Otišao je naš Ivo Mićanović. Naš Ivo s porte, kako smo ga zvali. Ivo s porte. Čovjek-osmijeh, koji će i nakon njega ostati lebdjeti iznad hladnog ulaza, dajući mu živost.
A bio je i ostao uvijek samo - Ivo. Naš Ivo. Temperamentnog hoda, spreman na šalu. Stajao je godinama na ulazu u tvrtku, dočekivao nas, ispraćao, radovao se, bodrio, zafrkavao, tugovao ako je trebalo. Punih 25 godina bio je na našoj porti, još otkad smo bili u zgradi Vjesnika. Postao je zaštitni znak Jutarnjeg lista, poput njegovih poznatih kolumnista, analitičara i komentatora. S njim smo dijelili naše radosti, a bio je rame za plakanje ako je trebalo. Sve je to izdržao jer je bio naš. Rješavao nam je i mnoge usputne i tehničke probleme. Vječno nasmijan, živih uzburkanih očiju i "tu je ako ga trebaš". Tu odmah...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....