Negdje baš na granici između Splita i nekadašnje Poljičke republike, pod samim liticama Mosora, smjestio se zaselak Mihanovići. Kada je još u 18. stoljeću pleme Mihanovića savijalo svoje planinsko gnijezdo, sagradili su kroz zaselak kamenom popločeni put, uredili središnje okupljalište, uz domove uzidali klesanim kamenom dimne kužine i pojate, a pri tom ni trenutka nisu pomišljali kako će im narod otići iz sela u potrazi za boljim.
Kupanje u maštilu
Među onima koji su za svoju djecu i sebe željeli više i bolje bio je i Vicko. Spakirao je sve svoje i spustio se s Mosora u Split. Zaposlio se u "Splitskom rasadniku", na Lovrincu, a supruga Zorka na Pazaru prodavala verduru koju su zajedno proizvodili. Slagali su dinar na dinar i kupili zemlju u okolici Lovrinca. Tršćenica se zvala.
Govorimo o vremenu desetak godina prije Velikoga rata, kada su Mejaši i Kila bili "miljama daleko" od centra grada, sve polje do polja, rijetki kućerci, blatnjavi putovi. E, upravo tu je Vicko podigao svojoj obitelji (novi) dom, upravo tu mu se rodio sin Tomislav.
- I onda smo se Anki i Tomislavu sedamdesetih rodili brat i ja – govori nam uz osmijeh Vice, onaj koji je ponio didovo ime, dječak s periferije koji danas želi biti prvi čovjek u rodnom gradu.
- Život nam je bio brži od mogućnosti - kaže nam.
Kućili su se kako su znali, nisu imali kanalizaciju, nisu imali vodovod...
- Mater me u maštilu kupala - veli nam.
Život drugu generaciju Splićana nije mazio, ali se druga generacija nije željela predati. Did Vicko posla se nije ustručavao, taj je orao, doslovno, od jutra do mraka, on je i pokrenuo posao s proizvodnjom u početku povrća, poslije cvijeća. Sin mu Tomislav je nastavio i proširio naslijeđeno, postavio plastenike. Otac ga je mladog zaposlio u "Jadra", pa je uz rad nastavio školovanje, malo po malo, posao, obitelj, studij, dok nije postao diplomiranim pravnikom. U 22. godini života stao je pred oltar sa svojom taman punoljetnom Ankom, koja je iz obitelji Lovrinčevića. I ona je vrijedno uz posao završila pravo, radeći od početka u "Dalmacijavinu".
'Bilo me straj proć'
- Sićan se oca kako dolazi s posla, a vodio je "Parkove i nasade" za vrijeme gradonačelnika Gabrića, presvlači se i odlazi u polje - veli Vice.
Nisu majka i otac, premda akademski obrazovani, željeli da im sinovi odrastaju u pamuku, željeli su da se djeca nauče raditi. Tko radi – cijeni rad. Nisu ni željeli da im dječaci odrastaju bez dobroga obrazovanja.
- Prvi osnovne san iša u "Vinko Paić Ožić", to je danas škola "Trstenik", mi s Mejaša smo svi išli tamo, vozija nas je autobus s groblja – prisjeća se.
Škola se na Mejašima otvorila iduće godine, no od kuće Mihanovića do nove školske zgrade bio je težak put.
- To su bila polja, blato, horde pasa su tuda prolazile, krave su pasle, a mene je ka maloga bilo užasno straj proć - veli.
Umjesto "Mejaša", škole s opasnim prilazom - roditelji su ga poslali u Vlade Bagata, u Osnovnu školu "Pojišan", autobusom.
- Moji didovi goje prasce, oru polja, a doli dici roditelji igraju tenis - smije se.
Nije bilo lako, priznaje, doživio je kulturološki šok. Zvali su njega i ostale klince s periferije "barutanci"...
- Da mi je bilo doć na Bačvice s biciklon, pa da in pokažen šta znan - mašta i danas.
- Mora san se borit, da pariran ostalima, puno truda sam uložio - veli Vice.
Karanfili i 'Renault 4'
A nakon škole nije bilo odmora, a ne, takvo je to bilo doba na periferiji. Nakon škole - odlazak u plastenike, kasnije staklenike, berba cvijeća, dohrana, njega, sve što je trebalo.
- I danas mi je trauma kad se sitin zadnjih dana lita. Svi na more, a ja ne smin, dok ne iščupan cili red poma. A pome ne jeden. U stakleniku vruće, zemlja gnjecava, čupaš, a vidiš se kako skačeš u more - kaže.
