PIŠE IVANKA TOMA

Oluja je slomila agresiju i donijela mir: Mi novinari pamtimo je s bojišnice, Milanović je to gledao preko televizije

Bitne su dvije stvari. Jedna je da smo 5. kolovoza 1995. godine osjetili slobodu, a druga da smo priznali da je bilo zločina

Zoran Milanović u Kninu

 Niksa Stipanicev/Cropix
Objavljeno: 05. kolovoz 2022. 08:20

Postoje datumi koje ćemo uvijek pamtiti i do u detalje se sjećati gdje smo toga dana bili, što smo radili u točno određeno vrijeme, s kime smo bili, o čemu razmišljali i kako smo se osjećali. To su datumi u kojima se mijenjao tijek povijesti, oni koji su ostavili neizbrisiv trag i kotač povijesti okrenuli u nekom novom pravcu. Suvremenici ih nose u sjećanju zajedno s osobnim doživljajima i stapaju ih u kolektivnu memoriju koja se prenosi novim naraštajima.

Na svjetskoj razini takav je datum 11. rujna 2001. godine. Svatko zna gdje ga je zatekla vijest da su otetim putničkim avionima u New Yorku srušeni Blizanci.

Generacije političara koji su se danas okupili u Kninu (kao i oni kojima bi bio red doći, ali nisu) nose svoje sjećanje na 5. kolovoza 1995. godine, neovisno o tome jesu li tada bili u odorama hrvatske vojske, jesu li bili zreli za pušku, ali je nisu nosili, ili su još bili djeca.

Toga 5. kolovoza prije 27 godina pripadnici sedme i četvrte gardijske brigade skinuli su srpsku zastavu na kninskoj tvrđavi i razvili hrvatski barjak. To je bio trenutak u kojem smo znali da je rat gotov i da je petina hrvatskog teritorija oslobođena. Knin je bio mjesto iz kojega je krenula ratnohuškačka propaganda i balvan revolucija kao uvod u četverogodišnji krvavi rat. Trenutak u kojem je oslobođen Knin bio je čas u kojem je agresor definitivno slomljen, kada je postalo jasno da dolazi vrijeme slobode i mira.

A to je ono najvažnije, razlog zbog kojega svi pamtimo gdje smo bili i što smo radili 5. kolovoza 1995. godine. Nebitno je kako se službeno naziva taj dan, je li to Dan domovinske zahvalnosti, Obljetnica VRO Oluja ili nešto treće. Urezao se u kolektivnu memoriju i ostao značajniji i veći od svih ostalih državnih blagdana.

Važno je i sve ono što se događalo u danima nakon oslobođenja Knina, do završetka same operacije Oluja 7. kolovoza i kasnije. Ne treba i ne smije se bježati od toga da je srpski živalj s do tada okupiranog područja masovno izbjegao, da je uslijedila pljačka i uništavanje njihove imovine i da su bili počinjeni ratni zločini. Hrvatska se teško suočila s mračnom stranom Oluje, ali ipak jeste.

Naše smo generale izručili Međunarodnom sudu za ratne zločine, a nešto smo procesuirali i sami. Bilo bi nepošteno tvrditi da je pravda pokucala na svaka vrata. Nije, a mnoga je zauvijek zaobišla. Bitne su, međutim, dvije stvari. Jedna je da smo 5. kolovoza 1995. godine osjetili slobodu, a druga da smo se suočili s činjenicom da nismo pobjednik koji piše svoju besprijekornu povijest i priznali da je bilo zločina.

Ova dva elementa treba pamtiti i prenositi generacijama koje dolaze, onima koji nemaju vlastita sjećanja nego o trenutku kada se na kninskoj tvrđavi zavijorila hrvatska zastava uče od nas.

Smjenjuju se političari koji već 27 godina početkom kolovoza odlaze u Knin kao najviši državni dužnosnici, a svatko unosi dio svoje političke misije. Bilo je svojatanja svih zasluga za oslobođenje zemlje, pokušaja da se minorizira proslava u Kninu i centralna svečanost preseli u Zagreb (Vlada Zorana Milanovića je 2015. organizirala vojni mimohod u Zagrebu) čak i izlazaka na binu i otimanja mikrofona klapi. Uobičajeno je da Knin 5. kolovoza postaje pozornica političkih netrpeljivosti. I sada je tako. Ministri su u četvrtak ignorirali prijem predsjednika Zorana Milanovića. Ne podnose se pa je možda i bolje.

Važan je trenutak u kojem se okrenuo tijek povijesti i naša sjećanja na taj dan - ako su časna. Pamtim da sam 5. kolovoza 1995. kao novinarka Slobodne Dalmacije s fotoreporterom Joškom Šupićem iz Splita u staroj Ladi nivi obilazila teren i izvještavala s ratišta. Većina starijih kolega iz moje redakcije koju je Zoran Milanović nazvao „petokolonaškom” i „medijskom bandom koja nema poštovanja prema hrvatskim braniteljima” također pamti s kojeg su bojišta toga dana slali izvještaje ili su i sami bili branitelji. Predsjednik Milanović u svom sjećanju na 5. kolovoza 1995. može imati samo pohranjene slike s ratišta koje je vidio na televiziji.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
05. kolovoz 2022 14:34