Prošlo je 19 sati i vrijeme je čitanja priča. Shvaća to i dječačić u šarenoj majci, nema mu ni četiri godine. On priče sluša već nekoliko mjeseci, a jedna od omiljenijih mu je “Vuk koji je htio biti druge boje”.
Trčkara zeleno-žutim hodnikom ususret svojim pričalicama, jer dobro ih već poznaje taj mali čovjek. Sjeda za sasvim niski, dječji stolić u centralnom prostoru odijela, a njegova mu pričalica pokaže literaturu koju je danas odlučila ponijeti. Dječačić gole glave i neobično tamnih očiju uvjereno uperi prstom u jednu od slikovnica na stolu. Večeras je, naime, odlučio slušati o “Čarapojedcu”. Pričalica uzme čitati priču, a dječačić se osmijehne. Taj se njegov osmijeh jasno vidi u očima, obrvama, u licu. Kako nosi bolničku masku, ne možemo mu vidjeti usta. No, nesumnjivo, iz njega isijava sreća.
Da, sreća ovdje postoji, doduše zakopana ispod bolničkih aparata, maski, lijekova i tretmana. Nema tu cike i graje kao u kakvom dječjem parku. Veselje ovdje kao da je utišano.
Vreća puna knjiga
Dječačiću se uskoro pridružuju i ostala djeca s odjela. Ponašaju se nekako odraslo ti mali pacijenti, a mnogi za sobom vuku razne igračke i plišane lutke. Dio njih izabire slušati priče u centralnoj prostoriji, dok dio preferira privatnost svojih soba. Tri tete pričalice rasprše se po odjelu, svaka sa svojom plavom vrećom prepunom slikovnica i knjiga. Na ustima im je i bolnička maska, ali to ih ne sprječava da razgovijetno i glumački posvećeno čitaju toj djeci priče.
Nalazimo se na Odjelu za onkologiju i hematologiju Dječje bolnice Kantrida. Djeca obožavaju večernje sate u bolnici jer im svakodnevno u isto vrijeme dolaze tete i barbe pričalice, koji s njima, osim što im pričaju priče, igraju i razne igre, razgovaraju i druže se na svakojake načine, onako kako bi se družili sa svojom malom djecom ili unucima. U sobi broj 1 jedna sasvim mala djevojčica, prava buduća dama, spokojno sjedi u svojemu krevetiću s bočnim pregradama i sluša svoju tetu pričalicu. Večeras se čita bezvremenski klasik, veliki Grigor Vitez i njegovo “Ogledalce”, s majstorskim ilustracijama Tomislava Torjanca.
Mala dama izgleda zadovoljna svojim izborom, ne skreće pogled sa slikovnice i pozorno sluša tko li će na kraju otići svojoj kući s ogledalcem u ruci. Hoće li to biti zec, vjeverica, šojka kreštalica ili medvjed? O tome, naime, razmišlja djevojčica dok fokusirano sluša svoju tetu pričalicu. Ne brinu je mnogo bolnički aparati i igla zabodena između malog i predzadnjeg prsta na stopalima, a čak je i večeru ostavila za kasnije. Krumpir, kuhano povrće i pita od višanja. Neka ih, sada je vrijeme za priče.
Pinokio za djevojčicu
Pristiže još jedna pacijentica, naizgled starija djevojčica u rozoj majici. Mogla bi imati dvanaest ili trinaest godina. Dok joj teta pričalica čita iz dječje enciklopedije o dinosaurima, djevojčica garave kose započne svoju priču.
- Ovako slično izgleda i čudovište iz Loch Nessa - govori, pokazujući na davno izumrlog brontosaurusa izduženog vrata i kratkih nogu.
- Ma je li, a ti si vidjela čudovište iz Loch Nessa? - uzvrati joj teta pričalica.
- Nisam još. Ali, pričao mi je o njemu ujak. On je pomorac, puno putuje - pojasni djevojčica.
Teta pričalica, jasno, skrene s teme.
- Hoćemo li čitati ‘Vrlo gladnu gusjenicu’? - upita djevojčicu.
- Ma kakvi. Ja čitam već “Zlatokosu” i “Bambija”, ali ne slikovnice, nego prave knjige! - pohvali se najstarija pacijentica na odjelu.
