Hrvatska je postala jednostranačka država. Unatoč brojnim političkim strankama na nacionalnoj razini ima funkcionalnu samo jednu stranku, tvrdi analitičar Žarko Puhovski.
To je, naravno, HDZ. I osim što je i prije propasti oporbe promjena vlasti bila težak posao, na sljedećim parlamentarnim izborima upravo će se oko te činjenice vrtjeti sva politička strategija: kako razbiti jednostranačje. Novim liderom, koji bi bio kadar izvesti totalni politički i društveni makeover u zemlji u kojoj je već tri desetljeća stalna samo mijena HDZ-a i SDP-a?
HDZ je godinama u smrtonosnom zagrljaju korupcije, ali ga birači samo simbolično od nje otrgnu: afera s krađom plina teška milijardu kuna koštala ih je tek dva postotna boda povjerenja.
HDZ-u rejting, ma kakav god skandal priredio, ne pada ispod 27 posto i u prosjeku je dvostruko veći od rejtinga najjače oporbene stranke. Premijer Andrej Plenković nema ozbiljne konkurencije na vidiku, no svejedno gubi živce i aura mu se troši. Na prvi pogled, niz afera nije izazvao tektonske poremećaje, ali one su takvog naboja da nije nerazumno misliti kako bi nekome ipak mogla vlast pasti u krilo. Ali kome? Tko je sparing-partner suverenom Plenkoviću?
Bespuće povijesne neozbiljnosti
Politička scena nema pravu centrifugu u kojoj bi, kao što se to događa diljem Europe, sažmikala stare igrače i izbacila nove. Na obzoru se dosad nije pojavio netko dovoljno moćan tko bi 2024. mogao simbolizirati sposobnost za generalni politički prevrat. Šef SDP-a Peđa Grbin, da ima ikakvih naznaka lidera u njemu, već bi bio prihvaćen i od lijevih stranaka, Možemo, Nove ljevice, Radničke fronte, i lijevoliberalnih stranaka, Centra, Glasa, IDS-a, HSS-a, pa možda i od dijela Socijaldemokrata. Imao je priliku u protekle dvije godine pokazati što može. I pokazao je. Ali ništa ga od toga nije legitimiralo kao perspektivnog vođu. Pokazao je baš suprotno: Grbin je samo tužan nastavak u nizu šefova koji su socijaldemokraciju u Hrvatskoj gurnuli u bespuće povijesne neozbiljnosti.
Ili, kako to poentira sociolog Sven Marcelić: "Da me pitate koje su tri temeljne politike koje SDP zastupa, ja ne bih imao pojma." Na ljestvici popularnosti Grbin se ne miče sa začelja, a o tome koliko je beznadan slučaj, zorno svjedoči podatak da je čak i Anka Mrak-Taritaš, jedini glas svoje stranke Glas u Saboru, među SDP-ovim biračima mnogo omiljenija od njega!
Ni lijevo-liberalni konglomerat ni desni radikali nemaju lidera državničkog formata. Kaleidoskop ljevice pomalo je shizofren: SDP još kotira kao najveća stranka ljevice iako to objektivno više nije. SDP ima organizacijsku bazu bez koje je uspjeh na nacionalnim izborima samo misaona imenica, ali je potrošen, dok Možemo i Centar imaju politički kapital, ali nemaju stranačku organizaciju. Doduše, komunikacijska stručnjakinja Aleksandra Kolarić uvjerena je da je SDP-ova široka baza samo mit, da se radi o ostacima ostataka stranačke infrastrukture, jer je ogroman broj ljudi ili izbačen ili je otišao. Procjenjuje da u Zagrebu nema više od 1500 aktivnih SDP-ovaca.
Sandra Benčić, Zeleno-lijevi blok (ZLB), u svoje dvije saborske godine izrasla je u političarku s potencijalom, borbenu i artikuliranu, jasnih stavova i lucidnog uma. No oni koji su očekivali da će zagrebački uspjeh platforme Možemo raširiti krila i njihovoj najboljoj zastupnici pogriješili su. To se nije dogodilo, Benčić stagnira, a ne ide joj na ruku ni to što se Možemo ideološki deklarira kao kolektivistička formacija u kojoj se odlučuje zajednički, a ne hijerarhijski. Cijena te mantre je da nema centralne karizmatične ličnosti, pa u javnosti ostaje mlak dojam funkcionera po sili dužnosti. Ni članovi lijevih i liberalnih stranaka niti njihovi simpatizeri ne vide ni u ZLB-u ni u Sandri Benčić predvodnike "progresivne oporbe".
Male stranke uteg pojedincima
Među sitnijim lijevo-liberalno-centrističkim strankama, s kolebljivim rejtingom od dva, dva i pol posto, ima najviše pojedinaca s liderskim ambicijama. Uzalud, jer im stranačka marginalnost znači stakleni strop, koji ne dopušta širu afirmaciju. Daliji Orešković, Marijani Puljak i Anki Mrak-Taritaš njihove su stranke, male političke težine, pregolem uteg. Splitski izbori pokazali su da Ivica Puljak ima liderski nerv. No Split nije mjera Hrvatske i pitanje je kakva bi se sve čuda trebala dogoditi da Puljak prijeđe gradski rubikon, proširi dijapazon političkih tema i nametne se cijeloj zemlji.
Na desnoj polutki odnosi snaga čistiji su i jasniji. Od petero velikih Mostovih tribuna, među kojima su Božo Petrov, Nikola Grmoja, Miro Bulj, Marija Selak-Raspudić i Nino Raspudić, Grmoja je iskočio kao najkompletniji lik: izgradio je imidž Mostova pit bula, elokventan je, spreman i za napad i za obranu, budan i brz, često malo prebrz, pa pretjeruje, ode uvijek korak dalje nego što bi trebalo. Ni bračni par Raspudić ne treba podcijeniti: odrješitim, bombastičnim istupima i oni su se u Saboru izgradili kao osobe s dobrim političkim libidom. Nevolja je i Grmojina i ostalih mostovaca u tome što su granice rasta Mosta odavna dosegnute i stranka ih ne može prijeći nikakvim dodatnim akrobacijama. Rejting od 10 posto najveći im je doseg, više od toga ne mogu čak ni kad su im sve društvene i političke prilike sklone, o čemu svjedoči referendumska inicijativa u kojoj su prikupili gotovo 400 tisuća potpisa građana, a da sami nisu rasli, nisu se uzdigli iz kategorije srednjoteškaša...
Cijeli tekst možete pročitati u tiskanome izdanju novoga broja Globusa
Pretplatite se, donosimo Globus sigurno do vašeg doma!
01/22 55 374
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
