno vrijeme.

"Tada je osnovan Krizni štab koji se uz sve poslove koje je imao dijelom bavio i mandarinama. Čitavo vrijeme su nam dolazili prekupci iz okolnih država, tako da smo mi recimo prekupcu iz Sarajeva ili Tuzle davali točno onoliko goriva koliko mu treba da dođe u Sarajevo i da se može vratiti u Opuzen. Takvu smo imali politiku prema prekupcima", otkriva Kapović i dodaje da se i u ratno vrijeme trgovalo mandarinama.

Kako je moguće da zrelu mandarinu imamo 25 dana prije Španjolaca i Turaka koji imaju topliju klimu, a mi smo sjevernije od njih? To je pitanje posebno mučilo Kapovića, koji je o tome razgovarao s pokojnim Gattinom, autoritetom u uzgoju mandarina u dolini Neretve.

"E, ovako je on to meni objasnio i to je baš tako - mandarina zrije najbolje kad je razlika u temperaturi između dana i noći 12-15 Celzijevih stupnjeva. Idealno je kada je temperatura osam stupnjeva po noći, a po danu 25. U takvim uvjetima se na najvišoj točki susretnu idealne kiseline i idealni šećeri. To se u dolini Neretve dogodi gotovo mjesec dana prije nego kod njih. Najvažniji je balans između šećera i kiselina. Naša mandarina ima idealne kiseline. To su nam priznali i britanski stručnjaci", ponosno pojašnjava Kapović, koji se, kaže, jedno vrijeme bavio i uzgojem šljiva. Čak ih izvozio u Njemačku i Austriju.

Zlatne godine uzgoja mandarina Neretvani pamte prije dvadesetak godina. Bio je to period od 2001. do 2013. godine, kada je, priča Kapović, mandarine iz doline Neretve otkupljivao Agrokor.

"Dobili smo nešto što nismo imali do tada. Mogli smo utjecati na cijenu. Primjerice, ranije su nam mandarinu otkupljivali po cijeni od četiri kune, a trgovci bi na policama držali cijenu od 18 kuna. Kada bismo mi spustili cijenu, trgovci bi držali istu, tako da bi početkom berbe i u narednih petnaest dana nastupio čep u plasmanu. Čep bi trajao sve dok ne krene izvoz, koji bi se dogodio početkom listopada. Dolaskom Konzuma mi smo dobili police i mogli smo utjecati na cijenu. To je preokrenulo situaciju, tako da čak nismo imali dovoljno mandarine jer se brzo prodavala. Do tada je bilo poželjno imati kasnije sorte mandarina, a nakon tog dogovora prodaja bi krenula ranije. Tako da su najpoželjnije bile ranije sorte. Od tada je listopad udarni mjesec, kada svugdje dominira neretvanska mandarina. Španjolci tada već bježe od mandarina i počinju s narančama i klementinama", otkriva Kapović.

Problemi s plasmanom mandarina počeli su nakon uvođenja embarga na izvoz poljoprivrednih proizvoda iz EU u Rusiju.

"Od tada u drugoj polovici listopada imamo problem s viškom mandarina. U rodnim godinama nam nedostaje tržište za 16.000 tona, koliko smo plasirali u Rusiju. Viškovi ruše cijenu. Trenutačno je naš najveći problem što naši otkupni centri ne razvijaju nova tržišta. Tamo su gdje su bili i prije deset godina, a to su tržišta Hrvatske, Slovenije, Srbije, BiH, Češke i Slovačke. Ne trude se probiti na druga tržišta jer uređena tržišta poput njemačkog, britanskog i austrijskog traže veliku odgovornost", kaže naš sugovornik.

Procjenjuje da od dva do dva i pol hektara mandarina može živjeti jedna prosječna obitelj jer se s tolike plantaže ostvari prihod od oko 250.000 kuna.

"Kada je bilo poticaja, onda se moglo samo od toga živjeti. Sada je to uglavnom dodatan prihod za većinu obitelji u dolini Neretve. Sustav poticaja je koristio najviše državi jer se riješilo sivo tržište koje je do tada bilo značajno", kaže Kapović.

Ipak, pribojava se za budućnost ovog posla zato što se mladi ljudi sve manje bave uzgojem mandarina. Nije razlog što ne vole raditi, nego ih odbija cijena.

"Ispod 2,3 kune po kilogramu prosječne cijene na razini sezone gubi se interes. Bez obzira na to koliko je uzgajivač zaradio. To je minimalna prosječna cijena. Kada bi ta prosječna cijena bila 2,5 kuna po kilogramu, onda bi mladi ljudi pojačali interes. Valjda je to poruka nekome tko se bavi strategijom. Ove godine je početna otkupna cijena bila četiri kune. Treći dan berbe je već pala na tri i pol kune", pojašnjava Kapović i, unatoč svemu, još uvijek vjeruje u urod od 100.000 tona. Možda to bude već sljedeće godine, optimističan je.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
30. studeni 2020 09:15