Teta pričalica zatim prokopa svoju magičnu torbu i izvuče “Pinokija”. Knjigu, a ne slikovnicu. Djevojčica se ponosno osmijehne i započne slušati priču.
Uskoro otkuca 20 sati. Vrijeme je proletjelo na Odjelu za onkologiju i hematologiju Dječje bolnice Kantrida, ali tako to jednostavno ide kad si okružen dobrim pričama. Dječica se pozdrave s pričalicama pa nestaju u svoje sobe, do nekih idućih priča. Već sutra im dolaze nove tete pričalice, sa svojim slikovnicama, igračkama i knjigama. Tko zna što li će se naći u njihovim plavim vrećama!
Izlazimo iz Odjela za onkologiju i hematologiju koji je, treba reći, baš lijepo uređen, i tete pričalice skidaju maske i zaštitnu opremu. Napokon vidimo lica tih dobrih žena.
- Sedam godina čitam djeci priče. Odlučila sam se na to jer sam i sama bila kao dijete hospitalizirana na Kantridi i to mi je ostalo kao neugodno iskustvo. Tada nije bilo ovakvih aktivnosti. Mislim da priče imaju posebnu moć i s njima možemo lakše pristupiti djeci u ovakvim uvjetima. Onako, pomalo blago.
Djeca to prihvaćaju, pa onda prihvaćaju i komunikaciju s nama, upravo zahvaljujući tim pričama - pojašnjava Maja Opašić, profesorica hrvatskog jezika i književnosti, koja je nakon sedam godina rada u Pričalicama postala voditeljica projekta i predsjednica udruge Portić koja stoji iza cijele ove priče. Zatim nastavlja o tome kako je prije 10 godina Ksenija Vičić oformila ovaj kolektiv, prepoznavši potrebe hospitalizirane djece. Tada su Pričalice čitale samo na Odijelu za onkologiju, dok su se danas proširili na čak pet odjela u Dječjoj bolnici Kantrida.
- Kada smo započeli, bilo je tridesetak volontera. Danas ih imamo preko stotinu. Treba spomenuti i podršku Grada Rijeke, Županije, Ministarstva zdravstva i Gradske knjižnice u Rijeci, kao i brojnih drugih podupiratelja i donatora. Ovaj mjesec nas očekuje i središnja proslava naših deset godina djelovanja - komentira Opašić, na čije se riječi nadovezuje druga teta pričalica.
Snovi s junacima
- Uključila sam se prije godinu i pol jer volim djecu i priče. Inače sam knjigovođa po struci. Bitno je reći da se mi ne vežemo uz pacijente, bez obzira na to koliko dugo bili, iako su nam svi predragi. Ali, ne smijemo se vezati. Mi smo tu da odvratimo pažnju djeci od svakodnevnih bolničkih i školskih aktivnosti i olakšamo im boravak u bolnici. Jednom tjedno čitam - navodi Silvija Jovanović.
Treća teta pričalica iz večerašnje postave je Marina Dušak.
- Ja sam se uključila u tete pričalice prije četiri godine. Prvo sam bila ovdje kao majka djeteta koje je bilo hospitalizirano i viđala sam te žene s tim golemim torbama, čitale su mom djetetu. To me je zainteresiralo i uključila sam se u volontiranje. Velika je to radost, vidjeti ih kako tih sat vremena ne razmišljaju o mjestu gdje su se našli. Oni su skroz u tim pričama, vidjeli ste kako ih to odvede - komentira Marina Dušak.
Sutra će njih tri opet u knjižnicu, na Dječji odjel Stribor. Treba izabrati nove materijale za čitanje drugi tjedan. Djeca su nestrpljiva, i sutra ujutro, nakon vizite, mnogi će od njih razmišljati kakve li će priče slušati večeras. Iščekivanje će razlamati bolnički tretmani, doktorske posjete, igle u venama. A onda, kad prva pričalica uđe u 19 sati na odjel, zamotana u ono svoje zeleno, zaštitno odijelo, prvi će potrčati onaj dječačić u šarenoj majici. Za njim će uskoro iz svojih soba početi izlaziti i ostala djeca, virkajući u one goleme plave torbe, birajući svoje priče.
Proletjet će im opet tih sat vremena, pa će usnuti sa slikama junaka iz svojih slikovnica. Do neke iduće priče.