Otišao je naš Ivo Mićanović. Naš Ivo s porte, kako smo ga zvali. Ivo s porte. Čovjek-osmijeh, koji će i nakon njega ostati lebdjeti iznad hladnog ulaza, dajući mu živost.
A bio je i ostao uvijek samo - Ivo. Naš Ivo. Temperamentnog hoda, spreman na šalu. Stajao je godinama na ulazu u tvrtku, dočekivao nas, ispraćao, radovao se, bodrio, zafrkavao, tugovao ako je trebalo. Punih 25 godina bio je na našoj porti, još otkad smo bili u zgradi Vjesnika. Postao je zaštitni znak Jutarnjeg lista, poput njegovih poznatih kolumnista, analitičara i komentatora. S njim smo dijelili naše radosti, a bio je rame za plakanje ako je trebalo. Sve je to izdržao jer je bio naš. Rješavao nam je i mnoge usputne i tehničke probleme. Vječno nasmijan, živih uzburkanih očiju i "tu je ako ga trebaš". Tu odmah iza ugla. Gdje treba.
Srušio bi pošalicom neke umišljene autoritete već na ulazu u zgradu, na pomalo andrićevski, onako sidranovski šeretsko-sjetni način, onako kako to rade u njegovu rodnom mjestu Boće kod Brčkog gdje nije lako opstati i preživjeti. Pa, nije prošao ni koji mjesec otkako nas je napustila naša Nikolina, iza koje je ostala zauvijek nepopunjena praznina. Dva dobra duha ove naše male redakcije sada su negdje gore, u bijelom. Ivo sigurno - i šale se. A što drugo!
Nedostajat ćeš nam, Ivo. S kim ćemo sada onako s nogu o Hajduku i Mamiću, s kim o Putinu i Berlusconiju, Severini i Komšiću, partizanima i ustašama? Znao je što mi mislimo o šefovima, a što šefovi govore o nama. Ali, naš je Ivo bio dostojanstven u tome. To je bilo između nas. Tko će nas sada široka osmijeha dočekivati na ulazu u zgradu s novostima iz zemlje i svijeta, tko će nas šeretski podbosti i oraspoložiti uoči početka radnog dana kada se trebamo suočiti s praznim ekranom koji treba popuniti? Skinuo bi lakoćom svoje šmekerske i mudrijaške prostodušnosti napetost s kojom smo možda dolazili na posao. Zaljuljao bi nas, namignuo i vratio u realnost. Onako po bosanski, iz duše, kako to samo oni znaju, prognanički, šeretski, kako se to već radi u Dubravi gdje je živio. Čekao nas je od jutra da se pojavimo, a on bi se već pripremio s nekom šalom, pitanjem, opservacijom na neki važan događaj, bilo sportski, bilo politički, bilo društveni. S kim ćemo sada prodiskutirati o rezultatima reprezentacije, o Hajduku, čiji je bio žarki navijač? Kome će sada radosno pokazivati svoj diskretni šarm, svoju malu tajnu i "marifetluk" kako je govorio - bijele čarape, koje je navlačio svaki put kad bi Hajduk pobijedio? Govorio je i sam da takvih čarapa ima samo dva para, ali dovoljno, za njegovo slatko zadovoljstvo. S kim ćemo sada proanalizirati svjetsku i domaću situaciju, koju je znao nekada u par narodskih komentara bolje opisati nego svi mi na tonama kartica koje smo ispisivali?
Nećemo više čuti što mali ljudi iz Dubrave osjećaju, kako žive, što ih tišti, a što raduje. Sada ćemo samo neprimjetno proći kroz bezličnu ulaznu "tubu" kao kroz kakvu prazninu, što prije do svog radnog stola, bez zaustavljanja, bez rasprave, bez dobacivanja i pošalica. Falit ćeš nam, Ivo. Majke mi, falit ćeš nam. Kao što nam fale Suzana, Nikolina, Vrana, Masle, Žile, Selma, Tonka.
Zbogom, naš Ivo, ili doviđenja, veseli čovječe hajdučkog srca i posavljačke sjetne duše. Gore ti već svira tvoj omiljeni Šaban Šaulić.