Odluka je pala: učenici nižih razreda osnovnih škola i maturanti od ponedjeljka se vraćaju u škole, a većina će ostalih đaka školovanje do daljnjega obavljati online - virtualno, dopisno, videokonferencijski; kako tko može, hoće i umije. Svatko će (pogotovo roditelji) sad imati što reći, a uz svu organizacijsku dilemu škola tri radna dana prije početka nastave, moguće je zaključiti da je ovakav podjeljiv model podnošljiv uz jedan uvjet - da traje kratko.
Problem predstavlja to što odluka nije donesena na određeni rok, pa nitko ne zna kada će škole proraditi za sve. "Morao bih baciti grah, pa da vidim kako će se razvijati epidemiološka situacija", izjavio je resorni ministar Fuchs na pitanje koliko će trajati online za većinu.
Otprilike 180 tisuća učenika od novog polugodišta bit će u školi, a njih oko 270 tisuća na tabletima. Fuchs je takvu kombinatoriku, izvučenu pritiskom epidemiologa koji, uz Plenkovića, ipak vode glavnu riječ u društvu i državi, nazvao "pažljivim pristupom". Naime, da je uspio donijeti odluku o povratku svih učenika u školske klupe od 18. siječnja (jer je situacija s virusom sada mirnija nego što je bila u prošlome polugodištu kada su klinci bili u klupama), moglo je (i još može) doći do ponovnog rasta broja zaraženih, za što bi netko mirne duše pozvao na red škole i putujuće učenike. Zato je bitna jedna ministrova: "Ne bi bilo dobro da se nastavi s komuniciranjem kako su djeca nekakvi superširitelji zaraze i oni koji mogu ugroziti starije. Ne treba im dodatno gurati na mala pleća osjećaj krivnje".
S druge strane, boravak maturanata u realnoj nastavi umjesto onlajniranja sigurno je važan potez jer će tako ipak dobiti sigurniju podlogu za ono važno što ih čeka (državna matura), no da je bilo volje za pomnije planiranje, iz škola ne bi bili izuzeti učenici završnih razreda trogodišnjih srednjih škola. Unatoč tomu što za njih nema mature, već moraju položiti završni ispit, ostavlja ih se u virtualnom svijetu.
Kako bilo i kako kome pao grah, valja se pomiriti da stanje i dalje nije normalno i ne zna se kada će biti, no što dulje traje model obrazovanja od kuće, pitanje o "izgubljenoj generaciji" postaje opravdanije. Iako su nastavnici stekli neka iskustva u online vođenju nastave, trebalo bi dobiti odgovore na pitanja - dočekuju li škole spremnije online nastavu nego u prošlom polugodištu, je li riješen problem provedbe testova i ocjenjivanja, što će biti s učeničkim natjecanjima koja donose bodove za upis, što s učenicima s teškoćama u razvoju?
Koliko nam je poznato, nastavnici u proteklom periodu (i praznicima) nisu imali konkretnije edukacije o virtualnom konceptu nastave, za koji se dalo pretpostaviti da će opet biti u primjeni. I dalje će, dakle, biti na snazi potpuno različite kvalitete poučavanja, dostupnosti nastavnika, prisutnosti učenika, ukratko, sve prepušteno ulogu pojedinca. Dugoročno to stvara ozbiljan problem neujednačenog koncepta obrazovanja, čega je ministar očito itekako svjestan (inače teško da bi mu se dalo toliko zagovarati koncept nastave u razredu). Jedino što valjda u ovoj situaciji nesigurnosti i neznanja može tješiti jest da ni drugima po svijetu nije normalnije. I ne zna se kada će biti.