No danas kada pogleda na taj "dril" iz djetinjstva - zna kako mu je upravo taj početak ugradio "čip" za rad i rad i samo rad.
Zaljubljenik u već spomenute bicikle, s godinama je postao zaljubljenik u motore. Zujali su oko njega momci na "ziku", na "kozama", na "vespama", želio je i on. Otac kao otac - branio je sinu pristup vozilu na dva kotača, sin kao sin - pronalazio načine da zaobiđe zabrane. Odlazak u Građevinsku školu proširio mu je krug prijatelja, zaredali su i izlasci.
- Danas kad se sitin - smije se.
- Od jutra škola, pa posao, pa odlazak na Rivu, a tamo ti već pada glava od umora, jer ujutro triba ispočetka, ali ne smiš propustit.
"Milde sorte", "Stop", "Yacht", "Mississippi", "Shakespeare", splitske diskoteke s kraja 80-ih i početka 90-ih, "nema di nisan bija" - veli Vice.
S petnaest godina sadi sam "svoje" karanfile. Otac mu je dao priliku da osjeti kako je zaraditi svoj dinar, tako će ga više cijeniti. Rezano cvijeće prodaje ranom zorom, poslije toga odlazi na nastavu, popodne opet u polje. Sa sedamnaest godina polaže "vozački", sjeda u "Renault 4", malog diva što ga je danas za potrebe predizborne kampanje opet doveo u vozno stanje. Ne istog, naravno.
Troje djece i 'Cvjetko'
Vice Mihanović danas na splitskom Pomorskom fakultetu studente podučava "financijama u brodarstvu", Vice Mihanović maturant Građevinske škole – je želio raditi i zaraditi i nije planirao akademski nastavak života.
- A onda su prijatelji upisali fakultete, pa sam upisao i ja. Da vidim. Da osjetim. I svidilo mi se, smije se.
Diplomirao je Pomorstvo. I da su se karte drugačije posložile - možda bi danas na dalekom morima brodio, ali pojavila se Anita. A Anite ko Anite, zavrte čovjeku glavom, očaraju ga i osvoje.
- Troje djece imamo - svjetlucaju Vici oči.
- Naša Lana je maturantica MIOC-a, Nikola je krenuo sestrinim stopama, petnaest mu je godina, a Fabijan je sedmi razred.
Baš kao Zorka uz Vicka, pa Anka uz Tomislava, tako je i Anita uz Vicu bila odlučna izgraditi i više i bolje za svoju djecu. Premda oboje rade, on u Lučkoj upravi, ona kao pravnica u osnovnoj školi, potom u Državnom inspektoratu, a danas na Carini - pokušavaju pokrenuti svoj posao.
- Kao dite san u didovoj staroj kužini, sideć na bančiću, gulio lukovice tulipana. Mislio san da tome nikad neće doći kraj. A onda sam sa suprugom radio isto, lopaticama smo miješali supstrate i pakirali ih. Mi smo sami napravili "Cvjetka" - ponosan je.
Put Trščenice, one didove, postao je adresom njihove tvrtke, koja i dan danas uspješno posluje, rođena iz garaže. Tvrtka je to koja u osnovi nastavlja pedesetogodišnju obiteljsku tradiciju proizvodnje povrća i cvijeća.
- Sve sam predao mladim, obrazovanim ljudima koji firmu jako dobro vode. Moram vidjeti kojim će mi putem krenuti djeca, ako nitko od njih ne bude želio nastaviti obiteljski posao, onda ću tvrtku predati radnicima - ozbiljan je Vice.
Doktor sa stivadorima
Sebe, danas na pragu pedesetih, vidi jednog dana za katedrom. Rad sa studentima ga veseli.
- Ti mladi ljudi tako su puni ambicija, a moj im je predmet tek jedna stepenica na njihovu putu. Zašto bi im to komplicirao. Moje je da ih naučim, da ih uputim - odgovara na pitanje je li strog profesor.
Doktor ekonomskih znanosti počeo je rad u Lučkoj upravi prije 18 punih godina, sa stivadorima. Surađivao sa sada nažalost pokojnim Antom Mrvicom, u organizaciji rada luke, a sada je već petu godinu ravnateljem.
- Posloži se čoviku sve u životu, ali sve uz rad, uvik rad - veli.
Kada se Vicko, s početka naše priče, posljednji put u svojim Mihanovićima napio vode s izvora života, Sedrenik ga zovu, nije mogao ni pomisliti kako bi mu unuk mogao postati prvi čovjek grada na koji pogled puca s Mosora. Nadao se samo kako će uspjeti odgojiti poštene ljude, vrijedne ljude. Uspio je.